Bila je to velika bitka na Žuči. Gorio je front dug dvadesetak kilometara. Četničkim napadima su odolijevali junaci Druge viteške Safeta Zajke i Prve slavne Envera Sehovića. Pratio sam tu bitku na spoju između ovih brigada, sa prve linije fronta, odakle je komandovao još jedan junak -Zahir Panjeta. Bitka je počela tačno u pet popodne. Preko veze koju je održavao Šaban Panjeta ubrzo smo saznali da su Zajkini borci oslobodili Mijatovića stranu i dio Zabrđa.
Slušali smo komande tih slavnih komandanata - Safeta Zajke i Envera Sehovića. Bilo je nešto čudno u njima. Nije bilo one radosti svojstvene za obojicu, pogotovo poslije tako sjajnih uspjeha kao što je oslobađanje tvrđave koja se zove Mijatovića strana, pa još i dijela Zabrđa.
Pred ponoć vratili smo se u Šehovićevn komandu, gdje su već stigli Mustafa Hajrulahović Talijan, Vahid Karavelić, Alija Ismet, Enver Šehović, Ibro Dervišević... Svi su šutjeli. Bili su tužni.
- Poginuo je Safet Isović - rekao je Talijan.
Bilo je to 12. juna 1993. godine. Isović je imao tek dvadesetpet godina.
Isović je bio duša Druge viteške. Kao poručnik bivše JNA pobjegao je iz kasarne u Raj lovcu sa grupom drugih oficira. Njegov prvi ratni raspored bio je administrativne prirode, ali on je tražio novi - na ratištu. Od tada je učestvovao u mnogim bitkama.
Učestvovao je u svim bitkama na Žuči i zato je prozvan "Tigar sa Žuči". Iako je bio zamjenik komandanta Druge viteške, sve bitke i akcije pripremane u Štabu Brigade izvodio je "na licu mjesta" - na ratištu.
Bio je stručnjak za kompjutere i bitke je planirao i izvodio kompjuterskom preciznošću. I komande su mu bile takve. Referisanje, takođe: kratko, jasno, precizno. Bilo je gotovo nevjerovatno da on, gotovo dječijeg izgleda, naoko krhkog zdravlja, ima onoliko energije i hrabrosti.
Kad je dobio "Zlatni ljiljan", pripremao sam tekst o njemu. Ali, da nije bilo komandanta Zajke, malo bi mi šta Isović rekao o sebi.
- Pojedinac ne može ništa. Snaga je u Armiji, u borcima - obično bi odgovarao Isović. A Zajko ga je više puta isticao kao čovjeka koji je presudno uticao na ishode bitaka. Bilo je to za vrijeme odbrane Sokolja 1. decembra '92, pa 27. januara i 18. marta '93. godine.
Isović je, možda, presudno uticao na ishod bitke za kotu Vis na Žuči, 8. decembra '93. Tada je otvorena serija prekrasnih pobjeda na Žuči. Narednog dana naši borci su oslobodili Kotu 850, a pet dana kasnije i Golo brdo.
- Ne, na žalost, Isović nije dočekao oslobađanje Mijatovića strane -rekao je Zajko. - Poginuo je odmah, na početku bitke.
Uz Saju Isovića, u trenutku pogibije bio je borac Juka Halimanović.
- Granata je pala blizu nas - pričao je kasnije Alimanović. Samo je rekao: "Juka..." i izdahnuo.
Isović nije ukopan ni kraj Alipašine džamije, niti na šehidskom groblju na Kovačima. Ukopan je noću na novom groblju u Buća Potoku. Tu, blizu živi njegova porodica: supruga Mirsada, sinčić Adi i kćerkica Anja. Još nisu pošli u školu. Kasnije će saznati da se jedna ulica u Gradu zove - Safeta Isovića.
(Safet Isović je rođen 1966. godine u Bijelom Polju.)
