Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je, u razgovoru sa Bernarom Anri Levijem ( Bernard Henri Levu) prije nekoliko dana u Parizu, otkrio "tajni djelić istorije" o posljednjim fazama operacije oslobađanja Bosanske krajine.

Upravo o tome je Levi pisao u francuskoj štampi. Dakle, 11. oktobra prošle godine, neposredno pred potpisivanje primirja, Izetbegović je, navodi Levi, tražio još malo vremena da bi naša Armija oslobodila Prijedor i Omarsku ("ta dva simbola grozote kroz koji ste prošli, ta dva svetišta vašeg bola", kako su se tada izrazili Amerikanci) i za to dobio -samo dva dana. Kako za dva dana naši nisu uspjeli da oslobode Prijedor i Omarsku, predsjednik Izetbegović je, piše Levi, tražio još vremena, ali je njegov zahtjev odbijen. Tako se Izetbegović, kako se izrazio Levi, s bolom u duši priklonuo i potpisao primirje.

Kao reporter "Oslobođenja" pratio sam te posljednje vojne operacije koje je vodila naša Armija, djelimično u sadjejstvu sa Hrvatskom vojskom i HVO, u Bosanskoj krajini septembra i oktobra prošle godine, odnosno sve do potpisivanja primirja, pa i dalje. Pratio sam i šta se na ovom dijelu ratišta događalo, ta "dodatna dva dana" kad nismo uspjeli da oslobodimo Prijedor i Omarsku, a i ta dan-dva nakon što se predsjednik Izetbegović" s bolom u duši, priklonuo i potpisao." Igrom sudbine, tog istorijskog 14. oktobra 95. dakle "dan poslije", bio sam jedini novinar, a i svjedok, burnog susreta u hotelu "Sanus" u Sanskom Mostu ključnih ljudi u tom trenutku i na tom mjestu - generala Atifa Dudakovića, Mehmeda Alagića i Vahida Karavelića.

Kad sam krenuo u Bosansku krajinu 18. septembra 95. sa generalom Rifatom Bilajcem otišao sam na Vlašić, gdje se na IKM-u nalazio komandant Sedmog korpusa general Mehmed Alagić. On mi je odobrio da u Krajinu putujem sa 17. krajiškom viteškom i dijelom Komande Korpusa koji su se, sa Fikretom Cuskićem na čelu, spremali za svoj "dugi marš" u Krajinu. Tada mi je Alagić sugerisao da se u Krajini zadržim duže i ne propustim istorijsku priliku - smotru Sedmog i Petog korpusa u Banjaluci. On je u tu smotru bio apsolutno uvjeren.

Tri dana kasnije, 21. septembra divizijski general Atif Dudaković izvršio je na Petrovačkoj visoravni veličanstvenu smotru nekoliko hiljada vitezova iz 17. krajiške, koji su prethodne noći stigli iz centralne Bosne.

Tada je on održao zatvoreni sastanak sa dijelom Komande 7. korpusa i Komandom 17. viteške. Dudaković je i meni dozvolio da tom sastanku prisustvujem. Za priču o "tajnom djeliću istorije" karakteristične su ove Dudakovićeve riječi koje sam zabilježio, a koje su, razumije se, tada bile vojna tajna.

- Mi imamo još na raspolaganju 27 dana - rekao je, između ostalog, on. - Sto uradimo i koliko oslobodimo zemlje za tih 27 dana, uradili smo i oslobodili. Poslije toga nam svjetska zajednica neće dozvoliti da bilo šta učinimo. Doduše, tu još možemo dobiti dva dana kao na "neposlušnost" generala, pa još nešto na "neposlušnost" nižih starješina, ali sve to skupa ne može mnogo izmijeniti stvar.

I onda su uslijedile one već poznate velike bitke u Bosanskoj krajini. Prvo, četnička ofanziva, pa naša kontraofanziva. U međuvremenu, u Bosansku krajinu, je po naređenju komandanta Rasima Delića, prebačeno nekoliko brigada iz više korpusa, a u Ključ se preselila i Komanda Sedmog koipusa sa generalom Alagićem na čelu. U Krajinu je više puta dolazio i komandant naše Armije, armijski general Rasim Delić, koji je na terenu rješavao mnogo šta, posebno za vrijeme četničke ofanzive. U Zagrebu je. takođe. održan sastanak na najvišem državnom i vojnom vrhu između naše zemlje i Hrvatske kada su dogovorene zajedničke vojne operacije Armije BiH, Hrvatske vojske i HVO, pa je formirana i zajednička komanda za oslobađanje zapadne Bosne! Sjedište te zajedničke komande bilo je u Novom Travniku.

Do sada šira javnost nije znala da je u ime Armije RBiH u ovoj zajedničkoj komandi svim našim snagama koje su se borile u Bosanskoj krajini (jedinice 7. i 5. korpusa, te druge jedinice) komandovao general Vahid Karavelić, a snagama Hrvatske vojske i HVO general-pukovnik Ante Gotovina.

Sto se tiče rasporeda jedinica naše Armije, u operaciji "oslobađanja zapadne Bosne", odnosno Bosanske krajine, bile su formirane tri grupe: "Sjever", pod komandom brigadira Mirsada Selmanovića, "Centar", pod komandom generala Atifa Dudakovića i grupa "Jug", pod komandom generala Mehmeda Alagića. Do 12. oktobra, kada je trebalo da stupi na snagu primirje, združene snage Armije BiH, Hrvatske vojske i HVO oslobodile su Mrkonjić-Grad i Sanski Most, te dosta manjih i većih mjesta, planina i prevoja.

Primirje je "na papiru" stupilo na snagu 12. oktobra, ali su borbe i dalje nastavljene. Baš tog dana vidio sam jednu od najljepših slika u ratu: dugu, dugu kolonu tenkova, transportera, borbenih vozila, haubica raznih kalibara. VBR-ova, minobacača, PAT-ova, kamiona, autobusa i drugih vozila punih bosanskih ratnika, koji su, vidjelo se to, bili umorni i premoreni od danonoćnih borbi. Sve je to ubrzo krenulo ka Prijedoru i Omarskoj.

Za borbe koje su nastavljene 12. i 13. oktobra prema Prijedoru i Omarskoj mislio sam da su to one koje vode "neposlušni generali", o čemu je govorio Dudaković. Sada znamo da su i ta dva dana bila legalna i da ih je predsjednik Izetbegović dobio na poklon od Amerikanaca.

A šta se na ovom ratištu događalo poslije isteka i ta dva dana u kojima nismo oslobodili Prijedor i Omarsku i kada je, kako piše Levi, predsjednik Izetbegović 13. oktobra, s bolom u duši, potpisao (primirje)?

Prvo je, 14. oktobra, rano ujutro, oko šest i trideset, u Bihać stigao general Karavelić koji je generalu Dudakoviću prenio naredbu o obustavljanju borbenih djejstava, a zatim je istu naredbu u Ključu prenio i generalu Alagiću. Kasnije sam saznao daje 13. oktobra, dakle dan ranije, oko osam uveče, generala Karavelića pozvao komandant Delić i izdao mu usmenu naredbu za Dudakovića i Alagića o obustavljanju ratnih djejstava.

Ipak, i 14. oktobra borbe su nastavljene. Toga dana, oko dva popodne, u Sanski Most su stigli sa ratišta generali Dudaković i Karavelić. Dudaković je mnogobrojnim novinarima dao kratku izjavu i ljut otišao u hotel "Sanus". Pitao sam Karavelića, koji je inače tih dana često bio na ovom ratištu, hoće li borbe prestati ili će se nastaviti. "Prestaće", rekao je kratko i otišao Dudakoviću u dugu, prizemnu salu hotela "Sanus". Sjedili su u dnu sale, ispred koje je stajao naoružan borac i nikom nije dozvoljavao pristup njima dvojici.

U međuvremenu, pojavi se komandant Gardijske brigade, pukovnik Dževad Rado koji kaže kako su njegovi gardisti otišli predaleko, te da ih jedan susjed ne može da prati. Dodao je da su, inače, i gardisti, a i drugi borci "popadali s nogu" od umora. S njim i majorom Hilmijom Suljićem kratko sam iz centra veze, postavljenog u kolima ispred hotela, pratio borbena djejstva. Najednom pravcu četnici su čak i probili naše linije.

Znao sam da se, ipak, najznačajnije stvari događaju u dugoj sali hotela "Sanus", gdje su se nalazili generali Dudaković i Karavelić. Našao sam načina da se i ja nađem sa njima. Ubrzo dođe i general Alagić, mrk i ljut. Tako su se u ovoj sali, prvi put zajedno nakon naredbe o prekidu borbi, našli u tom trenutku tri ključna čovjeka u ovom dijelu naše zemlje. Dva "vatrena sata" provedoh i ja s njima.

U početku su i Dudaković i Alagić bili spremni da izigravaju "neposlušne generale", po cijenu da budu smijenjeni sa položaja komandanata korpusa - samo da oslobode Prijedor i Omarsku. General Dudaković je ponovio nekoliko puta da se oni "danas, po svaku cijenu, bilo gdje moraju sastati sa predsjednikom Izetbegovićem". Planirao je da od predsjednika Izetbegovića, kao vrhovnog komandanta, traži odobrenje za nastavak borbi, jer su im, očito, dva dana "generalske neposlušnosti" bila nedovoljna za oslobađanje Prijedora i Omarske. Ali, toga dana helikopteri zbog magle nisu mogli da polete iz Sanskog Mosta, čak ni kada je trebalo prevoziti mrtve i ranjene.

Kasnije sam saznao i za drage planove kako da naši nastave djejstva do oslobađanja Omarske i Prijedora, a da budu "bez grijeha". Na primjer, da se saopsti kako se "general Karavelić još nije pojavio u Krajini i da se ne zna gdje je", te da generali Dudaković i Alagić "još nisu primili nikakvo naređenje o prekidu borbi."

Ipak, u toj sali hotela "Sanus" u Sanskom Mostu, tog istorijskog 14. oktobra '95. zabilježio sam i trenutke "slijeganja" ljutih Krajišnika Dudakovića i Alagića. Mirnije su govorili o svemu i pričali o tome kako je sasvim ozbiljna prijetnja svjetske zajednice da će NATO dići avione na nas ako ne obustavimo ofanzivu. Pa, da će prvo, kao opomenu, bombardovati kasarnu "Adil Bešić" u Bihaću.

Ušao je, onda, konobar koji je donio i neko piće. Njih trojica nazdraviše i ja ih fotografisah kako nazdravljaju, eto, ispalo je, kraj rata. Kasnije, kad ta fotografija izađe u novinama, sva četvorica imadosmo neprilika od "čistunaca". Tada napravih i razgovor sa Dudakovićem i Alagićem, a Vaha Karavelić ne htjede da kaže ništa o svojoj misiji.

Kasnije sam pitao generala Dudakovića koliko mu je trebalo još vremena da oslobodimo Prijedor.

"Imali smo vremena dovoljno, ali nismo imali svježih snaga. Nedostajao nam je bataljon odmornih boraca ", odgovorio je on.

Dok su još trajale ove ratne operacije, jedan umorni borac mi je rekao nešto slično:

""Samo kad bismo imali vremena za odmor 48 sati, da odemo ženama, da se ispavamo, ne bismo se zaustavili do Drine."

Ali, više nije bilo vremena. Pješčani sat za rat u Bosni i Hercegovini iscurio je 14. oktobra 1995.