"Borci Posavine, Brčkog, Doboja, Podrinja vratiće se, sigurno, na svoja ognjišta. Vratiće se milom, odnosno implementacijom Dejtonskog sporazuma, a ako tako ne bude moguće, onda s puškom u ruci. Nema te sile koja će ih u tome spriječiti". To su riječi brigadira Seada Delića, komandanta Drugog korpusa naše Armije. Izgovorio ih je vojnički kategorično na početku našeg razgovora, koji je trajao više od tri sata "u dvije ture". Slično su mi govorili i borci Drugog korpusa, čiji su domovi ostali "tamo" i poslije Dejtona. Sead Delić, doduše, uz veliki rizik može i sada da dođe na svoje spaljeno ognjište u Goraždu, gdje je rođen 1954. godine. Ali tamo ga nema ko dočekati, jer su mu četnici '92. spalili oca Edhema i majku Razu. Ni mezari im ne postoje. Dakle, tipična podrinjska bošnjačka sudbina.
Sead Delić je u bivšoj JNA završio Vojnu akademiju kopnene vojske, završio je i Komandno-štabnu akademiju, pa još podosta dodatnih kurseva. Braniocima Bosne i Hercegovine u Tuzli pridružio se početkom aprila '92, nekoliko dana prije Šadića i Kneza. Igrom slučaja, on se prijavio Opštinskom štabu TO Tuzle, Knez i Šadić Okružnom štabu. Okružni štab je kasnije davao komandante Drugog korpusa, Opštinski komandanta Operativne grupe 5.
Sead Delić se rijetko pojavljuje u javnosti. Nedavno, za vrijeme one sjajne operacije na Ozrenu, zabranio je da ga snimaju dok je bukvalno komandovao sa prve linije. Njegova ratna deviza je, kaže, da komandant "mora biti vodič, a ne gonič". Delić je zadovoljan stanjem na linijama fronta. Četnici Dejtonski sorazum mnogo više poštuju nego prethodnih dvadeset šest, dvadeset sedam "mira i primirja". Njima ovaj mir mnogo više odgovara nego nama. I sada se pribiraju od poraza, viđaju rane.
- A šta sada rade borci i starješine Drugog korpusa?
- Naši borci i starješine, te komande svih nivoa, obučavaju se i osposobljavaju za eventualni nastavak ofanzivnih borbenih djejstava.
- Jer, mi smo ušli u fazu ofanzivnih borbenih djej stava, odnosno u fazu oslobađanja okupiranih dijelova naše zemlje. Nažalost, Dejtonski sporazum nas je zaustavio u tome. Šteta! A da nam je svijet dozvolio da nastavimo djejstva, pa nas još i naoružao, mogli smo osloboditi brzo cijelu Bosnu i Hercegovinu i da u našoj zemlji najmanje stotinu godina zavladaju mir, demokratija, sloboda i pravda. Ja sam imao predosjećaj da će velike sile obustaviti rat u Bosni i Hercegovini kada mi oslobodimo 51 odsto teritorije. To su, eto, i učinile. Faktički, pomogle su četnicima. A mislim da bismo cijelu Bosnu i Hercegovinu oslobodili do ljeta naredne godine. Četnici su bili na koljenima.
- Jeste li zadovoljni onim što je Drugi korpus, otkako ste mu Vi na čelu, učinio za odbranu i oslobađanje naše zemlje?
- Po mojoj ocjeni, Drugi korpus je i u odbrani i u oslobađanju zemlje učinio mnogo. Nas su neprekidno napadala tri četnička korpusa, a nama je sve ovo vrijeme u pomoć došla samo jedna četa "Crnih labudova". Međutim, borci našeg korpusa učestvovali su u borbama u svim dijelovima zemlje. Prvo, naš je uspjeh u tome što smo sačuvali, odnosno odbranili najveći dio slobodne teritorije naše zemlje, a četnici su samo ove godine pokretali na nas šest, sedam ofanziva. Nismo dozvolili četnicima da prošire koridor, pa im je on i dalje ostao kao "Damaklov mač" za vratom. Odbranili smo teočanski džep, odbranili Gradačac... Samo u ovoj godini oslobodili smo oko 300 kvadratnih kilometara okupirane teritorije. A ovdje je, zbog koncentracije četničke žive sile i MTS-a, te upornosti njihove odbrane, teže osloboditi jedan kvadratni kilometar nego stotinu na drugom nekom mjestu. Ne zaboravite, pobjedama na Ozrenu i oslobađanjem Vozuće, te spajanjem sa Trećim korpusom, mi smo prvi četnicima nanijeli teške gubitke, uništili nekoliko elitnih jedinica i tako, praktično, napravili prekretnicu u ovom ratu. Poslije su uslijedile one sjajne pobjede Petog i Sedmog korpusa, a i drugih korpusa.
- Dobro, ima li negdje gdje je, prema Vašem mišljenju, bilo teže braniti i oslobađati našu zemlju?
- Ima! To je - Sarajevo. U Sarajevu je, po meni, teže bilo osloboditi jedan kvadratni kilometar nego kod nas nekoliko desetina kvadratnih kilometara.
- U javnosti se postavlja pitanje: da li je Drugi korpus stvarno mogao pomoći Srebrenici i Žepi?
- Drugi korpus ama baš nije imao nikakve šanse da pomogne Srebrenici i Žepi iz jednostavnog razloga što je najkraća vazdušna linija između naših prvih linija s ove strane i srebreničkih bila tridesetak, četrdeset kilometara. Po zemljištu je to i oko 80 kilometara. Dakle, mi nismo imali nikakvo artiljerijsko oruđe kojim smo mogli da im pružimo podršku, a kamoli neku drugu vrstu sadjejstva. Kada su borci Srebrenice i Žepe krenuli prema slobodnoj teritoriji, s ove strane smo im pomogli probijajući četničke linije. Još ću ovdje reći da sam četiri, pet mjeseci prije pada Srebrenice i Žepe, na jednom sastanku Generalštaba i komandanata svih korpusa, kome je prisustvovao i predsjednik Izetbegović, predlagao da Srebrenica i Zepa budu neposredno pod komandom Generalštaba, jer je on jedino bio u stanju da im pomogne na način kako im je, inače, i pomagao.
- A da li se ikada razmišljalo o deblokadi Srebrenice i Žepe -borbom?
- Jeste. Bili su planovi da se pokušaju vojno deblokirati Srebrenica i Žepa. Bilo je to na istom sastanku kada je donesena odluka da se ove godine krene u deblokadu Sarajeva. Dakle, postojala je dilema da li krenuti ka Srebrenici i Žepi ili Sarajevu. Odlučeno je da se pokuša deblokada Sarajeva. Razlozi za ovakvu odluku su bili: Srebrenica i Žepa su zaštićene zone, a Sarajevo je od strategijskog značaja za našu zemlju i njegova deblokada je prioritetna.
- Osjećate li ličnu odgovornost za pad Srebrenice i Žepe?
- Pazite, svi mi Podrinjci, na određen način, osjećamo odgovornost za pad ne samo Srebrenice i Žepe nego i svih ovih gradova koji su pali u Podrinju. Međutim, ja ponovo kažem - Drugi korpus sam, zaista, nije mogao vojno pomoći Srebrenici i Zepi. To govorim za ovaj period otkako sam mu ja na čelu. Međutim, ovdje hoću još jednu stvar da kažem. Srebrenica je pala na psihološkom planu. Četnici su davno otvorili Srebreničanima koridor za napuštanje Srebrenice i oni su je napuštali. Čak se događalo da su četnici tim bjeguncima mahali rukama sa udaljenosti, dvadeset, trideset metara. Iz Srebrenice se moglo lahko izaći, ali niko nije mogao ući. Još su lani postojali planovi o iseljenju Srebrenice i Žepe. Mislim da je bilo i izdaje.
- Možete li konkretno reći koje radio na izdaji?
- Ne mogu, bar sada, dok nadležni organi ne završe svoj posao.
- Ali, neki misle da Srebrenica i Žepa ne bi pale da su tamo ostali Naser Orić i one starješine koje su povučene na školovanje?
- Dogodilo bi se isto. Ali, ja pravim razliku između Srebrenice i Žepe. Prva je poklekla Srebrenica, a vojnički se još mogla braniti, možda i petnaest, dvadeset dana. Da se Srebrenica odbranila, Žepa bi sigurno.
