Toliko je toga rečeno, napisano..... o zločinu nad devetnest bošnjačkih civila iz famoznog voza 671 u mjestu Štrpci a od kojeg je evo prošlo cijelih petnaest godina. Ali, ima nešto što je, u cijelom ovom zločinu, pomalo neobično. Nešto što je i bolno i sramotno, istovremeno. Bolno je za rodbinu nastradalih a sramotno je za sve one, u prvom redu srpske i crnogorske vlasti, koje i dan danas nastoje, na sve moguće načine, prešutjeti pa čak i negirati zločin.
To „nešto“ ogleda se u tri čemerne i tragične sudbine trojice Bošnjaka ubijenih u Štrpcima u tom divljačkom „piru“ srpskih paščadi rata. Esad Kapetanović, momak od 19 godina krenuo je tog čemernog jutra iz Crnjograda, a ne Beograda, svojoj kući. Dobio je poziv da ide u „vojsku“.
- On je to rado prihvatio – priča njegov brat Alija – jer se niko nije nadao da će rat da se proširi. I eto tako su ga lijepo dočekali, a on je krenuo u tu istu vojsku. - Dragi Allahu! Treba li bilo šta dalje o vome napisati. Esad je pohitao da obuče uniformu kakvu su imali i oni koji su ga ubili. Esad je pohitao u „vojsku“ onih koji su ubijali u ime te iste „vojske“. Taman da im je to Esad i rekao, da im je pokazao i poziv za „vojsku“ opet bi ga ubili jer je imao „krivo, pogrešno.....“ ime. Jer i on i ostalih 18 ubijeni su zbog svojeg imena.
Ali u Štrpcima nisu ibijeni samo oni koji su imali „pogrešno“ ime. Ubijeni su i oni koji su u svojem imenu imali i jedno, jedino pogrešno slovo. Potvrđuje to nesretna sudbina Zvjezdana Zuličića. Zvjezdan je rođen u Sarajevu. Rodila ga majka Srpkinja a otac mu je bio Bošnjak. Poslije očeve smrti Zvjezdan je preuzeo brigu o svojoj majci i mlađem bratu. Igrao je fudbal u FK Sarajevo. Na početku srpsko-crnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu sa familijom odlazi u Crnjograd. Odatle, majka mu i mlađi brat odlaze u Nikšić a Zvjezadan nastavlja igrati fudbal u nekom lokalnom klubu. Tog čemernog 27. februara 1993. god. Zvjezdan je pošao u Nikšić da obiđe majku i brata. A onda u Štrpcima, gledajući njegovu ličnu kartu jedan od srpskih odroda i zločinaca „otkrije“ kako dotični nije Zvezdan nego Zvjezdan i da zbog toga mora biti ubijen jer, po toj mitomanskoj, zločinačkoj svijesti, pravo na život imaju samo Srbi. Zvjezdan je ubijen zbog slova „j“ u svojem imenu. Nevjerovatno.
Posebnu težinu nose riječi Šefkije Kajevića, brata ubijenog Nijazima:
- Nijaz se tog dana vraćao sa krštenja šćerke svojeg školskog druga...... -
Allahu Dragi! Nijaz se vraćao sa krštenja šćerke njegovog prijatelja a dočekali ga i ubili oni koji se, bar javno, krstom kunu. Oni koje svako normalan mora označiti i nazvati nekrstima. Oni koji su sa sobom nosili krst kao svoju najveću svetinju ili su ga zbog toga tetovirali po svojem tijelu. Oni koji su taj isti krst, zločinačkom kamom, urezivali u tijela ubijenih „ne-Srba“, tj. Bošnjaka. Oni koji su ponosno isticali da ubijaju u ime krsta, pravoslavlja, srpstva..... Pa, vlajda će nekad doći vakat u kojem će i pravoslavlje i srpstvo odvojiti svoj krst od ovakvih odroda. Valjda će nekad i u nekom vaktu i srpstvo i pravoslavlje svojim djelima pokazati svima da ne prihvataju i ne odobravaju djela zločinaca koji su spremni ubiti svakoga čije ime ne „miriše“ na kršteno ime.
Kad se i sam zločinac Slobodan Milošević drznuo da se nađe među Prijepoljcima obećavajući kako će „izvršioci biti najenergičnije kažnjeni“ neko od prisutnih izgovori:
- Predsedniče, ja verujem prvo u vas pa onda u Boga......
Bez obzira na svu jezivost ovih riječi Bošnjaci u Sandžaku su, u svojoj nemoći, vjerovali svih ovih 15 godina. Vjerovali su svemu i svačemu. Međutim, srpska i državna i lokalna i svaka druga vlast na sve moguće načine prvo je poricala ovaj strašni zločin a danas na sve moguće načine nastoji sabotirati i onemogućiti bilo kakav pomen, spomen obilježje, pisanje.... o ovom jezivom zločinu. Šta sve to znači? Jasno je svakome da samo poricanje zločina je zločin. Da je i sama politička sabotaža podizanja spomen olbilježja ubijenim Bošnjacima, od strane srpskih političkih stranaka u Prijepolju, ništa drugo do odobravanje istog tog zločina. Kako, na koji način srpske i crnogorske vlasti u Sandžaku, i u svim mjestima odakle su ubijeni Bošnjaci, misle da odbace sa sebe kolektivnu krivicu koja se pripisuje srpskom narodu? Da li dosadašnjom praksom i ponašanjem ili jednim poštenim, iskrenim, ljudskim..... suočavanjem sa čemernom prošlošću? Jer svojim dosadašnjim ponašanjem i srpske i crnogorske vlasti, makar i prešutno, odobravaju ovo:
„Kada je jedan počeo da beži, pucao sam u njega, on je pao, a iz kuće je izašao Milan Lukić i pitao ko je pucao. Kada sam mu pokazao u pravcu ranjenog, on je prišao i bajonetom ga preklao govoreći TAKO SE TO RADI” (Iz iskaza Nebojše Ranisavljevića, jednog od srpskih zločinaca koji je učesnik i jedan od izvršilaca masakra u Štrpcima).
Kako drugačije, osim odobravanje zločina, shvatiti ponašanje srpskih političkih stranaka u Prijepolju koje i dan danas nastoje onemogućiti podizanje najobičnijeg spomen obilježja Bošnjacima ubijenim u Štrpcima? A kad je trebalo podići spomenik onima koji su poginuli u ratovima u kojima Srbija „nije“ učestvovala a koji su iz opštine Prijepolje onda je to urađeno expres brzinom, još prije deset i više godina.
Očigledno i kod ovog podizanja spomen obilježja ubijenim Bošnjacima, ponovo je problematično ime ubijenih. Isto kao i u famoznom vozu 671, 13. februara 1993. god.
Ne čudi zbog toga što se među stotinama prijedloga za tekst koji bi trebalo napisati na spomeniku ubijenim Bošnjacima, ako on ikad bude podignut, našao i onaj koji je napisala Jasmina Alimanović, a koji glasi:
„O ime moje! Kad ću moći sa tobom bilo kud?“
Otmica u Štrpcima 1993. godine
re 16 godina, 27. februara 1993, pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukica (danas u zatvoru u Hagu), uz logisticku pomoc države Srbije, oteli su grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd - Bar. Ovaj nezapamceni zlocin protiv civila danas je gotovo zaboravljen; ostalo je upamceno da se u Crnoj Gori sudilo samo Nebojši Ranisavljevicu koji je dobio 15 godina zatvora zbog „ratnih zlocina protiv civilnog stanovništva". U znak secanja na nevine žrtve ovog monstruoznog zlocina, objavljujemo feljton koji se bazira na dokumentima iz knjige „Otmice u Sandžaku", objavljene 1996. u izdanju Sandžackog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kao i iz knjige „Otmica u Štrpcima" Fonda za humantirano pravo, publikovane 2003. godine.
Izjava jednog svjedoka iz voza: „Nije mnogo prošlo od polaska voza, otprilike cim smo prošli nadvožnjak na Novom Beogradu, kondukter je u pratnji dvojice milicionera došao da pregleda karte. I ne samo što pregleda, vec pita za ime i upisuje na kartama. Imam tu kartu i mogu vam je poslati da se uvjerite.
— Kakva je to novost te upisujete imena na kartama, pitao sam. Ne boj se, kaže kondukter, ništa ti nece bili od toga, pojavio se nekakav veliki šverc pa kontrolišemo. Milicioneri nijesu ništa progovorili. Niko, medutim, nikoga nije dirao sve do negdje prema Priboju.
Žrtve ovog zločina su:
Esad Kapetanović
Ilijaz Ličina
Fehim Bakija
Šećo Softić
Rifeta Husovića
Sead Đečević
Ismet Babačić
Halil Zupčević
Adem Alomerović
Rasim Ćorić
Fikret Memetović
Favzija Zeković
Nijazim Kajević
Muhedin Hanić
Safet Preljević
Džafer Topuzović
Jusuf Rastoder
Zvezdan Zuličić
Tomo Buzov. (Hrvat)
