"Ja ću sutra biti car"! Baš tako je u utorak veće rekao svojoj porodici Nusret Šišić-Dedo, nakon što se iz bolnice vratio u svoj dom da umre. Svi su razumjeli njegovu aluziju, jer je Dedo jasno znao da boluje od neizlječive bolesti. Tih nekoliko sati od utorka, pa do srijede u pet i dvadeset ujutro, kada je preselio na ahiret, Dedo je u krugu porodice proživio posljednje, sretne trenutke svog burnog života. Ponovo je bio u svom najdražem ambijentu, kraj svoje hanume Muzafere, sina Akira, kćerki Azre i Senade, unučadi.
Sve što je Nusret Šišić radio do 1991. godine može se svesti u nekoliko rečenica. Ostalo, biće to velika knjiga. Nusret je rođen 1934. godine u selu Kukavice, kod Rogatice. Završio je nekoliko zanata, koji će mu, a i braniocima Sarajeva, i te kako biti dragocjeni prve ratne godine.
Priča o legendarnom Dedi nastaje već u 1991. godini kada je penzioner Nusret Šišić iz kasarni bivše JNA u Bosni i Hercegovini izvlačio vojnike Bošnjake i Hrvate, neke krio kod sebe, a sve sretno upućivao svojim kućama.
"Zelenim beretkama" se priključio u januaru '92. Komandant "beretki" Emin Švrakić u početku nije imao povjerenja u Dedu, jer je došao u mantilu, šeširu, sa sunčanim naočalima i kišobranom. "Pravi gestapovac", veli Švrakić. Dedu su malo provjeravali, ali ne zadugo, jer se utvrdilo da je on punac Dude Handžića, koji je već odavno bio "zelenoberetkaš". Podosta je u naoružavanju Bošnjaka učinio Dedo do početka agresije na našu zemlju.
Dedo je bio jedan od onih "neustrašivih mladića" koji su 17. aprila '92. ušli u "Pretis" i ispred nosa četnika izvukli osamsto-devetsto granata, "osa" i "zolja" koje će spasiti Sarajevo. A Dedo je kao vrstan majstor i pirotehničar znao šta treba uzeti, šta ostaviti.
Samo nekoliko dana kasnije Dedo će te "ose" iz "Pretisa" ispaljivati na četnike iz lansera koji je sam konstruisao od vodovodne cijevi. Ta Dedina "rora", a i druge "rore" koje su izrađene prema njegovom nacrtu mnogo će jada zadavati četnicima.
Dedo je imao svoje tri protivoklopne ekipe. Uz njega su neprekidno bili Šemso Mušović i Šemso Živalj. Dva puta su napadali Ilidžu, dva puta Vraca, pa na kasarnu bivše JNA "Viktor Bubanj" (sada "Ramiz Salčin"), pa na Kukanjčevu Komandu na Bistriku, pa na Lapišnicu... I, naravno, najvažniju stvar su uradili u onoj velikoj bici za odbranu Sarajeva 2. maja '92. Dedo je tada imao tri grupe ispred Predsjedništva, odnosno Skupštine grada. Ali, kako su se transporteri JNA pojavili s neočekivane strane, Dedo je brzo prepuzao dio puta da su mu ruke bile krvave i - proradila je njegova "rora". Od jedne "ose" uništen je jedan transporter i zapaljen tramvaj. Onda su pogođena još dva transportera.
Dedo je još neko vrijeme radio sa svojom "rorom". Dva puta je ranjavan. Sada je ta njegova istorijska "rora" na sigurnom. "Možda će jednom biti na nekom uočljivom mjestu u nekom muzeju.
Dedo je jedan od prvih dobitnika (možda čak i prvi) "Zlatnog ljiljana". Pokazuje nam taj Dedin prvi "Zlatni ljiljan" kojim ga je Predsjedništvo RBiH nagradilo 7. avgusta '92. Tu je i dokument koji "prati" ovaj "Zlatni ljiljan". Ali, kako taj Ljiljan nije "prošao" kroz Službeni list, ispalo je kako ga Dedo nije ni dobio. Onda je 29. maja '96. godine Dedi dodijeljen novi "Zlatni ljiljan" koji mu je uručen u bolnici. Tako je ispalo da je Dedo dobio dva "Zlatna ljiljana", prvi i do sada posljednji.
