Republika Hrvatska je proglasila nezavisnost 25. juna 1991. U septembru 1991., Republika Hrvatska je već bila u ratu s nacionalističkim srpskim snagama koje su nastojale da pripoje dijelove Hrvatske "Velikoj Srbiji". Mirovnim sporazumom Ujedinjenih nacija u januaru 1992. rat u Hrvatskoj je okončan, nakon što su srpske snage preuzele kontrolu nad približno jednom četvrtinom do jednom trećinom teritorije Republike Hrvatske. Evropska zajednica priznala je Republiku Hrvatsku kao nezavisnu državu 15. januara 1992., a Ujedinjene nacije su je primile kao državu-članicu 22. maja 1992.

Evropska zajednica je priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu (dalje u tekstu: Bosna i Hercegovina) kao nezavisnu državu 6. aprila 1992., a Ujedinjene nacije su Bosnu i Hercegovinu kao državu-članicu primile 22. maja 1992. Već u proljeće 1992. godine, snage bosanskih Srba su započele oružanu kampanju komadanja te države u povojima i protjerivanja Bošnjaka i Hrvata s teritorije koju su svojatali kao Veliku Srbiju.

Vladajuća stranka u Republici Hrvatskoj, Hrvatska demokratska zajednica (dalje u tekstu: HDZ), organizovala je i kontrolisala svoj ogranak u Bosni i Hercegovini, HDZ-BiH. U drugoj polovini 1991. godine, ekstremniji nacionalistički elementi HDZ-BiH, pod vođstvom Mate Bobana, Darija Kordića i drugih, uz podršku Franje Tuđmana i Gojka Šuška, preuzeli su efektivnu kontrolu nad tom strankom.

Dana 18. novembra 1991., ekstremniji nacionalistički elementi HDZ-BiH, pod vođstvom Mate Bobana i Darija Kordića, proglasili su postojanje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne kao odvojene "političke, kulturne, gospodarske i teritorijalne cjeline" na teritoriji Bosne i Hercegovine. Dana 28. avgusta 1993., Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna proglasila se Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom. (Kao što je već rečeno, taj entitet, bilo da se radi o "Zajednici" ili "Republici", biće dalje u tekstu nazivan Herceg-Bosnom). Ni Republika Bosna i Hercegovina ni međunarodna zajednica nikad nisu priznale Herceg-Bosnu kao državu. Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio je Herceg-Bosnu nezakonitom, prvi put 14. septembra 1992. ili približno tog datuma, te ponovo 20. januara 1994.

Prema članu 2 Odluke o osnivanju Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne od 18. novembra 1991., Herceg-Bosnu su činile sljedeće opštine na teritoriji Bosne i Hercegovine: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Kakanj, Vareš, Kotor-Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i dijelovi Skender-Vakufa (Dobretići) i Trebinja (Ravno). Na temelju člana 4 iste Odluke, opština Žepče je približno u oktobru 1992. pridodata Herceg-Bosni.

Tokom i u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata, čelnici i drugi učesnici tog poduhvata, među kojima su bili Franjo Tuđman, Mate Boban i Jadranko Prlić, vodili su dvoličnu politiku prema Republici Bosni i Hercegovini i njenoj teritoriji. Na jednoj strani, čelnici i razni drugi članovi udruženog zločinačkog poduhvata često su u javnosti tvrdili da podržavaju Vladu Bosne i Hercegovine (ponegdje dalje u tekstu: Vlada BiH) i nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu. Na drugoj strani, manje javno ali u znatnijoj mjeri, čelnici i drugi učesnici poduhvata radili su na ostvarenju svog cilja, Velike Hrvatske, unutar granica Hrvatske banovine. Na sličan način su Franjo Tuđman i drugi funkcioneri iz Hrvatske ponekad nastojali da se distanciraju, barem u javnosti, od vlasti Herceg-Bosne/HVO-a, dok su istovremeno s njima uglavnom blisko sarađivali iza kulisa i prilikom kontakata s međunarodnom zajednicom i medijima.

Na jednom sastanku održanom 27. decembra 1991. u Zagrebu, Franjo Tuđman je rezimirao cilj udruženog zločinačkog poduhvata, rekavši: "vrijeme je da iskoristimo priliku i okupimo hrvatski narod unutar najširih mogućih granica". Na jednom sastanku održanom 17. septembra 1992. godine, Franjo Tuđman je ostalim čelnicima udruženog zločinačkog poduhvata, među kojima su bili Gojko Šušak, Mate Boban i Jadranko Prlić, nakon što su prvo razgovarali o Hrvatskoj banovini, rekao da je od "životnog interesa" za hrvatsku državu "osigurati našu poziciju, u nacionalnom i teritorijalnom smislu, u Bosni i Hercegovini".

Jednom odlukom od 8. aprila 1992., čelnici i učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, među kojima je bio Mate Boban, osnovali su Hrvatsko vijeće obrane (dalje u tekstu: HVO) kao "vrhovno obrambeno tijelo" Herceg-Bosne koje će "braniti suverenitet teritorija Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne". Dana 15. maja 1992., HVO je isto tako proglašen i "vrhovnim izvršnim i upravnim tijelom" Herceg-Bosne, u kojem su spojene politička, administrativna i vojna vlast. Dok su samoproglašeni politički entitet i njegova teritorija nazivani "Herceg-Bosnom", vlada i oružane snage Herceg-Bosne nazivani su "Hrvatskim vijećem obrane" ili "HVO-om". Političko rukovodstvo i rukovodstvo iz organa vlasti, kao i administrativne vlasti Herceg-Bosne i HVO-a (dalje u tekstu: rukovodstvo Herceg-Bosne/HVO-a ili organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a) upravljali su i blisko sarađivali s oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a, specijalnim jedinicama, vojnom i civilnom policijom, bezbjednosnim i obavještajnim službama, paravojnim formacijama, lokalnim odbrambenim snagama i drugim osobama koje su djelovale pod nadzorom ili u saradnji ili u vezi s tim oružanim snagama, policijom i drugim elementima (dalje u tekstu: snage Herceg-Bosne/HVO-a). Premda nije svaki pripadnik HVO-a ili HDZ-BiH bio dio udruženog zločinačkog poduhvata, Herceg-Bosna, HVO i HDZ-BiH su bili ključne strukture i instrumenti udruženog zločinačkog poduhvata.

Nakon osnivanja Herceg-Bosne u novembru 1991., a posebno od maja 1992. nadalje, rukovodstvo Herceg-Bosne/HVO-a se angažovalo na trajnim i koordiniranim naporima da ostvari dominaciju i "kroatizira" opštine za koje je tvrdilo da predstavljaju dio Herceg-Bosne, pri čemu su progon i diskriminacija usmjereni protiv Bošnjaka sve više rasli. HVO je preuzeo kontrolu nad mnogim opštinskim organima vlasti i službama, smijenivši ili potisnuvši u drugi plan lokalne čelnike Bošnjaka. Organi vlasti i snage Herceg-Bosne/HVO-a preuzeli su kontrolu nad medijima i nametnuli hrvatske ideje i propagandu. Uvedeni su hrvatski simboli i valuta, a u škole su uvedeni hrvatski nastavni program i "hrvatski jezik". Mnogi Bošnjaci su smijenjeni s položaja u organima vlasti i privatnim firmama, humanitarna pomoć je kontrolisana i dijeljena na štetu Bošnjaka, a Bošnjaci su, uopšteno govoreći, sve više maltretirani.

U proljeće i početkom ljeta 1992. godine, organi vlasti i snage Herceg-Bosne/HVO-a su, istovremeno s nametanjem svoje kontrole i poduzimanjem gorepomenutih radnji, izvodili vojne operacije s oružanim snagama Vlade Bosne i Hercegovine, odgovarajući na vojne akcije JNA i bosanskih Srba u Hercegovini i drugdje. Povodom ili nakon odlaska srpskih snaga iz Mostara, snage koje je predvodila Herceg-Bosna/HVO uništile su srpsku pravoslavnu crkvu u tom gradu, kao i obližnje kuće koje su pripadale Srbima. Tokom tog perioda mnogi Srbi su napustili Mostar, dok su drugi držani u lošim uslovima u zatočeničkim logorima kojima je upravljao HVO. Bez obzira na neprijateljstva između snaga Herceg-Bosne/HVO-a i snaga bosanskih Srba u proljeće i ljeto 1992. godine, poslije sastanka između Radovana Karadžića i Mate Bobana održanog 6. maja 1992. u Grazu, u Austriji, uspostavljena je značajna i trajna saradnja između bosanskih Hrvata i bosanskih Srba i ona je trajala, uz manje izuzetke, sve do kraja 1993. godine.

Unatoč izvjesnoj saradnji u proljeće i ljeto 1992. godine, napetosti između struktura Herceg-Bosne/HVO-a i Bošnjaka nastavile su se i vremenom rasle. Dana 19. oktobra 1992., u Novom Travniku, mjestu u kojem se nalazi jedna važna fabrika municije, između snaga Herceg-Bosne/HVO-a i Bošnjaka izbio je incident uz značajnu upotrebu sile i tokom nekoliko dana koji su uslijedili, snage Herceg-Bosne/HVO-a očistile su većinu Bošnjaka iz grada Prozora i više okolnih sela.

U januaru 1993. godine, mirovni pregovarači Ujedinjenih nacija i Evropske zajednice sastali su se u Ženevi s predstavnicima Hrvata, Srba i Bošnjaka i raspravljali o predloženom mirovnom sporazumu, poznatom pod nazivom Vance-Owenov mirovni plan, prema kojem bi Bosna i Hercegovina ostala jedna, jedinstvena država sa centralnom vladom i deset provincija označenih brojevima. Premda ni Srbi ni Bošnjaci nisu prihvatili prijedloge Vancea i Owena do sredine januara 1993., Franjo Tuđman, Gojko Šušak i rukovodstvo Herceg-Bosne/HVO-a (uključujući optužene) zaključili su da im taj plan, onako kako su ga oni zamišljali i tumačili, uveliko ide u korist, budući da im je u suštini, provincijama 3, 8 i 10 iz prijedloga Vance-Owenovog plana, dodijeljena Hrvatska banovina, pa i više od njene teritorije, unatoč tome što je na mnogim područjima unutar tih provincija bošnjačko stanovništvo bilo u većini ili ga je barem bilo jednako kao i Hrvata i što je ta područja držala pod kontrolom ili zaposjela Armija Bosne i Hercegovine.

Na sastanku održanom 15. januara 1993. u Zagrebu, Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban nisu uspjeli da ubijede predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića da prihvati njihove stavove i odmah su se dali na provođenje svojih planova, bez pristanka Vlade Bosne i Hercegovine ili međunarodnih mirovnih pregovarača. Istog dana, predsjednik HVO-a Jadranko Prlić potpisao je odluku da se "sve jedinice Armije Bosne i Hercegovine koje su u ovom trenutku stacionirane u provincijama 3, 8 i 10, koje su Ženevskim sporazumom proglašene hrvatskim provincijama, stave pod zapovjedništvo Glavnog stožera oružanih snaga HVO-a. . . . Za provođenje ove odluke ovim se postavlja rok od pet (5) dana, počev od danas, 15. siječnja 1993."

Unatoč činjenici da se ni predsjednik Bosne i Hercegovine ni međunarodni mirovni pregovarači nisu složili s jednostranim provođenjem prijedloga Vancea i Owena u obliku u kojem su ih protumačili organi vlasti i snage Herceg-Bosne/HVO-a, ti organi vlasti i snage su nakon isteka roka od 15. januara 1993. i približno u to vrijeme poduzeli vojne i nasilne akcije kako bi proveli taj ultimatum, napadajući Bošnjake i izlažući ih pritisku na raznim lokacijama, pored ostalih u Novom Travniku, Gornjem Vakufu i Busovači. Nakon međunarodnih protesta, nekoliko dana kasnije je uveden prekid vatre.

Premda je situacija i dalje bila vrlo napeta i dolazilo je do lokalnih čarki, veći sukob je izbjegnut do kraja marta 1993., kada je predsjednik Izetbegović, nakon daljnjih pregovora, provizorno prihvatio Vance-Owenov plan (koji Srbi nikad nisu prihvatili), pri čemu je ostalo da se riješe određeni vojni aspekti tog mirovnog plana. Kao i u januaru 1993., rukovodstvo Herceg-Bosne/HVO-a (uključujući optužene) je, znajući da se Vlada Bosne i Hercegovine nije složila s preostalim pitanjima i da bosanski Srbi nisu prihvatili mirovni plan, ponovo postavilo rok tražeći da se sve jedinice Armije Bosne i Hercegovine u provincijama 3, 8 i 10 do 15. aprila 1993. stave pod komandu HVO-a ili napuste područja koja su te predložene provincije obuhvatale.

Kada je istekao rok od 15. aprila, a Vlada Bosne i Hercegovine nije pristala na njihove zahtjeve, snage Herceg-Bosne/HVO-a su započele široku kampanju progona, vojnih akcija, hapšenja i protjerivanja s ciljem nametanja svojih zahtjeva, pri čemu su u periodu od 16. do 18. aprila 1993. izvršile napade na više od trideset bošnjačkih gradova i sela, uključujući napade i zvjerstva u Ahmićima 16. aprila, u Sovićima i Doljanima 17. aprila, te u Parcanima, Lizopercima i Tošćanici 17-19. aprila.

Napadima, hapšenjima i protjerivanjima koje je vršila Herceg-Bosna/HVO u drugoj polovini aprila 1993., pokrenuta je opsežna kampanja takvih djela, koju su povremeno prekidale obustave vatre, i nastavljena je čak i nakon potpisivanja drugog mirovnog sporazuma u Washingtonu, u martu 1994.

Dana 9-10. maja 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a napale su Bošnjake u Mostaru, gradu na rijeci Neretvi na jugozapadu Bosne i Hercegovine. Snage Herceg-Bosne/HVO-a pokupile su stotine, ako ne i hiljade, muškaraca, žena, djece i staraca, Bošnjaka. Veliki broj Bošnjaka je protjeran u istočni Mostar, dok su stotine drugih zatočene u zatvoru na Heliodromu. U junu 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a započele su opsadu istočnog Mostara, koja je trajala do aprila 1994., i u čijem sklopu je vršeno stalno granatiranje, snajpersko djelovanje i blokiranje humanitarne pomoći, a Bošnjaci u istočnom Mostaru živjeli su u strašnoj oskudici.

Nakon napada Armije Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu: ABiH) na jedan logor HVO-a u sjevernom dijelu Mostara 30. juna 1993., Jadranko Prlić i Bruno Stojić izdali su proglas u kojem su izjavili da se vrši istrebljenje hrvatskih civila i da je sam opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini u izuzetnoj i neposrednoj opasnosti i da je Mostar hrvatski grad i da će to i ostati. Dana 2. jula 1993., vođa zločinačkog poduhvata Franjo Tuđman je na jednom sastanku u Zagrebu Gojku Šušku i drugima rekao da je "važno vršiti pritisak na muslimanske jedinice na neretljanskoj bojišnici".

Početkom jula, snage Herceg-Bosne/HVO-a, uz podršku (i učešće) organa vlasti i oružanih snaga Republike Hrvatske, započele su veliku kampanju s ciljem da se napadnu, liše slobode i očiste Bošnjaci s područja za koja se tvrdilo da pripadaju Herceg-Bosni (uključujući opštine Mostar, Prozor, Stolac, Čapljina i Ljubuški). Od juna do septembra 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a sistematski su hapsile, maltretirale i deložirale desetine hiljada muškaraca, žena, djece i staraca, Bošnjaka, pritvarale ih i/ili premještale na druga područja ili deportovale u druge zemlje. Organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a su se u isto vrijeme angažovali na naporima da se tokom cijele 1993. godine hiljade bosanskih Hrvata iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, a posebno iz srednje Bosne, premjeste (ili da se dovede do njihovog premještanja) u zapadnu Hercegovinu.

Radnje koje je poduzimala Herceg-Bosna/HVO vršene su po sljedećem obrascu: kao prvo, većina vojno sposobnih muškaraca, Bošnjaka (među kojima su bili i mnogi pripadnici HVO-a), uhapšena je i zatočena u raznim zatvorima i koncentracionim logorima HVO-a. Potom, nakon što je većina muškaraca, Bošnjaka, uklonjena, HVO je preuzimao kontrolu nad gradovima i selima i sistematski prikupljao žene, djecu i starce, Bošnjake, koji su zatim zatočeni na različite periode i/ili premješteni na područja pod kontrolom ABiH-a ili deportovani u druge zemlje.

U sklopu i tokom tih radnji, koje su obuhvatale etničko čišćenje na rasprostranjenoj i sistematskoj osnovi, i u provođenju udruženog zločinačkog poduhvata, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, zajedno s drugim čelnicima i pripadnicima organa vlasti i snaga Herceg-Bosne/HVO-a, vršili su:

(a) Podsticanje i raspirivanje političkog, etničkog ili vjerskog razdora, podjele i mržnje: govorima, propagandom i lažnim informacijama organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a stvorili su, podsticali i podržavali atmosferu nabijenu antibošnjačkim sentimentom, zalagali se za nacionalne podjele i jačali nepovjerenje na vjerskoj osnovi.

(b) Primjena sile, zastrašivanja i terora: organi vlasti, te vojne i policijske jedinice Herceg-Bosne/HVO-a primjenjivali su silu i prijetnju silom kako bi ugnjetavali i progonili Bošnjake i dominirali nad njima. Tokom masovnih hapšenja i deložacija Bošnjake su ubijali, teško ranjavali, seksualno zlostavljali, pljačkali im imovinu i zlostavljali ih na druge načine. Od Bošnjaka su često oduzimali lične isprave i slične dokumente, čime su ih izlagali raznim rizicima i ograničavali im slobodu kretanja. Napadi na bošnjačke gradove, sela i područja, te opsada istočnog Mostara, bili su propraćeni redovnim i rasprostranjenim granatiranjem i snajperskim djelovanjem usmjerenim protiv bošnjačkih civila.

(c) Oduzimanje i uništavanje imovine: organi vlasti i vojnici Herceg-Bosne/HVO-a prisiljavali su Bošnjake da napuste svoje domove ili da vlasništvo nad njima prenesu na HVO. Novac, automobili i lična imovina često su oduzimani ili pljačkani. Bošnjački stambeni i drugi objekti, uključujući javne objekte i službe, oduzimani su, uništavani ili im je nanošena ozbiljna šteta, a isto se događalo i sa bošnjačkim objektima, lokacijama i ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju, uključujući džamije. Veći dio takvog uništavanja imao je za cilj da osigura da se Bošnjaci ne mogu ili neće vratiti svojim domovima i zajednicama. Organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a oduzimali su javnu imovinu Republike Bosne i Hercegovine. Zaplijenjeni ili napušteni stanovi i domovi Bošnjaka često su davani ili dodjeljivani pripadnicima HVO-a ili hrvatskim izbjeglicama.

(d) Zatočenje i zatvaranje: optuženi i drugi učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, zajedno s raznim pripadnicima organa vlasti i snaga Herceg-Bosne/HVO-a, stvorili su, podržavali i vodili sistem zlostavljanja koji je obuhvatao mrežu zatvora, koncentracionih logora i drugih objekata za zatočenje (uključujući, između ostalog, logor Heliodrom, zatvor u Ljubuškom, zatvor u Dretelju, zatvor u Gabeli i logor Vojno) kako bi uhapsili, zatočili i zatvorili hiljade Bošnjaka, uključujući žene, djecu i starce. Mnogi zatočeni i zatvoreni Bošnjaci držani su u užasnim uslovima, uskraćeni za osnovne ljudske potrebe, kao što su odgovarajuća ishrana, voda i zdravstvena njega. Mnogi su bili izloženi nečovječnom postupanju i fizičkom i psihičkom zlostavljanju, uključujući premlaćivanje i seksualno zlostavljanje.

(e) Prisilno premještanje i deportacija: optuženi i drugi učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, zajedno s raznim pripadnicima organa vlasti i snaga Herceg-Bosne/HVO-a, stvorili su, podržavali i vodili sistem zlostavljanja kako bi deportovali Bošnjake u druge zemlje ili ih premjestili u dijelove Bosne i Hercegovine na koje Herceg-Bosna nije polagala pravo niti ih kontrolisala. Mnogi premješteni ili deportovani Bošnjaci bili su prvo zatvoreni ili zatočeni, kao što je opisano ranije u tekstu, te su "pušteni" samo zato da bi bili premješteni ili deportovani. Veliki broj osoba koje su na takav način premještene ili deportovane bio je primoran da vlasništvo nad svojim nekretninama prenese na HVO ili da jednostavno napusti svoje nekretnine i ostavi imovinu.

(f) Prisilni rad: veliki broj Bošnjaka koje je držao HVO bio je prisiljen na fizički rad, kao što je izgradnja vojnih utvrda, kopanje rovova, nošenje municije i prikupljanje leševa, često u borbenim i opasnim uslovima, usljed čega su mnogi zatočeni Bošnjaci poginuli ili bili teško ranjeni. Neke od njih su koristili kao živi štit ili za privlačenje vatre s neprijateljskih položaja kako bi se otkrilo gdje se ti položaji nalaze. Jedinice i vojnici HVO-a koristili su zarobljene Bošnjake za otimačinu i pljačkanje domova i imovine Bošnjaka.

Kampanja napada i etničkog čišćenja koju je provodila Herceg-Bosna/HVO nastavljena je i u drugom dijelu 1993. godine, kao što je pokazao napad koji je HVO izvršio 23. oktobra 1993. godine na bošnjačko selo Stupni Do. Nakon diskusija vođenih u Zagrebu o tome šta da se poduzme u pogledu oficira HVO-a koji je komandovao snagama Herceg-Bosne/HVO-a koje su učestvovale u ubistvima u Stupnom Dolu, visoki politički i vojni rukovodioci su se upustili u ono što je Franjo Tuđman opisao kao "igru": međunarodnoj zajednici su rekli da je taj oficir HVO-a smijenjen, a on je, u stvari, samo promijenio ime i zapravo ostao na istom položaju, s tim što nikad nije kažnjen (Ivica Rajić /Viktor Andrić).

Usljed kampanje progona i etničkog čišćenja koju je provodila Herceg-Bosna/HVO, broj stanovnika, Bošnjaka, u mnogim dijelovima Herceg-Bosne znatno je smanjen, a oni koji su ostali bili su pod očiglednom dominacijom organa vlasti i snaga Herceg-Bosne/HVO-a, što je i bio plan i namjera udruženog zločinačkog poduhvata, a time i optuženih.

Dana 1. marta 1994. ili približno tog datuma, Franjo Tuđman i rukovodstvo Herceg-Bosne/HVO-a potpisali su Washingtonski sporazum, kojim je osnovana hrvatsko-bošnjačka federacija i okončane otvorene borbe velikih razmjera između tih dviju strana.

plbih.org