Jedan čovjek u invalidskim kolicima bio je u centru pažnje prekjučerašnje svečanosti Prvog korpusa, povodom Dana Armije. Borci i komandanti, poznati ratnici, prilazili su mu i ljubili se s njim. Kad je na svečanosti spomenuto njegovo ime, uslijedio je dugi, dugi aplauz.
Bio je to "Zlatni ljiljan" Ibro Dervišević, junak sa Žuči koji je, kao komandant Prve viteške brigade, 1. novembra prošle godine teško ranjen u podnožju Treskavice. Poslije liječenja u Italiji, što je trajalo kako kaže, "pet mjeseci i sedam dana", Dervišević se prošlog četvrtka vratio kući. Na ulazu u Sarajevo dočekala gaje Komanda njegove Prve viteške...
- Dok sam bio na liječenju u Italiji, moji saborci iz Prve viteške, kao i Komanda Korpusa, veoma su pazili i mene i moju porodicu - kaže Ibro. - Slali su mi i novac u Ankonu, a to sam uglavnom trošio na telefonske razgovore sa porodicom i saborcima.
- Jesi li zadovoljan liječenjem u Ankoni? - pitam ga.
- Nisam. Kad su me smjestili u bolnicu dvanaest sati me nisu okretali. Ležao sam na jednoj strani i dobio rane. Praktično, liječenje se svodilo na ublažavanje rana nastalih od ležanja.
Ali, veli, doživio je izuzetnu pažnju i njegu dviju italijanskih porodica, posebno gospođa Gabrijela i Marijane. Sve stoje zaželio, a i što nije, one su mu donosile u bolnicu. A kada je krenuo za Sarajevo, ispratile su ga na trajekt.
Sačuvao je neobičnu dohovnu snagu i svježinu. U stvari, ništa čudno za jednog viteza sa Žuči.
- Često sam razmišljao o sudbini - veli on. - Koliko sam proveo paklenih dana na Žuči, tamo prošao sve bitke. Oblaci granata zastirali su to brdo, a nisam ogreban. I, eto, na Treskavici... Bio je miran dan i krenuo sam da obiđem naše nove linije, jer smo već bili oslobodili nekoliko sela i kota i utvrđivali se. Htio sam da osmotrim i nove četničke položaje. I onda ta granata... Daje barem kakva, nego ona od 60 milimetara. Mene je geler pogodio u kičmu. Mesara (Elvedina Čauševića, tadašnjeg komandanta bataljona Prve slavne) u glavu.
U velikim bitkama za Žuč, Dervišević je bio jedan od glavnih junaka. Bila su zapravo dva strašna tandema na čelu vitezova sa Žuči: Enver Šehović, komandant i Ibro Dervišević, načelnik Štaba, odnosno zamjenik komandanta Prve mehanizovane, te Safet Zajko, komandant i Safet Isović, zamjenik komandanta Druge motorizovane. Živ je samo Ibro.
Isović i Dervišević su u jeku borbi, kada se Žuč nije vidjela od četničkih granata, išli od borca do borca, od jedinice do jedinice, da na licu mjesta iznađu rješenje za ono što bi borci nazivali - "tvrdo". Sjećam se jedne takve bitke kada je Derviševiću Šehović naredio da hitno ide "u vatru", dok su na sve strane odjekivale granate najtežih kalibara. Ibro se uvijek vraćao živ i zdrav, i neobično miran.
Sjećam se i bitke za Golo brdo. Naši su tri dana pokušavali da oslobode i ovu, posljednju u niski važnih kota na Žuči: Orlić, Kota 850, Vis i - Golo brdo. Noć uoči četvrtog dana bitke, Dervišević je dobio zadatak da na terenu vidi šta bi još trebalo učiniti. Narednog dana, prema Ibrinoj šemi, Golo brdo je glatko oslobođeno.
"Ovaj čovjek je "krivac" za današnju pobjedu!" - rekao je tada Šehović pokazujući na Derviševića.
- Ma, ništa. Napravio sam samo malu korekciju, i to je bilo sve -objasnio je mirni, neobično mirni Ibro. A kako je bila blagorodna ta njegova mirnoća u kriznim trenucima bitke!
Ibrina opasna "šetnja" u toku bitki od jedne do druge jedinice da rješava stvari na licu mjesta, spasila mu je život 27. jula '93. godine, kada su poginuli Šehović i braća Panjeta. Šehović mu je prije toga dao zadatak da na jednom pravcu, gdje nije "štimalo", uvede pojačanje. Kad se Ibro vratio, tragedija se već dogodila tamo gdje bi i on bio da nije dobio taj zadatak.
Pogibija komandama Envera Šehovića uzdrmala je borce. Trebalo je u svemu tome ostati čvrst i pribran.
- Pala je noć i bio sam u selu Jezera, ispod Golog brda - pričao je Ibro. - Četnici su i dalje tukli granatama po Žuči, a kad bi nastalo malo zatišje, čuo sam jauke naših ranjenih boraca koje nismo uspjeli izvući. Gledao sam stotinjak metara iznad sebe obrise Golog brda i svakog časa očekivao kada će se na horizontu pojaviti četnici u vojnom poretku koji sam mnogo puta gledao u ratnim filmovima.
Tada je jedinom preostalom telefonskom vezom obavijestio Komandu Prve slavne da hitao šalju pojačanje, jer je linija na Golom brdu ugrožena. Međutim, četnička granata je prekinula i tu vezu. Ubrzo je s borcima stigao Asim Džambasović, a još ranije su u pomoć pritekle i "komšije" iz Druge viteške. Golo brdo je spašeno.
Neobičan je bio odnos Envera Šehovića i njegove desne ruku Ibre Derviševića. Obojica su bili starješine bivše JNA, obojica su pobjegli iz jugo-armije, obojica su prošla kroz sve najvažnije sarajevske bitke. Znalo je među njima biti žestoke "vatre", a za koji minut bi se smijali kao da se ništa među njima maločas nije dogodilo. Ni jedan ni drugi, baš kao i mnogi junaci sa Žuči, nisu odveć vodili računa o svom životu, ali su mnogo polagali na vojničku čast. Desilo se i to da su ih obojicu napali pripadnici jedinica Juke Prazine i bivše vojne policije. Sehović je otrpio kad su napali njega, ali nije kad su napali i Ibru. Zato je naredio tenkistima da na ulice izvedu tenkove i transportere. Bila je to noć kada su Sarajevom tutnjali naši tenkovi, a niko nije znao zašto. Jedan je stao pred komandu ondašnje vojne policije i podigao cijev prema njoj. Bila je to prva, ali prava prijetnja lažnim junacima koji su pravili tvrđave i rovove oko svojih baza.
Sutradan su mnoge svjetske agencije prenijele vijest o "državnom udaru u Sarajevu". Jedne januarske noći '93. godine, uz peć, u Komandi Prve viteške, Šehović i Dervišević su mi detaljno pričali o toj akciji.
Dervišević je bio jednako dobar kao borac i komandant u romantičarskoj fazi naše Armije, i kasnije, u njenom modernom periodu. Prva viteška je pod njegovom komandom bilježila briljantne pobjede, posebno na Bjelašnici, Treskavici, Igmanu.
