Već danima Sarajevo bruji o bici na Trebeviću, koja se odigrala 30. maja, kao i o njenim tragičnim posljedicama. Pominju se velike cifre o broju poginulih, pletu se razne priče o borcima koji su skakali sa litica da ne bi pali u ruke četnicima, o izdaji, o tome kako su "založeni" borci Prvog bataljona Prve brdske brigade, kako su četnici naše "čekali", jer su znali kada će i s koje strane napasti, da poslije te "izdaje" niko ne odgovara, da je, dok su bitke trajale, komandant brigade, a i neki drugi komandanti, provodili vrijeme u kafiću, daje...
Naravno, svim ovim pričama pogoduje tragedija koja se dogodila na Trebeviću, te snimci naših poginulih boraca koje četnički kanal "S" često prikazuje i tako maksimalno koristi nesreću koja se dogodila na Trebeviću. Naruku im ide situacija što naši nisu uspjeli da izvuku leševe svojih saboraca, a morali su da se povuku.
Staje, dakle, istina o bici na Trebeviću, koliko je stvarno poginulo naših boraca, je li bilo izdaje, gdje su bili komandanti? U rasvjetljavanju ove sve do sada "tabu-teme", krenuli smo od Prvog korpusa, gdje su čelni ljudi Korpusa bili spremni da o ovoj bici i njenim posljedicama govore. Asim Džambasović, načelnik Štaba Korpusa, je, zajedno sa dijelom Komande Prve brdske brigade, čiji su borci učestvovali u ovoj bici, sa osmatračnice pratio tok borbe. Gledao je kako se bitka u prvoj fazi odvija "logaritamski" precizno, kako naši probijaju prve četničke linije, kako četnici bježe, kako neki ginu i kako dolazi do kobnog preokreta: iznenadna pojava četničke "prage", te prokletih granata koje u nekoliko sekundi ubijaju više od dvadeset naših boraca...
- Iznenadna djejstva agresora 28. i 29. maja na dijelu ratišta od Trebevića do Zlatišta, da tako kažem, iznudila su ovu našu akciju (Caco je, mimo plana, napao četnike, koji su zbog toga doveli nove snage na Trebević.]) - kaže Džambasović. - Osnovni nam je, dakle, bio cilj da spriječimo prodor četnika s istoka na grad. Dinamika borbenih djejstava naše pješadije odvijala se organizovano i dobro usklađeno sa djejstvom naše artiljerije. U prvoj fazi borbe neutralisali smo nekoliko četničkih vatrenih tačaka i utvrđenja u rejonu Draguljca i Merdžanovog klanca, probijena je linija četničke odbrane i naše snage su, bez gubitaka, ovladale ovim objektima. Rukovođenje i komandovanje ovom operacijom je funkcionisalo besprijekorno.
Poslije te prve faze, kada je trebalo krenuti "po dubini", gdje je, kaže Džambasović, "situacija bila nejasna i sa nizom nepoznanica", došlo je do izvjesnih teškoća, a kritičan momenat je nastao kada se iznenada pojavila četnička "praga", koju je naš borac promašio, a onda ga ona pokosila, a dvojicu ili trojicu ranila. Ta "praga" je nastavila da "kosi" sitno rastinje u kome su se nalazili naši borci. Četnici su brzo angažovali rezerve ojačane tenkovima i drugim borbenim vozilima, što je prinudilo naše snage na izvjesno povlačenje.
- Tada se dogodila tragedija. Tri-četiri agresorske granate direktno su pale među naše borce, koji su se, na žalost, bili grupisali. Od tih granata više od 20 boraca je poginulo na licu mjesta. Ukupno smo u ovoj bici imali 29 žrtava, od toga samo dvojice od metaka. - Jednostavno rečeno, kao što u nekoj utakmici jedan tim zadesi sportska nesreća, ovo je bila ljudska ratna nesreća - kaže Džambasović.
Naravno, veli on, stradalo je i mnogo četnika - dvije kompletne posade u dva tenka, pa svi oni koji su se nalazili u onih desetak bunkera koje su uništili naši borci, a imali su žrtava i od naše artiljerije.
Inače, ovom operacijom je komandovao Zijad Rujanac, načelnik Štaba Prve brdske brigade.
- Dva dana su četnici napadali naše položaje na Trebeviću - kaže Rujanac. - Mi smo već ranije razradili ovu akciju i, nakon što su nas četnici 28. i 29. maja neprekidno tukli artiljerijom i napadali pješadijom, dat je znak da se krene u kontranapad. Naravno, ništa nismo radili na svoju ruku. I ova borbena djejstva izvedena su planski i organizovano i u potpunom sistemu vojničke subordinacije.
Načelnik Štaba Prve brdske brigade Zijad Rujanac, koji je komandovao operacijom, bilježio je iz minuta u minut šta se događa na ratištu na Trebeviću 30. maja. Evo nekih detalja iz tog Dnevnika:
07:10 : artiljerijska vatra - odgovor četničkoj artiljeriji. Četnici bježe -javljaju sa osmatračnice.
10:30 : Ponovo javljaju - četnici bježe sa Pitinih stijena.
10:30 : Naređujem Prvom bataljonu da krene u kontranapad.
11:10 : Jedan borac ranjen.
11:20 : Jedan borac poginuo.
11:25 : Javljaju : nikog nema na Orlovači.
11:27 : Orlovača očišćena.
10:30 do 11:27 - izvršen zadatak na ovom pravcu: očistili bunkere, ubili više četnika.
11:40 : Pojavljuje se četnička "praga". Naš borac je promašuje.
12:35 : Granate na naše položaje, među borce.
12:40 : Naši javljaju : mnogo mrtvih i ranjenih. Počinje izvlačenje ranjenih i mrtvih.
14:53 : Naše dvije granate direktno pogađaju četnike na Orlovači koji su se, poslije našeg povlačenja, grupisali.
Rujanac kaže da su gubici četnika, besumnje, veći nego naši. Jer, veli on, pored uništenih desetak četničkih bunkera i drugih vatrenih tačaka, te dva tenka, dvije naše granate pogodile su grupu četnika koji su ponovo zaposjeli Orlovaču kada su se naši borci povukli.
Iz Komande Prve brdske brigade otišli smo u bazu Prvog bataljona ove brigade, čiji su borci vodili tu žestoku, ali, na žalost, tragičnu bitku na Trebeviću. U bazi zatičemo komandanta Bataljona Fuada Abadžića, njegovog zamjenika Samira Muhića "Švabu", Suada Miladina, komandira voda, te borce Ibru Spahića, inače grafičara "Oslobođenja", Muniba Dedovića, Miralema Isovića i Nijaza Hasanpašića, koji su učestovali u ovoj bici. Tu je još dosta boraca, za koje je ovo dan odmora.
Drago im je što smo došli da pišemo o toj bici na Trebeviću, jer hoće da kažu istinu. Pored gubitaka svojih saboraca i prijatelja, veoma teško im padaju glasine koje kruže po gradu o izdaji, o gubicima, o tome da komandanti nisu bili s njima.
- Nismo "založeni" niti je bilo izdaje - kaže Fuad Abadžić, komandant bataljona. - Mi smo svi dobrovoljci, za odbranu naše zamlje spremali smo se i prije rata u "Bosni", ili kako su nas zvali "zelene beretke". Znali smo kuda idemo i šta nam se može dogoditi. Imali smo nesreću da te granate udare među nas. Ali, mi nismo izgubili rat. Naša zona odgovornosti je Trebević i mi ćemo ponovo na Trebević. Po gradu se priča da su zbog, navodne, izdaje na Trebeviću čekali četnici. Tačno je - oni nas gore čekaju od 6. aprila prošle godine. Ali, 30. maja sigurno nisu ni sanjali da ćemo baš preko Orlovače krenuti u kontranapad.
Samir Muhić "Švabo", koji je rukovodio jednim pravcem, veli da su se bili fantastično razvili i da su se brzo našli u blizini Doma invalida.
- Onda se od Doma pojavila četnička "praga" i počela da puca prema nama - kaže Muhić. - Jedan naš borac gađao ju je sa udaljenosti od 50 metara i, očito uzbuđen, promašio ju je. "Praga" ga je odmah pokosila i na mjestu usmrtila i ranila još dva borca. To je dovelo do male pometnje, ali smo, ipak, našem desnom susjedu omogućili da pređe cestu. Četnici su uvodili nove snage i žestoko nas granatirali... Tamo gdje su izginuli naši borci, moja jedinica se nije nalazila.
U toj zoni, na Orlovači, nalazila se druga jedinica ovog bataljona. A to su bili Spahić, Miladin, Dedović, Isović, Hasanpašić.
- Mi smo prosto jurišali uz one vrleti prema četničkim položajima -sjeća se Spahić. - Iako su nas gađali tromblonima, nisu mogli da nas zaustave i mi smo vrlo brzo razbili njihovu prvu liniju.
Miralem Isović je bio na prvom pravcu i u grupi iz koje je najviše stradalo boraca. Ovom grupom je komandovao Meho Karović, koji je u ovoj akciji ranjen.
- Granate su padale neprekidno oko nas i mi smo išli dalje - kaže Isović. - Baš sam bio tamo gdje su u našu grupu pale granate. Kad se digao dim, vidio sam mrtve i ranjene borce, a meni ništa. Naš sanitet im je ukazivao pomoć, a mi smo nastavili dalje... Onda je stigla naredba da se povlačimo i izvlačimo ranjenike.
Od granata je ranjen i Munib Dedović, ali lakše, pa je mogao da pomaže teškim ranjenicima.
Inače, operacijom spašavanja ranjenika rukovodio je komandir voda Suad Miladin. On kaže:
- Mi smo se, na nesreću, bili grupisali najednom mjestu, i oni koji su ranije izašli i razbili četnike i oni koji su tek pristizali. Bio je to strašan prizor: okolo mrtvi i ranjeni. Iako je teren veoma težak, uspjeli smo da izvučemo sve ranjenike. Mrtve, nažalost, nismo mogli.
- Kad god smo krenuli, mi smo izašli na Trebević - kaže Hasanpašić. - I uvijek su zajedno u borbu išli i Muslimani, i Srbi, i Hrvati iz našeg bataljona. Ići ćemo ponovo gore i jednom ćemo sigurno ostati i pobiti zastavu sa ljiljanima, koja će tu lepršati zauvijek.
