Godine 1991, stanovništvo Višegrada činilo je 63% Bošnjaka i 32% Srba. Do 1997, Srbi su činili 97% stanovništva Višegrada, a Bošnjaka nije ni bilo. Oružani sukob je u Višegradu izbio početkom aprila 1992.
Dana 14. aprila 1992, Užički korpus JNAje granatirao grad Višegrad, a bošnjačko stanovništvo je pobjeglo iz grada. Predstavnici SDA susreli su se s pukovnikom Ojdanićem i od njega primili uvjeravanja da će JNA štititi civilno stanovništvo Višegrada. No, već tog istog dana su vojnici JNA u kasarni u Uzamnici krojili planove za dalje napade na opštinu i pominjali dalje "čišćenje" Višegrada. Odmah nakon zauzimanja grada, Jovanović, potpukovnik JNA, dao je izjavu o čišćenju Višegrada i u svom govoru naznačio da su Beli orlovi pod njegovom komandom. JNA je uspostavila Krizni štab SDS kao civilni organ vlasti u opštini. Dana 16. aprila 1992, Biljana Plavšić se sastala s Branom Savovićem, predsednikom Kriznog štaba. Sastanak je održan u hotelu "Višegrad", lokalnom štabu JNA.
Krajem aprila 1992, ili otprilike u to vrijeme, iz Srbije je stigla paravojna grupa na čelu s Milanom Lukićem. Ta grupa je bila poznata pod nazivom "Beli orlovi" ili "Osvetnici". Bila je smještena u blizini sjedišta SDS, koje se nalazilo kod hotela "Višegradska Banja". Dana 14. juna i 27. juna 1992, Lukić i njegova paravojna jedinica uterali su civile Bošnjake , među kojima i žene i djecu u napuštene kuće. Tamo su ih mučili i zapalili ih žive, podmetnuvši požar u kući i pritom pucajući na svakog ko je pokušao da pobjegne. Prvi put je tako ubijeno najmanje 60 osoba, a drugi put najmanje 70.
Tokom juna 1992, Lukić i njegovi su pogubili na stotine Bošnjaka, muškaraca, žena i djece na mostovima i na obali Drine. Lukić i ljudi iz njegove grupe bi te Bošnjake, muškarce, žene i djecu, postrojili, pogubili i bacili tijela u rijeku. Dosta Bošnjaka, muškaraca, bilo je zatočeno u štabu Lukićeve grupe, u hotelu "Vilina Vlas", gde su saslušavani i žestoko prebijani. Drugi zatočenički centar se nalazio u kasarni u Uzarnnici, bivšem vojnom skladištu. Neki su ljudi tamo držani sve do oktobra 1994.
Radovan Karadžićje posjetio Višegrad u više navrata. Dana 17. septembra 1992, Predsjedništvo je formiralo Ratnu komisiju u čiji sastav su ušli i Branimir Savović i Vinko Pandurević, koji je bio na čelu vojnih snaga u tom području. Pandurević, bivši pripadnik Užičkog korpusa JNA, bio je blisko povezan s Lukićem. Dok je bio na službi u VRS, Pandurević je i dalje bio oficir VJ Nojske Jugoslavije i na njenom platnom spisku. Srpske snage su deportovale Bošnjake koji su preživjeli, a nisu svojevoljno otišli. Dvije džamije koje su postojale u gradu sravnjene su s zemljom.

 

 

 

 

Tabaković za 2.000 KM lažno svjedočio u Lukićevu korist

Haški tribunal optužio je Zuhdiju Tabakovića da je prihvatio novac u zamjenu za lažno svjedočenje na suđenju Milanu i Sredoju Lukiću. U optužnici, koja je potvrđena u novembru ove godine, stoji da je Tabaković pristao za 1.000 eura (oko 2.000 KM) lažno svjedočiti u korist rođaka Lukić.

Milan Lukić je u julu 2009. godine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) nepravosnažno osuđen na doživotnu, a Sredoje Lukić na dugotrajnu kaznu zatvora od 30 godina, zbog zločina nad Bošnjacima iz Višegrada.

Rođaci Lukić su se žalili na presudu, i postupak se trenutno nalazi pred Apelacionim vijećem MKSJ-a.

Sud BiH je u novembru ove godine Tabakoviću odredio niz mjera zabrane, između ostalih zabranu putovanja van Kantona Sarajevo i redovno javljanje u policijsku stanicu. Odluka je naknadno promijenjena te su mjere ukinute, nakon čega je Tabaković 18. decembra 2009. godine prebačen u sjedište Tribunala u Haagu.

Prvi put se pojavio pred sudijama 22. decembra ove godine, kada mu je pročitana optužnica. Njegov branilac Steven Powles zatražio je od Suda da se optužnica pročita na zatvorenoj sjednici, što je prihvaćeno, te je javnost bila isključena s cijelog toka ročišta.

U potvrđenoj optužnici stoji da se Tabaković 18. oktobra 2008. godine u Sarajevu sastao s Jelenom Rašić, članicom tima Odbrane Milana Lukića, koja mu je ponudila novac kako bi se potpisao na “prethodno sastavljenu izjavu”, što je on prihvatio.

“Zuhdija Tabaković je pročitao izjavu i znao je da će potpisivanjem dati lažan iskaz. Tabaković nije bio svjedok, niti ima saznanja o događajima koji se opisuju u izjavi, ali je svejedno pristao da potpiše izjavu”, stoji u optužnici, piše BIRN Justice Report.

U drugoj tački optužnice Tabaković se tereti da je, na nagovor Jelene Rašić, “pristao naći dodatna dva muškarca koji će potpisati prethodno pripremljene izjave”.

“Kao rezultat toga što su potpisali izjave, svaki od muškaraca je dobio 1.000 eura od čovjeka po imenu Dragan, koji radi s Jelenom Rašić. Zuhdija Tabaković je bio prisutan u zgradi Opštine Novi Grad u Sarajevu kada su oni potpisali izjave i bili plaćeni”, navodi se u optužnici Tužilaštva u Haagu.

Zuhdija Tabaković je prije rata bio policajac u Višegradu.

Zaprijećena kazna za nepoštivanje Tribunala je zatvorska do sedam godina ili novčana u maksimalnom iznosu do 100.000 eura.

 

 

VIDEO 

Svjedocanstva i zlocini Lukica u Visegradu. Monstrumi Lukici osudjeni na dozivotnu robiju i 30 godina Visegrad Genocide - Paklenik massacre exhumation Visegrad Genocide - Kurtalici exhumation

 

 

 

 

Istraživanje: Niko ne čuje vapaj žrtava silovanja iz Višegrada

Pišu: Nidžara Ahmetašević, Nerma Jelačić i Selma Boračić (Višegrad i Sarajevo)
Milan i Sredoje Lukic
Milan i Sredoje Lukic

20 oktobar 2006 Šačica žena koje su preživjele zloglasni logor za silovanje u Višegradu strahuje da pravda nikada neće biti zadovoljena.

Dok stoji pred kućom u kojoj je nekada živjela u Višegradu, Bakira Hasečić se prisjeća dana od prije 14 godina kada joj se život iz temelja promijenio. (Pogledajte video: Izvještaj o ratnim silovanjima u Višegradu)

Dok joj glas podrhtava od snažnih emocija, priča priču o vojniku, bosanskom Srbinu, koji joj je došao u kuću u aprilu 1992. godine i seksualno zlostavljao nju i njenu porodicu, da bi je potom odveo u podrum policijske stanice u Višegradu.

"Bila je tamo jedna velika fotelja, bar, nekoliko stolica, a polovina sobe je bila u lamperiji. Vidjela sam Milana Lukića i Sredoja Lukića. Milana Lukića sam dobro poznavala", rekla je.

"Držeći u rukama zakrivljeni nož rekao mi je da se skinem. Pomislila sam da se šali. Ali shvatila sam da nož drži okrenut ka meni", priča Bakira.

Uradila je kao što joj je rečeno. Skinula je pantole i majicu i ostala samo u donjem vešu. Kroz suze, teško dalje nastavlja pričati. Nije u stanju govoriti o detaljima silovanja koje je usljedilo.

Godinama kasnije, Bakira je postala veliki borac za prava žena koje su žrtve silovanja i seksualnog zlostavljanja u toku rata.

Osnovala je Udruženje žena žrtava rata koje danas okuplja žene širom Bosne i Hercegovine. Svojim radom su uspjele obezbijediti ključna svjedočenja u procesima za silovanja i seksualna zlostavljanja koja su se desila u proteklom ratu.

Udruženje je pomoglo mnogima od svojih članica, kojih ima više od hiljadu, u potrazi za pravdom i dobijanju finansijske i psihološku pomoći.

Ali Bakira Hasečić smatra da je Pravda uskraćena žrtvama silovanja iz njenog rodnog Višegrada.

Mada se sada nalaze u haškom pritvoru u Sheveningenu, rođaci Milan i Sredoje Lukić nisu optuženi za silovanja.

Umjesto toga, optuženi su za ubistva, progone i druga nečovječna djela, a po svim tačkama optužnice su se izjasnili da se ne osjećaju krivim.

NEPOSTOJEĆI DOKAZI

Bakira Hasečić smatra da nije ispravno što nijedan od njih dvojice nije optužen za seksualno zlostavljanje. U junu je pisala glavnoj tužiteljici Tribunala, Carli del Ponte, da bi je pitala zašto je to tako.

U odgovoru tužiteljica del Ponte, pismo u koje je Balkan Insajt imalo uvida, kaže da Tužilaštvo nije raspolagalo dokazima za takve optužbe u vrijeme kada je optužnica sastavljana. "Nismo imali svjedoka spremnog da istupi sa takvim dokazima", napisala je del Ponte.

Glavna tužiteljica nije uspjela u Višegradu pronaći ženu koja bi bila spremna posvjedočiti da su je Milan i Sredoje Lukić silovali.

Bakira Hasečić kaže da to nije tačno, budući da su ona i druge žene dale izjave nadležnim zvaničnicima koje su bile na raspolaganju istražiteljima iz Haga.

Među onima koje su dale izjavu je i naša sagovornica koja je željela ostati neimenovana. Za Balkan Insajt kaže da ju je Lukić silovao više puta.

Godine 1992. godine naša sagovornica je bila među oko 200 žena koje su zatočene u banjskom hotelu “Vilina vlas” na periferiji Višegrada, pretvorenom u logor za silovanje.

Osim toga, ovaj hotel je, prema postojećim izvještajima kao i priznanju samog Lukića, koje Balkan Insajt posjeduje, služio kao komanda njegove jedinice.

"Ne sjećam se tačnih datuma", kaže naša sagovornica koja veoma teško priča o svemu što joj se dešavalo u Višegradu. "Kada je rat izbio, neko vrijeme sam se krila u šumi sa sinom. Kćerku sam krila u trapu iza kuće jer smo čuli da djevojke odvode u Vilinu vlas”, priča nam.

“Prvi put me je Milan Lukić silovao u kući. Onda me odveo u dvorište gdje je bio moj šesnaestogodišnji sin. Lukić ga je zgrabio, odvukao u kuću i izašao napolje sa kompletom noževa u rukama”, nastavlja svoju ispovijest.

"Pitao me je, koji je najoštriji. Odgovorila sam. Zaklao mi je sina tim istim nožem. Samo sam čula kako izgovara 'Mama' prije nego je umro. Onda me Lukić ponovo silovao, tu u avliji", završava naša sagovornica.

Kaže nam i da ju je Lukić posle toga odveo u “Vilinu vlas”.

"Ponekad bi me zadržali cijeli dan, ponekad nekoliko dana pa me puštali, a onda opet vraćali. Dok me nisu odveli i ostavili tamo. Ne znam više koliko puta su me silovali", kaže.

Sjeća se da je “u hotelu bilo mnogo žena” i “da je svuda bila krv”.

"Sve sobe u hotelu bile su zaključane. Svakog dana su nam bacali komadiće hljeba koje smo morale hvatati zubima, jer su nam ruke bile vezane. Odvezivali su nas samo kada su htjeli da nas siluju", izjavila je za Balkan insajt.

"Zlostavljali su nas na načine koji se ne mogu ni opisati. Na meni su gasili cigarete, sjekli me noževima, kidali meso iz mojih usta”, priča o danima u “Vilinoj vlasi”.

“Nismo bile u stanju razgovarati. Samo smo zurile u jednu tačku i plakale. Potpuno izgubljene. Nismo znale ni koliko vremena je prošlo. Znale smo za vrijeme samo kada bi došli po nas da nas vode i da nas siluju", govori.

Naša sagovornica je vjerovatno jedna od rijetkih koje su preživele logor “Vilina vlas”. Većina zatočenica je ubijena, a neke su počinile samoubistva. Ona je vidjela kada se jedna mlada djevojka bacila kroz staklena balkonska vrata sa drugog sprata.

Danas kaže da ne razumije zašto Milan i Sredoje Lukić nisu optuženi za silovanja, naročito jer je svoju priču ispričala istražiteljima, ali nije sigurna da li su oni radili za tribunal u Hagu ili za lokalne sudove.

Ona, ali i druge žene iz Višegrada koje su preživjele silovanja, sada prijete da se neće pojaviti u Hagu da svjedoče o drugim zločinima ove dvojice optuženika, ako se u optužnicu ne uključe i zločini silovanja.

Ali, Sud je praktično blokiran. "Izlazna strategija" Ujedinjenih nacija za Tribunal ne dozvoljava tužiocima da podižu nove optužnice ili proširuju već postojeće.

DOKAZI U KNJIGAMA I IZVJEŠTAJIMA

Optužnica se može izmijeniti jedino ako se suđenje iz Haga prebaci u Sarajevo, ili na neki drugi sud. U tom slučaju, lokalni sud može naložiti novu istragu.

U međuvremenu, Bakira i njeni saveznici nastavljaju potragu za pravdom.

Silovanje se Višegradu u prvim mjesecima rata provodilo sistematski, tvrde članice Udruženja. Ipak, do danas nikome iz ovog grada nije suđeno za to.

Mitar Vasiljević, nekadašnji Lukićev suborac, za sada je jedini optužen u Hagu zbog zločina počinjenih u Višegradu.

Novoosnovani Odjel za ratne zločine u Sarajevu do sada je izrekao jednu presudu za ratne zločine počinjene u Višegradu, ali je u postupku utvrđeno da optuženi nije kriv za silovanje. U BiH se trenutno vode još dva postupka za zločine počinjene u Višegradu, ali nijedna optužnica ne pominje silovanja.

Srpske snage su ušle u grad na istočnoj granici Bosne i Hercegovine sa Srbijom, polovinom aprila 1992. tada je Užički korpus Jugoslovenske narodne armije zauzeo Višegrad, koristeći tenkove i tešku artiljeriju.

Dokumenti koji se nalaze u tribunalu u Hagu govore da je situacija u Višegradu bila relativno mirna dok Užički korpus nije počeo da se povlači, ostavljajujći grad u rukama srpskih paravojnih formacija.

Ovo je u suprotnosti sa pričama svjedoka koji su govorili za Balkan Insajt i koji tvrde da je teror počeo kada je stigla Jugoslovenska armija.

Preživjeli kažu i da su se često krili u šumama i na poljima u okolini, sklanjajući se pred srpskim paravojnim jedinicama koje su surađivale sa JNA.

"Vukovi", "Beli orlovi" i "Osvetnici", koje je navodno predvodio Milan Lukić, samo su neke od paravojnih formacija koje spominju da su djelovale u Višegradu na početku rata.

Užički korpus se zvanično povukao iz Višegrada 19. maja, prepuštajući kontrolu novoj općinskoj upravi pod kontrolom Srba.

Nova vlast je potom započela žestoku kampanju etničkog čišćenja rješavajući se nesepskog stanovništva u gradu.

Prema posljednjem raspoloživom popisu stanovništva, napravljenom 1991. godine, 62 posto stanovništva Višegrada činili su muslimani. Srbi su činili 32 posto. Danas je struktura znatno izmijenjena, samo mali broj Bošnjaka se vratio i živi u tom gradu.

Međunarodne organizacije za ljudska prava i izbjeglice izvještavale su o zvjerstvima počinjenim u Višegradu još 1992. godine.

Pisali su o masovnim ubistvima i bacanju leševa sa mosta iz osmanskog perioda, po kojem je grad bio poznat.

Sa preživjelima koji su uspjeli pobjeći stizale su priče o seksualnom zlostavljanju žena, zbog čega je organizacija Amnesty International objavila opširan izveštaj o silovanjima u BiH, navodeći Višegrad kao primjer.

U izvještaju UN o silovanjima u Bosni i Hercegovini iz 1994, hotel “Vilina vlas” navodi se kao jedno od mjesta gdje su se silovanja dešavala.

U Izveštaju se kaže da je hotel postao pritvorski centar za žene u kojem su držane i devojčice mlađe od 14 godina.

Navodi se svjedočenje žene koja je izjavila da su je za 24 sata silovala devetorica vojnika. Također je rekla da je isto preživjela i jedna druga žena koja je bila s njom.

Alexandra Stiegmayer, nemačka novinarka, pisala je o silovanjima žena u BiH, pa i o događanjima u hotelu “Vilina Vlas” u knjizi pod naslovom "Masovna silovanja: Rat protiv žena u Bosni i Hercegovini".

Za Balkan insajt Stieglmayer kaže da su “1993. ili 1994.” istražitelji iz tribunala u Hagu uzeli sve njene materijale u vezi sa silovanjima u Višegradu, te je pitali da li je spremna svjedočiti o ovim dokazima pred sudom, što je ona i prihvatila. Kontaktirali su je još jednom 1999. godine, kada je potvrdila svoju spremnost da svjedoči, ali nikada nije pozvana u Hag.

Godine 1996, u britanskom listu “The Guardian” objavljeni su dijelovi priznanja srpskog vojnika po imenu Mitar Obradović, koje je ovaj dao nakon što ga je zarobila Armija BiH.

U priznaju se nalaze i izjave Obradovića o tome kako su ljudi pod komandom Milana Lukića seksualno zlostavljali žene u Višegradu.

Obradović je izjavio da je Lukić silovao mnogo žena i da je podsticao svoje ljude da čine isto.

U američkom listu “The Washington Post” je 1992. godine objavljen izveštaj o 17godišnjoj djevojci iz Višegrada koja je rekla da ju se silovao Milan Lukić, te da je potom i nju i njenu sestru odveo u “Vilinu vlas”.

Također je rekla da se njena sestra nikada nije vratila iz hotela, a kada je majka pitala Lukića šta se dogodilo sa njenom drugom kćerkom, odgovorio je da "treba biti sretna što joj je vratio bar jednu kćerku".

ISKAZ IZ SUDNICE

Tribunal u Hagu je pokrenuo postupak za zločine u Višegradu 1998. godine zajedničkom optužnicom za Milana i Sredoja Lukića i Mitra Vasiljevića.

U toj uvodnom dijelu optužnice stoji da je hotel “Vilina vlas” korišten za zatvaranje zarobljenika koji su mučeni, prebijani i seksualno zlostavljani. Međutim, ni u jednoj od dvadeset tačaka izvorne optužnice ne spominje se silovanje.

NATO jedinice su uhapsile Vasiljevića 2000. godine, nakon čega je Tribunal odlučio da se njemu sudi odvojeno, jer su Lukići još bili u bjekstvu.

Suđenje Vasiljeviću je počelo u septembru 2001, a završeno 2004. godine. Proglašen je krivim i osuđen na 15 godina zatvora.

Mada je Vasiljević bio nižerangirani vojnik, i nikada nije identifikovan kao silovatelj, svjedoci na njegovom suđenju su pominjali masovna silovanja u Višegradu.

Tako je jedna zaštićena svedokinja u oktobru 2001. rekla da je Lukić rutinski odvodio žene koje su se potom vraćale u prostoriju, gdje su sve bile zatočene, pocijepane odjeće.

Sam Vasiljević je na suđenju govorio o Lukićima. Tako je u novembru 2001. izjavio da je čuo kako je Milan Lukić silovao, opljačkao i ubio mnoge svoje žrtave. Rekao je i da je Lukić, nakon osvajanju sela Musići, kraj Višegrada, odveo više devojaka iz sela i silovao ih.

U presudi koja je izrečena Vasiljeviću, stoji i da je u “Vilinoj vlasi” bilo Lukićevo komandno mjesto 1992. godine.

U intervjuu za beogradski magazin “Duga” iz 1992, i sam Lukić je potvrdio da se komanda jedinice nalazi u hotelu “Vilina vlas”. Novinaru Duge je ispričao kako se Višegrad vratio iz Ciriha kada je počeo rat, a da bi se pridružio jedinici koju su organizovali njegov rođak Sredoje i izvjesni Niko Vujačić.

Pričao je kako je jedinica izrasla i prebacila sjedište u banjski hotel, kada su se odvojili od policije, koju je Lukić smatrao potpuno neefikasnom.

U izveštaju UN iz 1994. ne precizira se koliko je žena bilo zatvoreno u “Vilinoj vlasi”, ali kaže se da ih je moglo biti i do 200.

Bakira Hasečić kaže da njeno udruženje vjeruje kako je manje od deset žena koje su tu bile zatočene preživjelo.

Haški tužioci su već dva puta mijenjali optužnicu protiv Milana i Sredoja Lukića. Poslednji put u februaru ove godine, kada je i usputno spominjanje seksualnog zlostavljanja uklonjeno iz teksta optužnice.

Mada je bio na čelu jedinice, Milan Lukić nije optužen ni po komandnoj odgovornosti.

Međutim, čak i bez toga i spominjanja silovanja, njegova optužnica zvuči kao da je izvučena iz nekog romana strave i užasa. Pored ostalog je optužen da je žive spalio više od 140 žena, djece i staraca, u dvije kuće u Višegradu.

Godine 1992, u intervjuu Dugi Milan Lukić priznje neke od svojih zločina dodajući: "Ne osjećam grižu savjest ni zbog čega”.

Detaljno je opisao je kako je njegova jedinica hvatala Bošnjake u zauzetim selima.

"Kada očistimo teren, prođemo kroz selo u oklopnom vozilu i preko zvučnika pozivamo sve da se predaju i polože oružje. Obećavam da se ništa neće dogoditi onima koji tako urade", priča Lukić.

Tada je rekao i da se ne plaši pojavljivanja pred međunarodnim sudom ako ga optuže za ratne zločine.

Ipak, nakon sedam godina skrivanja i bijega, uhapšen je u Argentini u augustu 2005. godine.

Samo nekoliko sedmica kasnije, njegov rođak Sredoje predao se vlastima u Srbiji, također poslije godina skrivanja u Rusiji.

Obojica su se izjasnili da se ne osjećaju krivim za zločine protiv čovečnosti i kršenje običaja rata, zašto se terete optužnicom.

Mučenja koja su preživjele Bakira Hasečić i svedokinja koja je govorila za Balkan Insajt, nisu dio te optužnice.

Niti su izveštaji u kojima se spominju žene držane u “Vilinoj vlasi” unijeti u optužnicu. Detalji o logoru za silovanja izloženi u izveštajima UN-a, organizacije Amnesty International, i medijima također se ne smatraju dovoljnim dokazom.

PREUZIMANJE KRIVICE

Tribunal u Hagu je objavio da u to vrijeme kada su vodili istragu nije bilo "direktnih svjedoka ili svjedočenja".

Pored Bakire Hasečić i naše sagovornice, Balkan Insajt je razgovarao sa još dve žene koje tvrde da ih je Lukić silovao.

Kažu da su dale i izjave vlastima u Bosni o onome što su preživjele. Bakira Hasečić je otišla u Hag da lično da svoju izjavu.

Anton Nikiforov, specijalni savjetnik i portparol glavne tužiteljice, priznaje da postoji obilje informacija o silovanjima u Višegradu.

Ali, također dodaje da tužioci tribunala "nisu uspjeli stići do svjedoka" prije nego su istrage završene. Čini se da je sada već prekasno.

"Ako ikoga treba kriviti, to smo mi. Znam samo toliko da smo svoj posao radili najbolje što smo mogli," izjavio je Nikiforov za Balkan insajt.

Iz tužilaštva Tribunala kažu da je jedina nada za one koji žele da ova dvojica odgovaraju za optužbe za silovanja premještanje postupka van Haga.

Carla del Ponte je zapravo već podnijela prijedlog Tribunalu za prebacivanje njihovih slučajeva pred Odjel za ratne zločine u Sarajevu.

Kao što je del Ponte napisala Bakiri Hasečić, činjenica da njen ured nije istražio izvještaje o silovanjima ne spriječava tužioce u Bosni i Hercegovini da to učine.

Del Ponte je pozvala članice Udruženja da surađuju sa državnim tužiocima kako bi osigurale da se to i dogodi.

“Suradnja sa njima je važan dio strategije Tribunala i ima ključnu ulogu u bavljenju nasljeđem rata u Bosni i Hercegovini", napisala je Carla del Ponte.

Ured državnog tužioca u Sarajevu nije mogao pružiti Balkan Insajtu informacije o tome da li se istraga o slučaju rođaka Lukić već vodi.

Ipak, Boris Grubešić, portparol Tužilaštva, složio se da bi se optužnica mogla promijeniti ako se slučaj prebaci u Sarajevo.

Do sada se promjena dogodila u najmanje jednom slučaju. Naime, optužnica protiv Gojka Jankovića, bosanskog Srbina optuženog za ratne zločine u Foči, uključujući i silovanje, proširena je nakon što je istraga lokalnih sudskih vlasti otkrila nove zločine.

U međuvremenu, žene žrtve silovanja iz Višegrada i dalje se osećaju kao da ih je pravosudni sistem izdao.

U Višegradu, gdje su od rata na vlasti bosanski Srbi, lokalno stanovništvo ne želi razgovarati o zločinima koji su se ovdje desili u nedavnoj prošlosti.

Hotel “Vilina vlas” je ponovo pretvoren u banjsko lječilište. Kada je Balkan Insjat prvi put posjetio ovaj kompleks 2004. godine, unutrašnjost je bila gotovo netaknuta još od devedesetih godina.

U nevelikim sobama stajali su niski drveni kreveti i posteljina od prije rata. Na nekim krevetima ostala su urezana imena. Na jednom je pisalo "Mladen '92".

Dvije godine kasnije, fasada je okrečena, a unutrašnjost sređena za goste koji su ponovo počeli dolaziti.

Stanovnici u gradu nerado govore o događajima iz rata, između ostalog i jer su mnogi i dalje prestrašeni samo od pomena prezimena Lukić.

Jedna nastavnica iz srednje škole bila je spremna kazati samo toliko da zna da su se u “Vilinoj vlasi” događale svakakve stvari. "Ali, zaista ne mogu govoriti o tome", rekla je žurno se udaljavajući.

Za Bakiru Hasečić pričati o zločinima koje je preživjela predstavlja jedino oružje koje joj je preostalo.

"Kako ću svjedočiti o onome što se događalo drugima, ako ne mogu da govorim o onome što se dogodilo meni?" pita se Bakira.

Nidžara Ahmetašević je urednica BIRN publikacije Justice Report. Nerma Jelačić je direktorica BIRN Bosna i Hercegovina. Selma Boračić je novinarka na obuci u BIRN-u.

Ovo istraživanje je sprovedeno uz podršku Ureda za javne poslove, OPA, ambasade SAD u Sarajevu. Ovdje iznijeti stavovi ne moraju nužno izražavati stavove OPA.