U Velikom parku u Sarajevu, kraj mezara boraca koji su stradali u obračunu sa Cacom, nalazi se i mezar Senada Spahića Seje, borca Druge viteške brigade Prvog korpusa bosanske armije i dobitnika "Zlatnog ljiljana". Spahić nije 26. oktobra '93. učestvovao u obračunu sa Cacom, ali je dan kasnije poginuo gotovo na isti način kao što su u Ćaćinoj Komandi poginuli borci i policajci kraj kojih je i sahranjen. Seju Spahića ubio je njegov saborac Rafet Smajlović, koji je, iako osuđen na devet godina zatvora, pobjegao u inostranstvom.
U Muzeju Prvog korpusa naše armije u kasarni "Ramiz Salčin" u Sarajevu, izložene su fotografije poginulih boraca ovog korpusa koji su dobili "Zlatni ljiljan". Medu njima je i fotografija Seje Spahića, ispod koje piše da je rođen u Sarajevu 7. 6. 1962. godine i da je nesretnim slučajem poginuo 27. novembra '93. na Sokolju. Sačuvane su samo nekolike Sejine ratne fotografije, te nekoliko minuta TV-snimaka u kojima ovaj hrabri ratnik sa Žuči s nevjerovatnom mirnoćom i skromnošću govori o bitkama i pobjedama u kojima je on igrao ključne uloge.
A o onom što je Sejo Spahić radio prije rata kao pripadnik Patriotske lige u Boljakovom Potoku u Sarajevu još manje ima dokumenata, ali ima dosta preživjelih svjedoka. Zajedno sa svojom braćom Salemom i Suljom on se odmah, pod komandom tada malo poznatog Safeta Zajke, uključio u ilegalnu jedinicu u Boljakovom Potoku. A ta jedinica kasnije će biti kostur one već proslavljene Druge viteške koja je pod Zajkinom komandom prve i druge rame godine vodila one velike, istorijske bitke na Žuči. U svim tim bitkama učestvovao je i Sejo Spahić. Mnogo puta zajedno sa svojom braćom. Kada su njihovom ocu Ćamilu na početku rata prijatelji savjetovali da "bar jednog sina ostavi kod kuće", on je odgovorio: "Neka se bore svi. Ako neki od njih i pogine, poginuće za Bosnu!"
Sejo je bio ratnik poput Smaje Sikala, Čupe Bublina, Safeta Isovića, Uzeira Sarača, s kojim je bio nerazdvojan, pa Fehima Agića Age, braće Panjeta i mnogih drugih junaka sa Žuči i drugih sarajevskih bojišta. Nezaboravne su bile njegove bitke na Stupu '92. i na Sokolju '93. godine. Komandujući svojim vodom dva puta je '93. godine spriječio prodor četnika preko Sokolja. Čuvena je Sejina bitka za "crvenu kuću" u Sokolju 18. marta '93, kada su se borbe vodile bombama i automatima.
Iako je bio i komandir čete, pa neposredno pred pogibiju, određen i da preuzme i komandu jednog bataljona Druge viteške, Sejo je uistinu bio prvenstveno borac. Pratila ga je ratna sreća sve do 27. novembra '93. godine, kada se sa svojim borcima, sa položaja na Žuči, vraćao kući.
Uvod u tragediju bio je bizaran. Dežurni policajac Druge viteške, dakle i saborac Seje Spahića, Rafet Smajlović na punktu u Sokolju zaustavio nekoliko boraca iz Spahićeve čete koji su se vraćali kući i pregledao im ruksake. Jer, Komanda Brigade izdala je naredbu da njihovi borci ništa sa ratišta ne smiju da nose kući. Zbog toga je prvo došlo do sukoba između Spahićevog borca Asima Hatibovića i Rafeta Smajlovića, poslije kojeg je Smajlović "priveo" Hatibovića u garažu gdje se nalazio punkt Vojne policije. Tada je naišao Sejo Spahić sa još nekoliko saboraca.
Spahić je pokušao da nasamo sa Rafetom riješi nesporazum između njega i Hatibovića. Ali, Rafat je to odbio. Poslije toga dolazi do prepirke između Smajlovića i Spahića, pa i psovki. Na kraju je Smajlović nasrnuo na Spahića. Nažalost, ni jedan od Spahićevih saboraca nije bio naoružan, pa i nije imao hrabrosti da pokuša zaštititi Spahića.
Prema onom što su kasnije na suđenju izjavili Spahićevi saborci, koji su sve gledali - Asim Hatibović, Džemal Fazlagić, Dževad Zorlak, Hasib Čoko i Ramiz Herak - bio je to užasan prizor. "Zaštićen" otkočenom puškom, koju je držao "na gotovs", a još naredivši drugom policajcu da ga "pokriva", Smajlović je mogao da radi šta hoće. Oborio je Seju Spahića i tukao ga, neprekidno držeći uperenu pušku u njega. Bespomoćni Spahić nije se branio.
Smajlović tada, kako su na suđenju izjavili očevici, podiže Spahića i, držeći ga lijevom rukom za prsa, gura ga prema garaži. Pri tome je u desnoj ruci držao otkočenu pušku uperenu u Spahićevu glavu i prijeteći da će mu ugurati cijev u usta. I onda je odjeknuo pucanj. Spahić je, pogođen u glavu iz blizine, pao, mrtav!
Okružni vojni sud u Sarajevu 18. novembra '95. godine osudilo je Rafeta Smajlovića zbog ubistva Seje Spahića na devet godina zatvora. Mjesec dana kasnije Smajlović je pobjegao iz zatvora
Iza junaka sa Žuči, "Zlatnog ljiljana" Seje Spahića ostali su kćerka Irma, sin Asim i supruga Azra. Preživjeli su mu i braća Salem i Suljo. Živi su i majka Raza i otac Camil, koji se hrabro držao na sinovljevoj dženazi.
