"Drago će mi biti da se upoznamo, da popričamo, ali vam ne mogu obećati da ćemo i za novine razgovarati". Tako mi je odgovorio Sead Rekić kad sam ga nazvao telefonom i predložio mu da prvi svoj intervju poslije "onog" da baš "Oslobođenju". Rekao sam mu da sam već o tome razgovarao sa generalom Mahmuljinom i da je on rekao: "Nema problema".

Dva dana kasnije čekao sam ga u njegovoj kancelariji u Komandi Izviđačko-diverzantskog bataljona Trećeg korpusa, čiji je komandant upravo on - Sead Rekić. Sa mnom su i dva Rekićeva diverzanta - Kula i Samir. Pitam ih imaju li podozrenja prema komandantu Rekiću, s obzirom na onu aferu.

Vidim - uvrijedio sam ih tim pitanjem. "Da mi, bogdo, imamo još dosta ovako sposobnih oficira kao što je on", kaže Samir. "Kako nećeš imati povjerenja u komandanta koji te kompletno pripremi za borbu, a onda u borbi ide prvi", dodaje Kula. Na stolu pozamašna skripta "Ratni plan i program borbene obuke i vaspitanja diverzantskih jedinica", čiji je autor Sead Rekić.

Onda ulazi Sead Rekić. Kula i Samir munjevito ustaju i staju mirno. Dakle, to je taj Rekić. Visok, mršav, gotovo neupadljivog lica. Brzo završava posao sa Kulom, koji je jedanaest puta ranjavan, pa i sa Samirom. Rekić sjeda preko puta mene. "Ovako smo bliži", kaže. "Razumije se, pitao sam generala Mahmuljina i on je odobrio da odemo među borce, da odemo i na naš poligon gdje se obučavamo. Ali, borci su sada ovdje, a ne na poligonu. Ovdje obavljamo neke druge zadatke."

Dok smo razgovarali, dugo razgovarali, više puta su ulazili borci, pozdravljali, kratko, vojnički, tražili od komandanta Rekića naredbe i dobijali ih kratke i jasne. Svi ti dogovori nisu trajali duže od pola minute, minut najviše. Rekića je telefonom zvao i general Mahmuljin. Izgovorio je samo dvije kratke rečenice: "Izvolite, gospodine generale", i "Razumijem, gospodine generale". Razgovor je bio završen. Onda je Rekić telefonom izdao drugu naredbu, u vezi sa onom koju je maloćas dobio od Mahmuljina. Ali, i taj razgovor nije trajao više od dvadesetak sekundi.

Šest puta je ranjavan, posljednji put u nedavnoj operaciji na Ozrenu, gdje su se proslavili i on i borci bataljona kojim komanduje. Još mu na ruci zavoj od rane koja nije zarasla.

- Bilo je to prvi put da su me četnici otkrili prije nego ja njih - priča Rekić. - Išao sam naprijed, desno i lijevo od mene Keza i Leptirića. Četnici su nas otkrili i otvorili vatru iz "sijača smrti" sa udaljenosti od petnaestak metara. Sva trojica smo preživjeli. Doduše, bili smo ranjeni. Metak koji je mogao biti smrtonosan pogodio je u pušku i ona mi je spasila život. Dakle, nije bilo suđeno da poginem.

Ima na Rekiću posljedica one afere u kojoj je on optužen za izdaju za kakvu do sada niko nije optužen u našoj zemlji otkako rat traje. Naprimjer, ne vjerujem da je prije afere imao onako vlažne oči. U njegovim očima, jednostavno, stalno postoje suze "na čekanju", koje i kad kanu, recimo, za izgubljenim borcem, dolaze druge i - čekaju. Možda danima, mjesecima. U aferi i kroz aferu, zbog koje je u zatvoru proveo godinu i nešto, ni on tačno ne zna koliko zbog, kako kaže, "svjesne amnezije", došao je do prave i istinske duhovne spoznaje - postao je istinski vjernik u Allaha dž.š.

Rekić je bio optužen da je od početka rata bio tajni agent četnički, agent KOS-a, da ih je obavještavao o svemu, pa daje, dakle, krivac za sve one poraze koje smo doživljavali do njegovog hapšenja. Mnogo se pisalo o tome. Na kraju je oslobođen i povjerena mu je komanda Izviđačko-diverzantskog bataljona Trećeg korpusa. I prije i poslije afere Rekić se mnogo puta uvlačio u, kako kaže, PZT (privremeno zaposjednuto teritoriju) odnosno na četničku teritoriju. Da je bio ono što su mu pripisivali, imao je bezbroj mogućnosti da tamo ostane. Ali, on je tamo, sa svojim borcima ubijao četnike.

- Da nisam uhapšen, sigurno bi još mnogo četnika poginulo - kaže Rekić. - Ali, valjda, dragi Allah je htio da oni ostanu živi.

- Znate li ko vam je "zapakovao" aferu?

- Znam. Četnici. Jednostavno, dugo sam se sa svojim borcima tukao sa njima, nanosili smo im velike gubitke. Znali su s kim su imali posla i ovo su mi sve oni pripremili.

- A znate li ljude, ovdje, kod nas, koji su to realizovali?

- Znam, ali njihova imena ne bih sada spominjao.

- A ko vas je spasio?

- Istina. I to me raduje, jer to znači da pravna država postoji i u ratu, da se istina može dokazati. Možda je mojim oslobađanjem spašeno nekoliko novih Rekića, koji bi, takođe, lažno bili optuženi.

Rekić mi je još dosta toga pričao o aferi, o njegovim "priznanjima", o tome kako se to odrazilo na njegovu porodicu, ali je na sve to stavio "embargo". Nekoliko puta je ponovio da bi volio da jednom neki novinar tu aferu svestrano istraži, jer bi imao šta da nađe. Zamolio me i da ne zloupotrijebim ovaj njegov trenutak slabosti, kad otvara dušu.

Rekić je rođen 1956. godine u Bihaću. Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske, pa Komandno-štabnu akademiju. Završio je mnoge kurseve za diverzante i važio je za "možda najbljeg diverzana u bivšoj JNA". Bio je i komandant bataljona Vojne policije. Njegova, visoka inteligencija je "izmjerena", kaže, a ona je vrlo, vrlo visoka. Dakle, pripremajući se u bivšoj JNA za ratnika, dobio je na papiru "čistu" desetku.

Kad je izbio rat, krenuo je, veli, da "čistu" desetku, dokaže na terenu - odnosno u ratu. Još kaže da se njegova velika ljubav prema bivšoj JNA, koja je bila velika, u oktobru 1991. godine transformisala u veliku mržnju. Tad je shvatio da je, iako obrazovan, i s takvim ocjenama, takvom i takvom inteligencijom, više od 20 godina vučen za nos. Shvatio je daje on sin Huseina Rekića, da jc Musliman i da mu se valja boriti zajedno sa Muslimanima. I počeo je da se bori već od oktobra 1991. A kakve je tada zadatke izvršavao, to zna gospodin Avdo Hebib.

Za njega riječ gospodin ima višestruko značenje. Kad za nekog kaže "gospodin", to otprilike u isto vrijeme znači da ispred tog gospodina treba ustati na noge - zbog njegovog doprinosa odbrani zemlje. Gospodin je i predsjednik Alija Izetbegović, gospodin komandant Delić, gospodin general Mahmuljin, gospodin je Rifat Bilajac, pa general Alagić i dosta drugih.

Inače, Rekića, zbog njegove nevjerovatne hladnokrvnosti u toku bitke, zovu Ledeni. On od svojih boraca zahtijeva kompjutersku tačnost, nepogrješivost i da zaborave na emocije. Sve o čemu tada treba da razmišljaju je borba.

- Kako se dogodilo da se na početku rata nađete u Mostaru? - pitam ga.

- Ja sam radio u MUP-u i službeno sam otišao u Mostar. Ali, nisam se mogao vratiti u Sarajevo. U Mostaru sam formirao, u okviru MUP-a, Izviđačko-diverzantsku jedinicu, koju sam dobro pripremio za borbu i koja se dobro borila. Do oslobođenja Mostara od četnika niko od njih nije poginuo. Tada sam se sprijateljio sa Mithom Hujdurom Hujkom, sa Himzom Đonkom, Salkom, pa sa gospodinom Safetom Memićem, koji je jedan od ključnih ljudi odbrane Mostara.

- Poslije ste stigli na Igman i tu se borili?

- Ne, ja sam imao bazu u Pazariću. Tamo sam stigao iz Mostara, sredinom maja 1992. Sa mnom su došla tri borca Semir, Senad i Muća. U Pazariću sam formirao Izviđačko-deverzantski odred "Dido". Naziv "Dido" sam dao odredu po nadimku svog oca. Znao sam da će moj otac, ako ikad čuje da postoji ova jedinica, saznati da sam živ. To sam rekao borcima i oni su se složili. Otac je, zaista, kad je na radiju čuo za odred "Dido", saznao da sam tu ja i da sam živ. Mi smo ratovali protiv četnika na Igmanu, oko Trnova, Konjica, svugdje i vraćali se u Pazarić. Naravno, i odred "Dido" je neprekidno ratovao i izvodio obuku. Nažalost, dok sam ja bio sa njima, izgubili smo četiri borca.

- Bili su to zaista junaci. Četnici su nas često spominjali. Jednom su objavili preko radija da su razbili odred "Dido", da su mnoge borce ovog odreda pobili i zarobili, a da će i "njihov komandant Rekić" uskoro biti uhapšen. Smijao sam se toj njihovoj podvali i "nestručnosti". Zaista sam kroz nekoliko dana bio uhapšen - od naših.

- Uhapšeni ste na Igmanu?

- Ne, u Sarajevu, gdje sam došao preko piste da se borim - kao stručnjak za gradsku borbu. Kad sam pretrčao pistu i ušao u grad, poljubio sam sarajevsku zemlju.

- A sad malo predstavite ove borce Izviđačko-diverzantskog bataljona kojim komandujete?

- Ja, da to ne ispadne hvala, jesam kompletan ratnik i od ovih boraca hoću to da napravim. Oni to, zapravo, i jesu. Napadamo i s čela, a još više iza leđa četnicima. Majstori smo za bliske borbe. Kao rezultat neprekidne, svakodnevne obuke imamo i, moram reći, fantastične rezultate. Kad bih vam rekao koliko smo četnika na Ozrenu sada ubili za četiri minute, ne biste mi vjerovali. Za koliko vremena smo oslobodili Bliznu, takođe ne biste vjerovali. U prosjeku smo ranjavani bar jedanput. A 90 odsto ranjavanja je od ručnih bombi. Niko od nas nije još nagazio na minu. Do sada smo izgubili četiri borca.

- Dakle, samo osmoricu ste boraca izgubili iz ove tri jedinice kojima ste komandovali u ratu?

- Nažalost, jesam i to je zaista mnogo.