U nastojanju da eliminišu grupu Bošnjaka, snage bosanskih Srba su počinile genocid [...] Žalbeno vijeće neosporno navodi da zakon osuđuje, u ispravnim riječima, duboku i trajnu štetu nanesenu, a naziva masakr u Srebrenici pravim imenom: "genocid". (MKSJ, paragraf 37)

Genocid u Srebrenici, koji se dogodio u julu 1995. godine, podrazumijeva masovna ubojstva velikog broja Bošnjaka, muškaraca, u rasponu od maloljetnika do staraca. Genocid se dogodio u području Srebrenice, a izvela ga je - pod zapovijedanjem ratnog zlocinca Ratka Mladića komandanta srpske vojske, kojoj su se priključili i "Škorpioni", paravojna formacija pod kontrolom srpskog Ministarstva unutrašnjih poslova. Događaj je među najstrašnijima suvremenoj europskoj povijesti. Jedan je to od najvećih pokolja u Europi nakon Drugog svjetskog rata. U njemu je ubijeno preko 8.000 ljudi.

Usprkos tome što je u Srebrenici stanovništvo bilo pretežno bosnjacko, srpske paravojne snage s tog područja i iz susjednih dijelova istočne Bosne početkom su 1992. godine na nekoliko tjedana okupirale grad. Međutim, u svibnju 1992. grupa boraca Armije R BiH pod komandom Nasera Orica uspjela je ponovo osvojiti Srebrenicu. Tokom nekoliko idućih mjeseci Orić i njegovi ljudi širili su oslobođeni teritorij serijom iznenadnih napada. Do rujna 1992. snage Armije RBiH iz Srebrenice spojile su se sa snagama iz Zepe, grada pod bošnjačkom kontrolom juzno od Srebrenice. Do siječnja 1993. enklava je dodatno proširena, tako da je uključivala Cersku, enklavu pod kontrolom Bošnjaka, koja se nalazila zapadno od Srebrenice. U to je vrijeme srebrenička enklava dostigla svoj najveći opseg od 900 kvadratnih kilometara, no nikada se nije spojila s glavnim područjem pod bosanskom kontrolom na zapadu i ostala je ranjiv otok usred teritorija pod kontrolom Srba.

Srpske vojne i paravojne snage pocetkom 1993 godine pokrenuli su ofanzivu na slobodnu teritoriju Podrinja, koja je trajala nekoliko idućih mjeseci, zauzevsi na kraju sela Konjevic Polja i Cersku, prekinuvši vezu između Srebrenice i Žepe i smanjivši veličinu srebreničke enklave na 150 kvadratnih kilometara. Stanovnici obližnjih područja, Bošnjaci, slili su se u grad Srebrenicu, tako da se broj njegovih stanovnika popeo na 50.000 do 60.000 ljudi. Za vrijeme tih vojnih aktivnosti u mjesecima nakon siječnja 1993. pojavili su se izvještaji o teroru nad bošnjačkim civilima.

Zapovjednik Zaštitnih snaga UN-a, francuski general Philippe Morillon posjetio je Srebrenicu u ožujku 1993. Do tada je grad već postao prenapučen i vladali su uvjeti opsade. Srpske su snage u svom napredovanju prekinule dovod vode, tako da u gradu tekuce vode gotovo i nije bilo. Ljudi su struju dobivali iz improviziranih elektricnih generatora. Hrana i lijekovi i druge nužne potrepštine bili su izuzetno rijetki. Prije odlaska, general Morillon je na javnom skupu uspanicenom stanovnicima Srebrenice rekao da se grad nalazi pod zaštitom UN-a i da ih on nikada neće napustiti.

Srpske su vlasti i dalje ostale usredotočene na zauzimanje enklave, koja je zbog svoje blizine srpskoj granici i zbog činjenice da je bila potpuno okružena teritorijem pod kontrolom Srba bila i strateški važna i lako osvojiva. Srbi su 13. travnja 1993. predstavnicima UNHCR-a rekli da će u roku od dva dana napasti grad ako se Bošnjaci ne predaju i ne pristanu na evakuaciju.

April 1993.: Vijeće sigurnosti proglašava Srebrenicu "zaštićenom zonom"

Vijece sigurnosti je 16.4.1993. reagiralo tako što je donijelo rezoluciju kojom je proglasio da «sve strane i drugi, Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati zaštićenom zonom koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu.» Istovremeno je Vijeće sigurnosti pod zaštitu UN-a stavilo još dvije enklave, Žepu i Gorazde.

Prva skupina vojnika UNPROFOR-a stigla je u Srebrenicu 18.4.1993. godine.

Općenito se smatralo da su srpske snage koje su okruživale enklavu disciplinirane i dobro naoružane. VRS (Vojska Republike Srpske) bila je organizirana po teritorijalnom principu i Srebrenica je pripadala području pod kontrolom Drinskog korpusa. Oko enklave je bilo razmješteno između 1.000 i 2.000 vojnika iz tri brigade Drinskog korpusa. Te su snage bile opremljene tenkovima, oklopnim vozilima, artiljerijskim oruzjem i minobacacima. Jedinica ARBiH koja je ostala u enklavi, naime 28. divizija, nije bila dobro opremljena. Nedostajaoje sistem komunikacije; neki od vojnika ARBiH imali su stare lovačke puske ili uopće nisu imali oružja, a samo nekolicina njih imala je prave uniforme. 

Raspravno vijeće čulo je svjedočenja o smišljenoj strategiji Srba da se međunarodnim konvojima pomoći ograniči pristup u enklavu. Pukovnik Thomas Karremans (komandant Nizozemskog bataljuna) izjavio je u svom svjedočenju da su srpske snage sprečavale njegovom ljudstvu da se vrati u enklavu, te da se sprečavalo i unošenje opreme i municije. Nužne potrepštine, poput hrane, lijekova i goriva, bivale su sve rjeđe. Neki Bošnjaci u Srebrenici žalili su se na napade srpskih vojnika.

Početak 1995.: u srebreničkoj "zaštićenoj zoni" stanje se pogoršava 

Početkom 1995. godine do enklave je uspijevalo stići sve manje konvoja sa zalihama. Vojnici Nizozemskog bataljuna koji su stigli u siječnju 1995. vidjeli su kako se situacija tokom mjeseci nakon njihovog dolaska rapidno pogoršava. Već siromašni izvori opskrbe civilnog stanovništva još su se više smanjili, pa su čak i zalihe hrane, lijekova, goriva i municije snaga UN-a postale kritično oskudne. Na kraju su mirotvorne snage imale toliko malo goriva da su bile prisiljene enklavom patrolirati pješice. Vojnicima Nizozemskog bataljona, koji su radi dopusta napustili to područje, nije bilo dopušteno da se vrate te je njihov broj sa 600 opao na 400 ljudi.

Od srpske vojske stizali su i drugi zloslutni znakovi. U ožujku i travnju nizozemski vojnici primijetili su jačanje srpskih snaga u blizini dvije promatračke točke, OP Romeo i OP Quebec. Činilo se da su novopridošli srpski vojnici opremljeniji i discipliniraniji. Jedan od komandanata bosanskih snaga rekao je jednom vojniku Nizozemskog bataljuna da Srbi imaju u planu zauzeti te dvije promatračke točke.

Proljeće 1995.: Srbi planiraju napad na srebreničku "zaštićenu zonu"

U ožujku 1995. ratni zlocinac Radovan Karadzic, reagirajući na pritisak međunarodne zajednice da se okonča rat i na tekuće napore da se pregovorima postigne mirovni sporazum, izdao je direktivu vojsci u vezi s dugoročnom strategijom snaga VRS-a u enklavi. U toj direktivi, poznatoj pod nazivom «Direktiva 7», konkretno se navodi da VRS treba:

"[...] izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime sprečiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života meštana u Srebrenici."

Tačno kao što je i bilo predviđeno tom direktivom, sredinom 1995. humanitarna je situacija za bosansko-muslimanske civile i vojno osoblje u enklavi postala katastrofalna. Početkom srpnja 1995. iz niza izvještaja 28. divizije vidi se kako su snage ABiH u enklavi hitno tražile deblokadu koridora za humanitarnu pomoć i kako su, kada to nije uspjelo, civili počeli umirati od gladi.

Razdoblje od 6 do 11. jula 1995.: zauzimanje Srebrenice

Ofanziva srpske vojske na Srebrenicu započela je 6. jula 1995. Sljedećih dana, pet promatračkih točaka UNPROFOR-a u juznom dijelu enklave padaju jedna za drugom uslijed napredovanja snaga bosanskih Srba. Neki od nizozemskih vojnika povukli su se u enklavu nakon što su njihovi položaji bili napadnuti, dok su se posade drugih promatračkih točaka predale bosanskim Srbima. Istovremeno su se odbrambene snage ABiH našle pod teškom vatrom i bile potisnute natrag prema gradu.

Ujutro 10.jula 1995. situacija u samoj Srebrenici bila je napeta. Stanovnici, od kojih su neki bili naoružani, preplavili su ulice grada. Pukovnik Karremans slao je hitne zahtjeve kojima je tražio zračnu podršku NATO-a radi obrane grada, no nikakva pomoć nije stigla do otprilike 14:30 sati 11. srpnja 1995., kada je NATO bombardirao tenkove VRS-a koji su se primicali gradu. Avioni NATO-a pokušali su bombardirati i artiljerijske položaje VRS-a iznad grada, no tu su operaciju morali prekinuti zbog slabe vidljivosti. Planovi NATO-a da nastavi sa zračnim napadima odbačeni su nakon što je VRS zaprijetio da će ubiti nizozemske vojnike koji su se nalazili u zarobljeništvu VRS-a, te da će granatirati bazu UN-a u Potocarima, izvan grada, kao i okolna područja, na koja je pobjeglo 20.000 do 30.000 civila.

M A S A K R

Suočeni s činjenicom da je Srebrenica pala pod kontrolu srpskih snaga, hiljade je bošnjačkih stanovnika Srebrenice pobjeglo u Potočare kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a. Do večeri 11. srpnja 1995. u Potočarima se okupilo između 20.000 i 25.000 bošnjačkih izbjeglica. Njih nekoliko tisuća nahrupilo je u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim tvornicama i poljima. Iako su tamo velikom većinom bili okupljeni zene, djeca, starci i invalidi, svjedoci su procijenili da se u samoj bazi UN-a nalazilo najmanje 300 muskaraca, dok ih je u masi izvan baze bilo između 600 i 900.

Uvjeti u Potočarima bili su nehumani. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a julske vrućine su bile nesnosne.

Dana 12 i 13. juli: Zločini u Potočarima

Kako je prolazio dan 12. jula 1995., ionako teški fizički uvjeti postali su još gori zbog aktivne kampanje terora, koja je povećala paniku stanovništva, tako da su svi izbezumljeno željeli otići. Izbjeglice u bazi vidjele su srpske vojnike kako pale kuće i stogove sijena. Dana 12. srpnja poslijepodne srpski su se vojnici umiješali u masu. Jedan se svjedok sjeća kako je čuo vojnike da psuju bosanske muslimane i govore im da odu, da će biti poklani, da je to srpska zemlja. Došlo je do ubojstava.

U kasnim jutarnjim satima 12. srpnja jedan je svjedok vidio hrpu od 20 do 30 tijela nagomilanih iza zgrade «Transporta» u Potočarima, uz neki stroj nalik na traktor. Drugi je svjedok izjavio da je 12. srpnja oko podneva vidio jednog vojnika kako je nožem ubio dijete usred gomile prognanika. Izjavio je također da je iza tvornice cinka vidio srpske vojnike kako ubijaju više od stotinu bošnjačkih muškaraca i potom tovare njihova tijela na kamion.

Kako se smračilo, teror se pojačao. Krici, puščana paljba i drugi zastrašujući zvuci mogli su se čuti tokom cijele noći i niko nije mogao spavati. Vojnici su izvlačili ljude iz gomile i odvodili ih. Neki bi se vratili, a neki ne. Jedan je svjedok ispričao da su te noći odveli trojicu braće, od kojih je jedan bio tek dijete, dok su ostali bili adolescenti. Kada ih je majka krenula tražiti, našla ih je zaklane.

Te noći je bolničar Nizozemskog bataljuna naletio na dvojicu srpskih vojnika koji su silovali jednu mladu ženu:

Tokom noći i rano idućeg jutra masom su se proširile priče o silovanjima i ubistvima, pa je u logoru zavladao još veći strah.

Odvajanje bošnjačkih muškaraca u Potočarima

Od jutra 12. srpnja srpske su snage počele izdvajati muškarce od ostalih izbjeglica u Potočarima i zadržavati ih na zasebnim mjestima. Jedan svjedok iz Nizozemskog bataljuna vidio je kako muškarce odvode na jednu lokaciju ispred tvornice cinka i potom kako ih iste večeri odvoze kamionom. Nadalje, kada su se bošnjačke izbjeglice počele ukrcavati u autobuse, srpski su vojnici sustavno izdvajali vojno sposobne muškarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati. Ponekad bi zadržali i mlađe i starije muškarce. Ti su ljudi odvođeni u zgradu u Potočarima poznatu kao «bijela kuća». Već je uvečer 12. srpnja major Robert Franken, komandant Nizozemskog bataljuna, čuo da muškarci ne pristižu zajedno sa ženama i djecom na odredište u Kladnju.

Dana 13. srpnja vojnici Nizozemskog bataljona primijetili su jasne znake da Srbi ubijaju izdvojene bošnjačke muškarace. Tako je, na primjer, vodnik David Vaasen vidio dvojicu vojnika kako jednog čovjeka odvode iza «bijele kuće». čuo je potom hitac i vidio kako se ta dvojica vojnika vraćaju sami. Jedan drugi oficir Nizozemskog bataljuna vidio je srpske vojnike kako jednog nenaoružanog čovjeka ubijaju hicem u glavu. čuo je i 20-40 hitaca iz vatrenog na sat tokom cijelog poslijepodneva. Kada su nizozemski vojnici pukovniku Josephu Kingoriju, vojnom promatraču Ujedinjenih naroda na području Srebrenice, rekli da odvode muškarce iza «bijele kuće» i da se ti muškarci više ne vraćaju, pukovnik Kingori se tamo uputio da bi ispitao što se događa. Kako se približavao tom mjestu, začuo je pucnje, no srpski su ga vojnici zaustavili prije no što je mogao ustanoviti što se događa.

Kolona bošnjačkih muškaraca

Kako je situacija u Potočarima uvečer 11. srpnja postajala sve kritičnija, među Bošnjacima se proširio glas da se vojno sposobni muškarci trebaju povući u sumu, organizirati kolonu zajedno s pripadnicima 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine i pokušati se probiti prema teritoriju na sjeveru, pod kontrolom bosanskih vlasti. Oko 22h uvečer 11. srpnja «komanda divizije» je zajedno s bošnjačkim općinskim vlastima Srebrenice donijela odluku da se organizira kolona. Mlađi muškarci bojali su se da će ih ubiti ako padnu u srpske ruke u Potočarima i vjerovali da su im šanse veće ako kroz šume pokušaju pobjeći do Tuzle.

Kolona se okupila u blizini sela Jaglici i Susnjari i počela se kretati prema sjeveru.

Oko ponoći 11. srpnja kolona se počela kretati duž poteza Konjevic Polje- Bratunac. Dana 12. srpnja srpske su snage pokrenule artiljerijski napad na kolonu koja je prelazila asfaltnu cestu na području između Konjević Polja i Nove Kasabe, na putu prema Tuzli. Samo otprilike jedna trećina muškarca uspješno je prešla asfaltnu cestu i kolona je razbijena u dva dijela. Cijeli dan i noć ostatak je kolone bio izložen jakoj vatri i granatiranju. Ljudi sa začelja kolone koji su preživjeli te patnje opisali su tu akciju kao «lov na ljude».

Muškarci Bošnjaci, koji su u Potočarima odvojeni od žena, djece i staraca (čiji broj je iznosio otprilike 1.000), prebačeni su u Bratunac, kamo su kasnije dovedeni bošnjački muškarci zarobljeni u koloni. Tisuće zarobljenih Bošnjaka, koji su u zarobljeništvo dospjeli nakon zauzimanja Srebrenice, pogubljeni su gotovo do posljednjeg čovjeka. Neke su ubijali vojnici koji su ih zarobili, pojedinačno ili u malim grupama, a neki su ubijeni na mjestima na kojima su bili privremeno zarobljeni. Međutim, većina njih pobijena je u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama, počevši od 13. srpnja, i to na području odmah sjeverno od Srebrenice.

Većina masovnih egzekucija odvijala se prema točno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne skole ili skladišta. Nakon što bi ih tamo držali nekoliko sati, ukrcali bi ih u autobuse ili kamione, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pogubili. Polja na kojima su vršene egzekucije obično su se nalazila na osami. Zarobljenici su bili nenaoružani, no u mnogim slučajevima poduzete su mjere da se otpor svede na minimum, tako što su zarobljenicima stavljali poveze na oci, ruke vezali na leđima ili skidali cipele. Kada bi stigli na mjesta egzekucije, ljude su u malim grupama iskrcavali s kamiona, postrojavali ih i strijeljali. One koji su preživjeli prve rafale iz vatrenog oružja ubijali bi pojedinačnim hicem, no katkada su ih prethodno ostavljali da neko vrijeme pate.

Plan pogubljenja bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice

Napravljen je koordinirani plan da se zarobe svi vojno sposobni bošnjački muškarci. Među zarobljenima našli su se, ustvari, i mnogi dječaci znatno mlađi od te dobi i muškarci koji su bili nekoliko godina stariji, a koji su ostali u enklavi nakon zauzimanja Srebrenice. Ti su se muškarci i dječaci našli na udaru bez obzira na to jesu li odlučili pobjeći u Potočare ili pridružiti se koloni Bošnjaka.

Iako su Srbi duže vrijeme bili optuženi za masakr, priznanja od strane srpskih vlasti nije bilo sve do 2004. godine, kada su srpske vlasti priznale da su njihove sigurnosne snage izvršile pokolj. Komisija za Srebrenicu Republike Srpske u svom je finalnom izvještaju priznala da je ubojstvo više od 7.800 bošnjačkih muškaraca i dječaka bilo planirano. Komisija je ustanovila da je više od 7.800 ljudi ubijeno nakon što su skupljena 34 popisa s imenima žrtava.

Masovne egzekucije

Obimno planiranje i koordinacija na visokoj razini, bez čega ne bi u nekoliko dana bilo moguće pobiti tisuće ljudi, očigledni su i iz najšturijeg opisa razmjera i metodicnosti kojom su se egzekucije izvršavale.

13. juli ujutro: egzekucije na Jadru

Jedna egzekucija manjih razmjera izvršena je na rijeci Jadar 13. jula. Sedamnaest je muškaraca odvezeno na mjesto na obali Jadra. Muškarce su ondje postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, koga je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.

13. juli poslijepodne: egzekucije u Cerskoj dolini

Prva velika egzekucija dogodila se poslijepodne 13. srpnja 2005. godine. Između 1.000 i 1.500 bošnjačkih muškaraca iz kolone koji su bježali kroz šumu i 13. srpnja poslijepodne bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića odvedeno je autobusima ili pješice u skladište u Kravici. Oko 18.00h, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli unutra ubacivati ručne bombe i pucati u ljude nagurane u skladištu. Jedan od preživjelih prisjeća se:

"Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala; u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli vidjeti. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć."

Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa.

Analiza DNK kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljenih u skladištu Kravica jaki su dokazi da se ondje ubijalo. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva. Forenzički dokazi koje je predočio tužitelj upućuju na vezu između skladišta u Kravici, primarne masovne grobnice poznate kao Glogova 2 i sekundarne grobnice poznate pod nazivom Zeleni Jadar 5.

Dana 13. i 14 jula: Tišća

Autobusi pretrpani bošnjačkim ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj bili su zaustavljeni u Tisci i pretraženi, a bošnjački muškarci koji su u njima zatečeni iskrcani su iz autobusa.

Svjedočenje otkriva da je u Tišći izvršena vrlo organizirana operacija. Jednog su svjedoka u predmetu Krstić s te kontrolne točke odveli u obližnju školu, gdje se već nalazio stanovit broj drugih zarobljenika. Jedan je oficir dao uputstva vojniku koji je svjedoka sprovodio u obližnju školu. Čini se da je u školi bio jedan vojnik koji je prenosio i primao naređenja putem poljskog telefona. Negdje oko ponoći, svjedoka su zajedno s još 22 muškarca ukrcali u kamion, s rukama vezanim na leđima. U jednom je trenutku kamion stao, a vojnik, koji se tamo nalazio, rekao je: «Ne ovamo. Odvezi ih gore, tamo gdje su već odvozili ljude.» Kamion je došao do druge točke, a vojnici su stali oko stražnjeg dijela kamiona i počeli pucati u zarobljenike.

14.jula: Zatočenje u školi u Grbavcima i stratište u Orahovcu

Velika grupa zatvorenika koje su preko noći držali u Bratuncu odvezena je rano ujutro 14. jula konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca. Kad su stigli, školska je gimnasticka dvorana već bila napola puna zarobljenicima koji su pristizali od ranih jutarnjih sati, da bi se za nekoliko sati zgrada potpuno napunila. Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo između 2.000 i 2.500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih. U jednom je trenutku, prema sjećanju jednog svjedoka, došao ratni zlocinac Mladić i ljudima rekao: «Eto, vaša vlada vas ne želi pa se ja moram za vas pobrinuti».

Nakon što su ih u gimnastičkoj sali držali nekoliko sati, muškarce su toga poslijepodneva u manjim grupama odvodili na stratišta. Na odlasku iz gimnastičke sale, svaki je zatvorenik dobio povez za oči i nešto vode. Zatvorenike su zatim kamionima odvozili na stratišta udaljena manje od jednog kilometra. Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem. Korištene su dvije susjedne livade: kad se jedna napunila tijelima, egzekutori su se preselili na drugu. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška je mehanizacija kopala jame. Jedan je svjedok u predmetu Krstić, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, izvijestio da se zlocinac Mladić dovezao u crvenom automobilu i promatrao neke od egzekucija.

Forenzički dokazi potkrepljuju ključne momente iskaza preživjelih. Fotografije snimljene iz zraka pokazuju da je tlo u Orahovcu bilo prekopavano između 5 i 27 jula, a zatim ponovo između 7 i 27 avgusta 1995. godine. U tom su području otkrivene dvije primarne masovne grobnice, koje su istražitelji nazvali Lažete 1 i Lažete 2. Grobni lokalitet Lažete 1 Tužilaštvo Haškog tribunala ekshumiralo je između 13. srpnja i 3. kolovoza 2000. godine. Svi od 130 nađenih pojedinaca za koje se spol mogao utvrditi bili su muškarci. U grobnici je nađeno 138 poveza za oči. Tokom ekshumacija na tom je lokalitetu nađen identifikacijski materijal dvadeset i tri osobe registrirane kao nestale nakon pada Srebrenice. Grobni lokalitet Lažete 2 djelomično je ekshumirao zajednički tim Tužilaštva i organizacije «Liječnici za ljudska prava», između 19 kolovoza i 9 rujna 1996, a čitava je ekshumacija završena 2000. godine. Sve 243 žrtve iz Lažeta 2 bili su muškarci, a vještaci su ustanovili da je golema većina umrla od ozljeda nanesenih vatrenim oružjem. Osim toga, nađeno je 147 poveza za oči. Noge jedne žrtve bile su sputane platnenom vrećom. Forenzičke analize uzoraka tla i peludi, poveza za oči, ligatura, čahura i zračnih snimaka iskopanih i naknadno  prekopanih grobnica po datumima pokazale su, nadalje, da su tijela iz grobnica u Lažetama 1 i Lažetama 2 bila uklonjena i ponovo ukopana u sekundarne grobnice na lokalitetima nazvanim Cesta za Hodžiće 3, 4 i 5. Zračne snimke pokazuju da su te sekundarne grobnice nastale između 7. rujna i 2.listopada 1995. godine, a Tužilaštvo ih je sve ekshumiralo 1998. godine.

14. i 16 jula: Zatočenje u školi u Pilici, stratište na Vojnoj ekonomiji Branjevo

Dana 14. jula, u školu u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno još zarobljenika. Kao i u drugim objektima zatočenja, ni ovdje nije bilo hrane ni vode te je veći broj muškaraca umro od vrućine i dehidracije u gimnastičkoj dvorani škole. Ljude su u školi u Pilici držali dvije noći. Dana 16. srpnja, prema sada već poznatom obrascu, ljude su prozvali da izađu iz škole i ukrcali su ih u autobuse s rukama vezanim na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo gdje su ih postrojavali u grupe od 10 osoba te strijeljali.

Drazen Erdemovic pred Haaškim sudom osuđen na 5 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, bio je pripadnik 10. diverzantskog odreda (prištapske jedinice Glavnog štaba) i sudjelovao je u masovnoj egzekuciji. Erdemović, koji je za vrijeme istrage i suđenja izražavao žaljenje zbog zločina koje je počinio, svjedočio je za optužbu u predmetu Krstic i u svom je iskazu spomenuo i sljedeće:

"Ljudima ispred nas je naređeno da se okrenu leđima prema nama. Nakon što su nam okrenuli leđa, mi smo u njih pucali. Izdana nam je naredba da pucamo."

Erdemović je rekao da su sve žrtve osim jedne nosile civilnu odjeću i da, uz iznimku jedne osobe koja je pokušala pobjeći, prije strijeljanja nitko nije pružio nikakav otpor. U nekim su slučajevima egzekutori bili naročito okrutni. Kada bi koji od vojnika prepoznao nekoga iz Srebrenice, toga bi covjeka tukli i ponižavali prije nego što bi ga ubili. Erdemović je svoje kolege vojnike morao nagovarati da za strijeljanje prestanu koristiti mitraljeze: iako su mitraljezi zarobljenicima nanosili smrtne ozljede, smrt nije nastupala odmah pa su tako njihove muke bivale produžene.

Erdemović je posvjedočio da je 16. srpnja 1995. oko 15.00h, nakon što su završili s egzekucijom zarobljenika na Vojnoj ekonomiji Branjevo, njemu i ostalim vojnicima iz 10. diverzantskog odreda rečeno da grupa od 500 zarobljenih bosanskih muslimana iz Srebrenice pokušava pobjeći iz obližnjeg društvenog doma. Erdemović i ostali pripadnici njegove jedinice odbili su sudjelovati u daljnjem ubijanju. Tada im je rečeno da dođu na sastanak s potpukovnikom u kafić u Pilici. Erdemović i ostali vojnici otišli su u kafić kako se od njih tražilo, a dok su čekali, čuli su pucnjavu i detonacije ručnih bombi. Buka je trajala otprilike 15-20 minuta, nakon čega je jedan vojnik iz Bratunca ušao u kafić i prisutne obavijestio da je «sve gotovo».

Toga je dana na tom stratištu ubijeno između 1.000 i 1.200 ljudi.

Na fotografijama područja oko Vojne ekonomije Branjevo snimljenima iz zraka 17. jula 1995. vidi se velik broj leševa u polju pored Vojne ekonomije, kao i tragovi rovokopača koji je pokupio leševe iz polja.

Pronalaženje žrtava na području Srebrenice, često u masovnim grobnicama, njihova ekshumacija i identifikacija traje relativno sporo. Do 2002 godine ekshumirano je 5.000 tijela, a identificirano ih je 200. Od tada je broj ekshumiranih tijela porastao na 6.000, a identificiranih na oko 2.000 (podaci iz 2005. godine).

Prekopavanja grobnica

Forenzicki dokazi pokazuju da su početkom jeseni 1995. godine, srpske snage napravile značajan napor da se prikriju masovna pogubljenja tako što su premještali primarne grobnice u udaljene sekundarne grobnice. Forenzički dokazi također pokazuju da su u periodu od nekoliko tjedana u rujnu i početkom listopada 1995. godine srpske snage iskopale mnoge primarne grobnice i premjestile tijela u udaljene sekundarne grobnice. Forenzičke su analize uspjele povezati određene primarne i sekundarne grobnice:

• • Branjevo vojna baza i Cancari put 12
  • Petkovići brana i Liplje 2
  • Orahovac (Lažete 2) i Hodžići put 5
  • Orahovac (Lažete 1) i Hodžići put 3 i 4
  • Glogova i Zeleni Jadar 5
  • Kozluk i Cancari put 3

Dokazi o prekopavanjima pokazuju značajan napor da se leševi iz primarnih grobnica sakriju, što je nesumnjivo uzrokovano velikim međunarodnim pritiskom koji je uslijedio nakon pada Srebrenice. Takve ekstremne mjere ne bi bile neophodne da je većina ljudi (sahranjenih u primarnim grobnicama) poginula u borbama.

Epilog i nedavni događaji

Vijesti o masakru prvi put su se pojavile u svjetskim medijima u avgustu 1995. godine. Dana 10. avgusta Sjedinjene Američke Države objavile su satelitske fotografije koje su prikazale moguće masovne grobnice nedaleko od sela Nova Kasaba. Na temelju toga američki je izvjestitelj David Rohde posjetio sjeveroistočnu Bosnu i istražio slučaj na licu mjesta. Dana 18.avgusta Rohde je objavio u dnevnom listu «Christian Science Monitor» značajne vijesti i priče u kojima je iznio dokaze da se u srebreničkoj oblasti dogodio masakr velikih proporcija. Svjetski su mediji objavili da se veliki masakr nad Bošnjacima dogodio nakon što su srpske snage okupirale UN-ovu zaštićenu zonu i da UN-ovi promatrači nisu učinili ništa da to spriječe.

Godine 1996. ratni zlocinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić, vojni i politički vođe Srba, pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju optuženi za zločin genocida, zlocin protiv covjecnosti, te kršenje zakona o običajima ratovanja. Radislavu Krstiću, najvišem časniku srpske vojske u Haaškom sudu, suđeno je 2000. godine za zločin genocida u Srebrenici. Godine 1995. Krstić je rukovodio napadom na Srebrenicu, zajedno s generalom Mladićem. 2001 godine Radislav Krstić je osuđen po optužbi za zločin genocida i dobio je 46 godina zatvorske kazne.

Nakon dugotrajne rasprave o genocidu u Srebrenici, u aprilu 2002. godine, nizozemska je vlada odlučila podnijeti kolektivnu ostavku, nakon službene istrage i izvješća kojeg je načinio Nizozemski institut.

U martu 2003. godine izgrađen je Memorijalni cenatar u Potočarima, a otvorio ga je Bil Klinton. Prvih 600 identificiranih žrtava genocida pokopano je 31.marta, dok je još 118 sahranjeno 11.jula iste godine, na osmu godišnjicu genocida. Na devetu godišnjicu genocida, 11. jula 2004, ukopano je još 338 identificiranih žrtava, a svake naredne godine na godisnjicu masakra vrsi se kolektivna dzenaza i ukop identificiranih tijela ubijenih Srebrenicana.

Godine 2004. Visoki predstavnik međunarodne zajednice prinudio je Vladu Republike Srpske da osnuje Komisiju za istragu događaja u Srebrenici. Komisija je u listopadu 2004. objavila izvješće u kojemu je potvrdila da je s područja Srebrenice nestalo ili poginulo 8.731 osoba (od toga su 7.793 osobe ubijene između 10. i 19. srpnja 1995., a 938 osoba nakon tog razdoblja).

Srpski su nacionalisti osporavali nalaze Komisije, tvrdeći da je Komisija radila pod pritiskom Visokog predstavnika. Međutim, Dragan cavic tadasnji predsjednik RS, preko televizije je rekao da su srpske snage pobile nekoliko tisuća civila u Srebrenici, kršeći medj. pravo. Istaknuo je da je Srebrenica crno poglavlje srpske istorije. U svom televizijskom obraćanju koristio je riječ «masakr», a ne «genocid».

Dana 10 studenog 2004. Vlada RS objavila je službenu ispriku, nakon što je srpska vlada razmotrila izvještaj Komisije. Vlada RS je priopćila:

"Izvještaj jasno pokazuje da su ogromni zločini počinjeni u regionu Srebrenice, srpnja 1995."

Dana 2.jula 2005. pojavila se video-snimka zlostavljanja i strijeljanja četvorice dječaka i dvojice mladića, žrtava srebreničkog genocida. Dokaz se pojavio na suđenju Milosevicu kao svjedočanstvo o umiješanosti pripadnika srpskih policijskih jedinica u srebreničkom genocidu. Video-snimka prikazuje svestenika SPC koji blagoslivlja nekoliko vojnika. Potom se vojnici pojavljaju privodeći vezane civile i na kojima se vide tragovi fizičkog nasilja. Ti su civili kasnije identificirani kao četvorica maloljetnika mlađih od 16 godina i dvojica ljudi dvadesetih godina. Dok se voze u kamionu, ležeći svezani na podu kamiona, vojnici ih šutaju nogama u glavu i psuju. Potom je prikazana egzekucija četvorice civila, koji su nakon toga snimljeni kako leže u polju. Zatim se čuje negodovanje snimatelja, koji se žali na ispražnjene baterije, jer nije u stanju nastaviti snimanje. Vojnici naređuju dvojici civila da u obližnju štalu premjeste leševe tek ubijenih ljudi, nakon čega su i njih dvojica pogubljeni. Utvrdjeno je da su snimci vjerodostojni i da se neradi o fotomontazi sto su srpski zvanicnici nastojali osporiti.

U to je vrijeme također je objavljena i snimka koja prikazuje kako mudzahedini pogubljuju srpske vojnike. Kasnije se ustanovilo da je riječ o montiranoj snimci, na kojoj se nigdje ne prikazuje pogubljenje srpskog vojnika. Srpska radikalna stranka je javno, na tiskovnoj konferenciji, priznala da je snimka montirana.

 

Do danas je nastavljeno otkopavanje masovnih grobnica. Žrtve se s počastima i vjerski sahranjuju, što obiteljima poginulih daje osjećaj epiloga.

Rezolucija Sjedinjenih Američkih Država br. 199

Dana 25. jula 2005. godine američki je Predstavnički dom usvojio rezoluciju (H. Res 199, koju su sponzorirali kongresnici Christopher Smith i Benjamin Cardin) i na taj način obilježio desetogodišnjicu genocida u Srebrenici. Rezolucija je usvojena apsolutnom većinom, s 370 glasova za, jednim glasom protiv, dok su 62 glasača bila odsutna.

Rezolucija je višepartijska mjera kojom se obilježavao 11. srpnja 1995.-2005. desetogodišnjica srebreničkog genocida u kojemu je preko 8.000 muškaraca i dječaka detaljno i metodično odvojeno od svojih kćeri, majki, sestara i supruga i potom ubijeno od strane srpskih snaga, zakopano u masovne grobnice i onda prekopano u sekundarne grobnice kako bi se prikrio zločin. Srebrenica je pala nakon napada srpskih snaga 11. srpnja 1995. godine. Grad je u to vrijeme bio UN-ova sigurnosna zona i pod zaštitom međunarodne zajednice. Masakr u Srebrenici bio je najgori genocidni zločin u Europi poslije Drugog svjetskog rata.

Rezolucija kaže:

"Politika agresije i etničkog čišćenja koju su implementirale srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine s direktnom pomoći vlasti Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), a koja je uzrokovala raseljenje više od 2.000.000 stanovnika i procjenjeno 200.000 žrtava, desetine tisuća silovanih ili na drugi način mučenih i zlostavljanih osoba, dok su nevini civili Sarajeva i drugih urbanih naselja bili neprestano izloženi granatiranju i snajperskim napadima; definirani su kao kriminalni čin genocida po definiciji kako navodi članak 2 Konvencije za prevenciju i kažnjavanje genocida, potpisan u Parizu 9. prosinca 1948. godine i stavljen u punopravnu snagu 12. siječnja 1951. godine."

plbih.org