Godine 1991, stanovništvo Zvornika činilo je 59% Bošnjaka i 38% Srba. U opštini Zvornik nalazi se nekoliko većinski bošnjačkkih sela: Liplje, Drinjača, Kozluk i Divič. Lokalna SDS je krajem 1991. izvršila konačne pripreme za zauzimanje Zvornika. Početkom aprila 1992, postignut je sporazum o podeli opštine Zvornik između Srba i Bošnjaka. Istovremeno se oko Zvornika, na drugoj obali Drine, na teritoriji Srbije, počela gomilati vojska.
Najveći dio te vojske činile su jedinice JNA, no već u prvim danima aprila 1992, pojavile su se paravojne jedinice. Fabriku "Alhos" u industrijskoj zoni Karakaj zauzele su jedinice paravojne grupe "arkanovci", odnosno tzv. Srpska dobrovoljačka garda na čelu s Arkanom. Jedan svedok će opisati kako su ga 10. aprila Srbi zarobili i zatvorili u štabu arkanovaca u fabrici "Alhos" , gdje je vidio lično Arkana. Opisaće i kako je bilo očigledno da su Brano Grujić, predsjednik SDS, i drugi rukovodioci SDS sarađivali s arkanovcima.
Dana 5. aprila 1992, srpske paravojne formacije došle su u Zvornik i počele da dižu barikade u okolini Kozluka. Tog istog dana, ili otprilike tog istog dana, Arkan je došao u Zvornik i tamo se sastao s Pejićem i majorom Markom Pavlovićem (poznatim i kao Branko Popović). Pavlović, Srbin iz Srbije, bio je komandant TO u Zvorniku učestvovao u radu Kriznog štaba. On je u aprilu 1992. preuzeo i komandu nad vojnicima JNA.
Dana 7. aprila 1992. ili otprilike tog datuma, u hotelu "Jezero" u Malom Zvorniku održan je sastanak između bošnjačkog rukovodstva, koje su predstavljali Alija Kapadžić, sekretar narodne odbrane Zvornika, i Abdulah Pašić, predsednik opštine, i Arkana. Na tom je sastanku Arkan bošnjačkim rukovodiocima dao ultimatum da se predaju inače će ih napasti vojska stacionirana na drugoj obali reke Drine.
U skladu s uputstvima rukovodstva SDS formiran je Krizni štab i proglašena Srpska opština Zvornik.
Dana 8. aprila 1992, proglašeno je ratno stanje i naređena opšta mobilizacija. U izveštaju zvorničke SJB navodi se da su Srbi otišli iz Zvornika za Karakaj 5. aprila 1992.
Zvornik je zauzet 9. aprila 1992. Srpske snage, među kojima i arkanovci i pripadnici JNA, ubile su brojne civile. Brano Grujić, predsednik SDS, obavijestio je Bošnjake da im u Zvorniku nema mjesta. Dana 10. aprila 1992, Bošnjaci u Kozluku dobili su uputstvo da predaju oružje. Dana 18. aprila 1992, bijeljinski CSB izvestio je MUP da je grad pod kontrolom srpske policije i da se čisti.
Krizni štab, TO i policija u Zvorniku držale su više zatočeničkih objekata. Dana
24. aprila 1992, major Pavlović/Popović, načelnik zvorničke TO, sazvao je sastanak s predstavnicima bošnjačkog Kriznog odbora u selu Diviču. Na tom sastanku je Pavlović tražio da se stanovnici Diviča predaju. Oni su to odbili, i gotovo odmah nakon toga srpske vojne i paravojne snage počele su da granatiraju selo.
Dana 25. aprila 1992, srpske paravojne snage zauzele su većinu bošnjačkih sela u području Liplja, uhapsile oko 450 osoba, većinom žena, djece i staraca i zatočile ih u jednoj velikoj kući u Liplju. Te su ljude tokom devet dana u više navrata tukli i terorisali na razne načine. Mnoge žene, neke mađe od 18 godina, bile su neprestano silovane.
Dana 26. maja 1992, major Pavlović je stanovnicima Diviča naredio da se okupe na seoskom igralištu, gde su ukrcani u nekoliko autobusa. Oko 175 muškaraca je nekoliko dana držano u zatočeništvu u upravnoj zgradi "Novog izvora". Dvanaest muškaraca je izdvojeno iz grupe i nikad ih više niko nije vidio. Najmanje su dvojica muškaraca umrla u zatočeništvu. Dok su bili u "Novom izvoru", Brano Grujić, predsjednik SDS, došao je i obećao da će im se dozvoliti da se vrate kućama živi i zdravi.
Dana 29. maja 1992, iz zgrade "Novog izvora" prebačena su 162 muškarca u Dom kulture u Čelopeku. Tamo su nad zatočenim Bošnjačima vršeni pokolji, seksualni zločini i sakaćenja. Jedna od grupa koja se u tome posebno istakla bile su "Žute ose".
Oko 1.000 nesrba bilo je zatočeno u Tehničkoj školi u Karakaju. Nesrbe je na Ekonomiju prevozila lokalna policija, a u zatočenju su ih držale jedinice podređene TO. Srpske snage su učestvovale i u prevozu Bošnjaka u Tehničku školu u Karakaju i u Gerinu mesnicu, dok su vojnici vršili obezbijeđenje tih objekata.
U svakom od ovih zatočeničkih objekata, zatočenici su bili izloženi batinanju i nečovječnim uslovima, uključujući i nedostatak hrane, vode i higijene, a u nekim od njih počinjena su i masovna ubistva. Tako je početkom juna 1992. ubijeno oko 160 muškaraca bosanskih Bošnjaka u Tehničkoj školi u Karakaju, i oko 190 nesrba u Gerinoj mesnici. Zatočenici su ubijani i na Ekonomiji i u zgradi "Novog izvora".
Dana 29. aprila 1992, Kostirijevo i Drinjača su pali pod srpsku kontrolu. Ubrzo nakon toga, oružje je predato majoru Pavloviću/Popoviću. Dana 30. maja 1992, vojnici i vojna vozila ušli su u Drinjaču i počeli da kupe bošnjačke stanovnike. Odvedeni su u Dom kulture u Drinjači. U Domu Kulture su muškarci odvojeni od žena i djece. Nakon što su odvojeni od žena i dece, u Domu kulture je ostalo otprilike 80 muškaraca. Njih su tukli i mučili, a potom odvodili u grupama po 10 iza zgrade Doma kulture i tamo pogubili. Tri muškarca su preživjela. Nakon što su pogubili muškarce, ženama i djeci koji su čekali ispred Doma, naredili su da uđu u zgradu, gde su onda više žena silovali. Godine 1998. izvršena je ekshumacija i utvrđeno je da 55 tijela pripada žrtvama pokolja u Domu kulture. Krajem maja 1992, najmanje 55 nesrba je ubijeno u Drinjači.
Dana 26. juna 1992. ili oko tog datuma, na jednom sastanku Kriznog štaba, Brano Grujić i drugi srpski predstavnici naredili su da svi Bošnjaci moraju otići iz Kozluka u roku od sat vremena shodno naredbi za deportaciju koja je izdata u ime majora Pavlovića/Popovića. Bošnjački stanovnici Kozluka su prije protjerivanja okupljeni ispred Doma kulture u Kozluku i tu im je Brano Grujić rekao da moraju za sobom ostaviti svoju imovinu. Bošnjačkim stanovnicima su onda naredili da potpišu dokumente kojim dobrovoljno prepisuju svoju imovinu srpskoj opštini Zvornik. Konvoj deportovanih lica prvo je poslat u Srbiju, a onda su, u skladu sa već postojećim planom, ti ljudi prebačeni na vozove za Suboticu (Srbija), a odatle za Mađarsku i Austriju.
Među ostalim zločinima počinjenim u Zvorniku su prisilni rad, uništavanje džamija i deportacija oko 1.822 stanovnika sela Kozluka dana 26. juna 1992. ili oko tog datuma. Deportaciju Kozlučana vodila je Zvornička pješadijska brigada VRS, a prisutan je bio Brano Grujić, predsjednik SDS. Pismo od 14. decembra 1992, koje je predsednik srpske opštine Zvornik uputio Radovanu Karadžiću ukazuje na to da su članovi lokalnog SDS kontaktirali Karadžića kako bi riješili probleme vezane za lokalnu srpsku policiju i lokalni glavni odbor.
Nevladine organizacije su dosta govorile i izvještavale javnost o zvijerstvima počinjenim u Zvorniku. Dana 15. maja 1992, Karadžić je u Beogradu održao konferenciju za štampu na kojoj se govorilo o situaciji u Zvorniku. Dana 3. juna 1992, jedno udruženje nevladinih organizacija objavilo je izveštaj o zvijerstvima počinjenim u Zvorniku. Dana 4. oktobra 1992, objavljen je članak u kojem se navodi da je 20.000 ljudi pobjeglo iz Zvornika uslijed srpskih napada. Pored informacija koje je dobijalo od tijela pod svojom direktnom komandom i kontrolom, rukovodstvo SDS je bilo u kontaktu i s vođama paravojnih formacija kao što je bio Arkan. Dana 23 . aprila 1992, Biljana Plavšić je pokušala da telefonski stupi u kontakt s Arkanom, te se, nakon što je spojena s njegovim pomoćnikom, raspitivala o situaciji u Zvorniku.
ODSIJECANJE GLAVE UBIJENOM LOGORAŠU
Broj dosjea:4467
Logor:Sušica-Pelemiš
Općina:Zvornik
Radnik vojnog odsjeka Kladanj-Drago Nastić podigao mi je ruku i, kao navodno rekao da će pokušati da me izvuće odavde, u što ja nisam uopšte vjerovala. U tom momentu zgrabio me je za kosu i rekao:"Vidi kako se biju ******." Ubio je dvojicu logoraša bez ikakve milosti. Tada imj je Jenki naredio da me ne voze nikuda, jer sam ja dobra za njihove linije i naredio stražaru da me kod njega odvedu u dva sata po ponoći. Bila sam tek poređena i izmučena, sve mi se vrtjelo po glavi ono najgore. Odveli su me kod njega, stajala sam pored vrata kao ukopana. Gledao me malo duže i onda progovorio:"Moram ti zaklati to dijete." Odbacio me je od sebe, a u momentu je ispalio metak pored mene u zid. Metak se odbio i pogodio je pravo u glavu jednog logoraša, koji je od posljedica ranjavanja i umro. Onesvjestila sam se. Pred samu zoru Jenki je vršio odabir logoraša-žena sa manjom djecom. Izabrao je 42 logoraša i probro je još starih ljudi-sve je to stalo u tri autobusa.
Odvukli su nas ponovo na Pelemište. Došli smo na domak Pelemiša-svi autobusi su se zaustavili. Tu su nas dočekali srbi iz Kladnja, koje ja dobro poznajem, ali sam im imena baš sva zaboravila. U tom momentu nam je prišao jedan mlađi četnik koji je zgrabio jednog starca i zaklao ga (odsjekao mu je glavu u sred autobusa, taj mladić se zvao Nešo Gagić-brat zaklanog logoraša je još živ i živi u Kladnju) Tijelo zaklanog su bacili u šumu, a glava je ostala u autobusu. Nešo je udario šamar Manjić Sada i natjerao ga da briše krv u autobusu i da iznese glavu zaklanog čovjeka. Sve je to trajalo nekoliko sati dok nisu stigli kamioni da voze starce u pravcu Kladnja...
Iz gomile naslaganih mrtvih tijela odjednom se pojavilo dijete
Re: Zvornik
../../forum/viewtopic.php?p=62741#p62741Postao/la *Bosanac* » ned 3. jan 2010, 16:19
Iz gomile naslaganih mrtvih tijela odjednom se pojavilo dijete
Svjedočenje zaštićenog svjedoka 101, bivšeg vojnika Zvorničke brigade VRS-a i očevica strijeljanja zarobljenih Bošnjaka u Orahovcu, bez sumnje je najpotresnije svjedočenje u Haškom tribunalu: ''Iz te gomile naslaganih mrtvih tijela, koja nisu više ličila na ljudska tijela, to su bili samo komadi mesa, odjednom se pojavilo ljudsko biće. Kažem ljudsko biće, ali ustvari to je bio dječak od pet do šest godina starosti. To je nevjerovatan prizor. Nevjerovatno. Ljudsko biće izlazi i ide prema putu, putu na kojem stoje vojnici koji automatskim puškama vrše strijeljanje. To dijete ide pravo prema njima. Svi vojnici i policajci koji su stajali na tom putu, ljudi koji su naučili ubijati, svi su iznenada spustili svoje oružje i sledili su se od tog prizora. Dječak je bio pokriven dijelovima crijeva i mesa drugih ljudi''
Pripremio: Ezher Beganović
U Haškom tribunalu do danas je bilo dosta potresnih svjedočenja o počinjenim zločinima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Međutim, 22. februara ove godine u Haškom tribunalu svjedočio je zaštićeni svjedok 101, bivši vojnik Zvorničke brigade VRS-a i očevidac strijeljanja zarobljenih Bošnjaka u Orahovcu, a svjedočio je u slučaju Popović i ostali kojima se sudi za počinjene zločine u Srebrenici. Njegovo svjedočenje ostat će upamćeno u sjećanju mnogih ljudi. Prenosimo najzanimljivije detalje spomenutog svjedočenja.
''A onda se dogodilo nešto strašno, nešto što je nevjerovatno da se može dogoditi. Nešto što ni do danas nisam mogao zaboraviti i neću nikada zaboraviti. Stalno razmišljam šta sve čovjek može uraditi drugom čovjeku. Bez obzira koliko ste puta gledali strahote u raznim filmovima, dokumentarcima i sl., bez obzira koliko ste knjiga pročitali sa horor tematikom, knjiga koje vas natjeraju da plačete nad tuđom sudbinom, dozvolite mi da kažem to se ne može uporediti s onim šta sam ja vidio tamo. Dobio sam dijabetes poslije toga. Iz te gomile naslaganih mrtvih tijela, koja nisu više ličila na ljudska tijela, to su bili samo komadi mesa, odjednom se pojavilo ljudsko biće. Kažem ljudsko biće, ali ustvari to je bio dječak od pet do šest godina starosti. To je nevjerovatan prizor. Nevjerovatno. Ljudsko biće izlazi i ide prema putu, putu na kojem stoje vojnici koji automatskim puškama vrše strijeljanje. To dijete ide pravo prema njima. Svi vojnici i policajci koji su stajali na tom putu, ljudi koji su naučili ubijati, svi su iznenada spustili svoje oružje i sledili su se od tog prizora. Dječak je bio pokriven dijelovima crijeva i mesa drugih ljudi. Ispred vojnika je stajao jedan oficir, mislim da je bio pukovnik, arogantno se obratio vojnicima: 'Š ta čekate, završite s njim!' Tada su mu vojnici, kojima uopće nije bio problem ubijati ljude, odgovorili: 'Gospodine, imate pištolj, zašto vi ne završite s njim?' Svi su nakon toga zanijemili. Tada se taj oficir obratio vojnicima: 'Uzmite to dijete, stavite ga na kamion i dovedite ga poslije sa drugom grupom, tada ćemo završiti s njim.' Dijete je bilo u šoku. Stalno je ponavljalo: 'Baba, baba, gdje si?' Vojnici su uzeli dijete da ga stave na kamion. Dječak se otimao, jer se sjećao da je već bio na tom kamionu. Tada sam ja prišao i rekao sam vojnicima: 'Slušajte, odvest ću ga ja u svoj kamion, pustit ću mu muziku da mu odvratim pažnju od onoga šta se dogodilo. Upalit ću radio. Ušao sam u kamion i upalio svjetlo, upalio sam radio, pronašao lokalnu radiostanicu. Rekao sam mu: 'Hajde uđi, dođi meni. Vidi imam svjetlo, muziku. Iznenada me uhvatio za ruku.' Ne bih želio nikome od vas da to doživite. Ja sam bio poznat kao jak i čvrst čovjek. Ali, nikome ne bih želio da iskusi takav stisak kao što je on moju ruku stisnuo. Bio sam šokiran snagom njegovog stiska.'' Zaštićeni svjedok 101 odveo je dječaka u Zvornik u bolnicu gdje ga je zbog rana koje je dječak imao odveo na hirurško odjeljenje. ''Kada sam ga doveo do hirurškog odjeljenja zgrabio me je za ruku, govoreći mi: ''Baba, ne daj da me odvedu, molim te.' I dan-danas u ušima mi odzvanjaju njegove riječi. Dok ga je doktor pregledao i čistio sa njega ostatke ljudske utrobe i mesa, osjetio sam strašan smrad. Nikako nisam mogao razumjeti kako taj smrad nisam osjetio dok sam ga vozio kamionom do bolnice. Toliko sam bio šokiran čitavim događajem.''
Bivši blagajnik Zvorničke brigade: U Orahovcu su strijeljali djecu
Naišao je kombi iz brigade, koji me je povezao. U tom kombiju je bio jedan mali. Sjećam se da je, kada je vidio svjetla naše kasarne, rekao: ‘Je li ovo Srebrenica, gdje je moj babo?’ Bio je mali dječak... Mene su ostavili u komandi, a njega odvezli u bolnicu. U komandi se pričalo kako je sve dobro odrađeno, kako treba nagraditi ljude koji su strijeljali...” Tanacko Tanić, svjedok Tužilaštva BiH, kazao je danas na suđenju Momiru Pelemišu i Slavku Periću da je 14. jula 1995. bio ispred škole u Orahovcu (općina Zvornik) gdje je vidio druge pripadnike Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), Vojne policije te i Dragu Nikolića i Vujadina Popovića, haške optuženike koji očekuju izricanje presude za genocid, prenosi BIRN-Justice report.
“Samo je rečeno da bježe zatvorenici i da idem tamo. Kolega mi je rekao: ‘Uzmi pušku, idi, bježe!’ Vjerovatno je mislio na zarobljenike. Pretpostavio sam da treba to neko obezbjeđenje. Kamion nas je dovezao pred školu u Orahovcu i, kad sam došao, čuo sam žamor u fiskulturnoj sali - kao da priđeš košnici. Meni je tada na sve bilo krivo, ali nisam ništa mogao...”, kazao je ovaj svjedok, bivši blagajnik Zvorničke brigade.
Pelemiša, bivšeg zamjenika komandanta i načelnika štaba Prvog bataljona Zvorničke brigade, i Slavka Perića, bivšeg pomoćnika komandanta za bezbjednost iste brigade, državno tužilaštvo tereti za genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995.
“Ne znam ni koliko je bilo ljudi, vidio sam da ima jedan dječak, nosi vodu, a vojnik ga prati. Vidio sam da ih neće razmijeniti, da će ih pobiti. Što makar djecu nisu pustili? Nije bilo naznaka da će se nešto dobro desiti. Sve mi je to djelovalo sitno i nestvarno, kao da se okrene durbin i gleda naopako. Neko iz brigade me je pitao hoću li i ja automat, da strijeljam... nisam htio. Nisam imao nikakvih posljedica zbog toga što sam odbio”, ispričao je Tanić.
Nagraditi ljude koji su strijeljali
Svjedok je ispričao da je tada otišao u kuću poznanice, Mire Vidović, koja je bila udaljena kilometar od škole, te da je prema komandi brigade krenuo tek navečer oko 23 sata, kada je čuo pucnjavu u daljini.
“Naišao je kombi iz brigade, koji me je povezao. U tom kombiju je bio jedan mali. Sjećam se da je, kada je vidio svjetla naše kasarne, rekao: ‘Je li ovo Srebrenica, gdje je moj babo?’ Bio je mali dječak... Mene su ostavili u komandi, a njega odvezli u bolnicu. U komandi se pričalo kako je sve dobro odrađeno, kako treba nagraditi ljude koji su strijeljali...”, prisjetio se svjedok.
Prema njegovom iskazu, narednog dana su svi u komandi Zvorničke brigade znali šta se desilo u Orahovcu.
Prema navodima optužnice, Pelemiš i Perić su s drugim pripadnicima VRS-a, uključujući Popovića i Nikolića, od 10. jula do 1. novembra 1995. bili svjesni učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu, sa zajedničkim planom da uhvate, zatvore i po kratkom postupku pogube vojno sposobne muškarce i dječake Bošnjake iz Srebrenice.
Na ovom ročištu je Ljubomir Kitić, predsjedavajući sudskog vijeća, kazao da je u slučaju Pelemiš i Perić proteklo više od 30 dana između ročišta a da nisu izvođeni dokazi, te da je, prema zakonskim odredbama, potrebno da pretres krene ispočetka.
Prema odredbama Zakona o krivičnom postupku (ZKP) BiH, glavni pretres mora ponovno početi ako je između dvaju ročišta proteklo više od 30 dana. U tim slučajevima, uz saglasnost svih strana, nije potrebno ponovno saslušavati svjedoke, već se mogu koristiti iskazi koje su dali na ranijem glavnom pretresu.
Obje strane u ovom postupku su se složile da nije potrebno ponovno čitati optužnicu i saslušavati svjedoke te je Kitić samo konstatirao da su u spis uvršteni iskazi 28 svjedoka koje je tužilaštvo do sada saslušalo, te više od 70 materijalnih dokaza.
Naredno ročište je 17. decembra 2009. godine, kada će biti saslušan još jedan svjedok optužbe.
MASAKRIRANJE LOGORAŠA NA JAVNOM MJESTU
Broj dosjea:1709
Logor:Čalopek
Općina:Zvornik
Zadrhtim samo kad se sjetim toga. "Lopov" je bio sa nama na bini a u rukama mu se nalazio nož (veliki rambo nož, oštrica je bila široka 7-8 cm). Ja sam istog čovjeka morao držati i glava mi je bila gotovo uz njegovu glavu dok ga je "Lopov" udarao po vratu i stomaku. Napravio mu je mnoge rupe na vratu i poslije ih sastavio. Više je puta na mene zamahivao pa ubadao njega nožem. Prijetio mi je da ga moram uhvatiti i držati uspravno dok ga on ubada nožem, a nisam bio u stanju to da uradim jer je čovjek bio masivan i opušten i sad se sjetim kad zamahne na mene krvavim nožem a udara čovjeka što ga ja držim, vidim mu neki čudan sjaj u očoma kad ubija, kao da je željan ljudske krvi. Osim ovoga čovjeka kojeg sam ja držao a ne mogu mu navesti ime sad, jer ne bih želio da sazna neko od njegove porodice šta sam preživjeo s njim i što je on propatio. Nabrojaću samo imena ljudi koji su pobijeni na bini, a to su Jahijagić Fikret, Bikić Š aban i Atlić Hasan, ovako se neće saznati s kim sam ja bio.
Za jednog sam napisao kako je umro, drugi je možda nešto lakše, on je zaklan, ako to može biti lahka smrt, trećeg je ubo nožem u srce, on ga je uspio izvaditi, ali mu je "Lopov" uzeo nož iz ruke, te isti udarac ponovio i to je bio ktaj još jednog nevinog čovjeka. Atlić hasan je najviše izmasakriran od svih. Lopov mi je jednom naredio da oližem krv sa noža, što sam morao učiniti. U jednom trenutku sam vidio kako moj drug pokazuje Lopovu kako je pregrizao spolni prgan i izvršio svoj zadatak. Ja to nisam utadio tj. nisam do kraja a sigurno bih morao završiti da sve to nije prekinuo Repić.Repić je u rukama imao malokalibarsku pušku i dok je Lopov radio svoje na bini, on je jedan metak ispalio na binu, na nekog od trojice prethodno navedenih, pa se onda okrenuo na drugi kraj sale gdje su bili ostali zatvorenici. On je prilazio kome je htio i ispaljivao metak u glavu, pa zatim ponovo išao do bine i sve se to ponavljalo...
Ubice Bošnjaka još mirno spavaju
Danas se navršava 18 godina od kako su snage JNA s pripadnicima jedinica Državne bezbjednosti Srbije pod komandom Željka Ražnatovića Arkana i lokalne srpske policije napale Zvornik i počele dotad neviđen masakr nad Bošnjacima.
Samo prvog i drugog dana napada u Zvorniku je, što na kućnom pragu što u zgradi policije i na još nekoliko lokacija, ubijeno oko 230 uglednih zvorničkih Bošnjaka, među kojima dr. Izet Sabirović, profesor Fehim Kujundžić, braća Hudović, braća Muhidin i Hazim Efendić i mnogi, mnogi drugi.
Krivci u sjenci
- Zvornik će se u historiji pamtiti kao najveća grobnica Bošnjaka. Prve godine agresije u ovom gradu je ubijeno skoro 1.535 Bošnjaka, dok je 1995., opet, na području zvorničke općine, pobijeno nekoliko hiljada Srebreničana. U grobnici Glumina pronađena su tijela 274 Zvorničana, dok je nekoliko stotina njih pronađeno u grobnicama Crni vrh, Kazanbašča, Karakaj i drugima - kazao nam je jučer Ahmet Grahić, predsjednik Udruženja nestalih Zvorničana.
Za strašne zločine u Zvorniku zasad je sva krivica stavljena na ratnog načelnika Zvornika Branu Grujića i komandanta Tretirorijalne odbrane Branka Popovića, poznatijeg kao major Pavlović. Njima se već nekoliko godina sudi u Okružnom sudu u Beogradu i, po svoj prilici, iza njihove odgovornosti bit će sakriveni mnogi drugi poznati zločinci koji i danas žive u Zvorniku i širem dijelu RS, ali i u Srbiji.
Arkanu na usluzi
- Civilna policija u Zvorniku stajala je na čelu zločinačkog stroja. Njihovi policajci su vodili arkanovce od kuće do kuće, sakupljali narod po selima, trpali ljude u logore, a onda obezbjeđivali prilikom strijeljanja. Među krivcima su pojedine tadašnje sudije, SDS-ovi prvaci itd. Nažalost, suđeno je nekim čuvarima logora koji su maltretirali zatvorenike, ali po naredbi ljudi koji su sjedili u CSB-u u Zvorniku i u Arkanovom štabu. Još niko nije odgovarao za strijeljanje u Drinjači, logor u Liplju, masovna silovanja na nekoliko lokacija... - ističe Grahić.
U Zvorniku se još traga za posmrtnim ostacima nekoliko stotina ubijenih Bošnjaka.
Inače, danas će nizom manifestacija na Kula Gradu i Zvorniku, u organizaciji bošnjačkih udruženja, biti obilježen dan sjećanja na 8. april 1992. godine, posebno na branioce Kula Grada.
Diskriminacija pri zapošljavanju
Znatan broj zvorničkih Bošnjaka koji su početkom rata raseljeni širom svijeta vratio se u svoje nekadašnje domove na širem dijelu općine.
Trenutno se na prste može prebrojati broj onih koji rade u državnim institucijama i javnim preduzećima. Nema ih u obrazovanju, zdravstvu itd.
