Okosnicu oruzanih snaga bosanskih srba cinila je JNA i paravojne jedinice iz Srbije sto potvrdjuje i izjava generala Kadijevica:

"Komande i jedinice JNA su cinile kicmu vojske Republike Srpske sa kompletnim naoruzanjem i opremom. Ta vojska je, uz puni oslonac zastitila srpski narod i stvorila vojnicke pretpostavke za adekvatna politicka rjesenja koja ce odgovarati njegovim nacionalnim interesima i ciljevima, razumije se, u mjeri koju to sadasnje medjunarodne okolnosti dozvoljavaju" (Kadijevic:1993:148).

Zametak Vojske Republike Srpske (VRS), oruzanih snaga bosanskih Srba, nalazi se u planu reorganizacije JNA poznatom pod nazivom "Koncept formiranja Jugoslavenskih odbrambenih snaga", koji je napravio Savezni sekretarijat za Narodnu odbranu u suradnji s Ministarstvom odbrane Srbije pocetkom 1992.

Uz razradu reorganizacije JNA, plan je pozivao JNA da: "...nastavi sa zastitom srpskog stanovnistva izvan Srbije transferom svojih zapovijednih struktura u jedinice Teritorijalne odbrane i opskrbom tih snaga licnim naoruzanjem, artiljerijom, oklopnim jedinicama i raketnim lansirnim sustavima. Ministarstva obrane SAO-a u Hrvatskoj i BiH bila su potcinjena Ministarstvu obrane Srbije s kojim su trebala koordinirati svoje odbrambene planove, zajednicki stititi vanjske granice i ustavni poredak.

SAO su trebale organizirati svoje oruzane snage i novaciti vojne obveznike, uz prethodno dopustenje Beograda. Operativno zapovjednistvo nad svim snagama imao je Generalstab JNA" (Vego,1993d.:250).

Na pocetku rata u BiH, Predsjednistvo BiH zatrazilo je od pripadnika JNA da se pridruze TO-u BiH do 24. aprila 1992. godine, jer ce se, u protivnome,smatrati protivnicima republicke nezavisnosti i suvereniteta. Potom je Predsjednistvo BiH 27. aprila 1992. godine naredilo JNA povlacenje iz BiH i ponovilo zahtjev da se sve snage JNA koje su ostale u BiH integriraju u TO BiH. Generalstab JNA je 4. maja 1992. godine objavio povlacenje vojnog osoblja i njihovih obitelji iz BiH, koji nisu stanovnici BiH u roku 15 dana, dok su pripadnici saveznih snaga, stanovnici BiH transformirani u Teritorijalnu obranu Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije VRS).

Vlada u Beogradu tvrdila je da je u BiH rasporedjeno priblizno 60.000 pripadnika JNA, od kojih su 80 posto stanovnici BiH. Druge procjene govore da je JNA u BiH imala priblizno 95.000 ljudi, sto je u skladu s procjenama da je oko 68 posto efektiva JNA (tada ukupno oko 140.000 ljudi) bilo rasporedjeno u BiH (Vego, 1992.).

Sarajevska vlada navela je da je tek 20 posto pripadnika JNA porijeklom iz BiH, sto bi znacilo da su od 95.000 vojnika samo priblizno 19.000 bili lokalni Srbi. Do 20. svibnja1992. priblizno 14.000 pripadnika JNA bilo je povuceno iz BiH, tako da je oko 80.000 pripadnika JNA preslo u VRS.

Sredinom jula 1992. nacelnik Glavnog stozera JNA general Zivota Panic, braneci se od optuzbi da je JNA izdao bosanske Srbe, naveo je da VRS posjeduje 900 tenkova i oklopnih transportera, 852 topa i visecijevna raketna bacaca (VRB) i 48 aviona (bez helikoptera; Vego,1992.).

Vise izvora procijenili su da VRS posjeduje oko 350 tenkova (T54/55, T84), vise od 200 oklopnih transportera,1000 topova (76, 100, 105, 122, 130, 152, i 155 mm), 800 bestrzajnih topova (82 i 105 mm), i 1200 minobacaca (82 i 120 mm). VRS takodjer koristi veliki broj VRB-ova 128 mm plamen i oganj, te mali broj VRB-ova 262 mm orkan (Vego,1992.).

Uza sve prednosti u naoruzanju, cesto je zabiljezeno da su srpske jedinice uglavnom vrlo lose uvjezbane i vodjene, uz veliki manjak oficira i podoficira, slabu disciplinu i nizak moral. Izuzetak su cinile jedinice teske i raketne artiljerije, te Vojna policija.

Nimalo slučajno, agresija na RBiH je otpočela baš na Bajram,  4. aprila 1992. godine, prvog dana Bajrama. Pripadnici zločinačkih bandi iz Srbije,  pod komandom zlocinaca Arkana Seselja i drugih, napali su gradjane BiH u Bijeljini i okolnim mjestima.

Agresija je, potom, prenijeta na cijelo Podrinje; Janju, Zvornik, Focu, Visegrad, Gorazde, Cajnice, Rogaticu, zatim na Modriče, Brčko, Doboj, Gradačac, Odzak, Prijedor, Prnjavor itd, uz vec uveliko pokrenutu agresiju i na glavni grad Sarajevo.

Dok su gorjela bošnjačka sela, Jugoslavenska vojska, potpomognuta četničkim bandama iz BiH, pljačkala je bošnjačka imanja, a ljudi, žene, djeca, starci preživljavali su najstravičnije zločine - klanja, ubijanja, silovanja, odvoč‘enja u logore smrti i protjerivanje.  

Agresija (lat."aggredi" što znaci napad) sa stanovišta medjunarodnog prava predstavlja akt upotrebe sile, odnosno napad koji jedna drzava izvrši protiv druge drzave  ili pravno zašticenih objekata.

Genocid je svako ono dijelo pocinjeno s ciljem uništenja neke odredjene ljudske grupe, u koja spadaju ubistva clanova grupe, teške povrede fizickog ili duševnog integriteta clanova grupe, namjerno podvrgavanje gupe uvjetima sračunatim na njenu djelimičnu ili potpunu likvidaciju...(član 2 Konvencije o sprečavanju i kaznjavanju zločina genocida, Generalna Skupština UN, 9.12.1946.)

Nazalost, sva su ova (ne)djela i mnogo teza počinjena tokom agresije i genocida, 1992-1995 u BiH.

Metode koje je agresor koristio su različite, ali je cilj u potpunosti isti i nepromijenjen, a mi smo živi svjedoci tih najgnusnijih metoda. Primjenjene metode su: etnicko cišcenje, odvodjenje i nezapamceno mucenje ljudi i koncentracionim logorima, silovanje zena, pa cak i djevojcica i nana, rušenje vjerskih, kulturnih, obrazovnih i historijskih ustanova, uništavanje svega sto podsjeca na jedan narod, njegovu tradiciju, kulturu i civilizaciju. 

Etnicko ciscenje

Agresija je imala za cilj progron, raseljavanje stanovnistva s nemjerljivim posljedicama za obitelji i djecu, citave narode, a vjerojatno i za definitivnu sliku i sudbinu suvremene Evrope.

Tvornice smrti - koncentracini logori

Suprotno svim meč‘unarodnim konvencijama, a u cilju fizickog unistenja Bošnjaka i stvaranja etnicki cistih teritorija, srpski agresor je od prvog dana okupacije formirao veliki broj koncentracionih logora i zatvora na teritoriju R BiH, Srbije i C.Gore. U njima su izvrseni i jos se nazalost vrse, barbarski zlocini nevidjenih razmjera kakve svijet ne pamti. Samo na podrucju opcina Prijedor formirano je cak 23 logora. U celoj BiH je napravljeno 654 logora, cak u Srbiji 27, u Crnoj gori 12, u Hrvatskoj 3. 

Silovanje

Medu najteze oblike genocidnog ponašanja srpskih i hrvatskih vojnika i paravojski svakako se ubraja silovanje Bosnjakinja. Taj strašni zlocin je bio jedan od ratnih ciljeva i sredstvo za ubijanje duha i dostojanstva muslimana. 

Urbicid i kulturocid - rusenje vjerskih objekata

Još od prvog dana agresije na R BiH, doslo je do uništavanja zemlje, gradova, naseljenih mjesta, unistvanja kulturno-povijesnih spomenika, poslovnih objekata, tvornica, infrastrukture, stambenih blokova, sakralnih objekata. Agresor je, dakle, sistematski unistavao svaku vrstu fizickog, arhitektonskog tkiva nase domovine. Ruseci sistematicno, planski i ne birajuci oruzja i orudja, agresor je izvrsio destrukciju svih vidova zivota cineci planski kulturni genocid i urbicid istovremeno, rušeci sve što nosi iole urbani predznak i simoblizira pojam civilizacija, kao i zajednicki tradicionalni suzivot naroda u Bosni. Agresor je srušio 618 dzamija od kojih su neke neprocjenjive historijske, arhitektonske i umjetnicke vrijednosti.

JNA

Ukupna snaga JNA sredinom 1991. godine procijenjena je na 165.600 ljudi, od toga 40.000 oficira. U rezervi je bilo priblizno 500.000 ljudi. Na papiru, snaga Teritorijalne odbrane SFRJ, kao druge komponente OS SFRJ, iznosila je 1,5 milijuna ljudi. Organizacijski, JNA je bio rasporedjen u tri vojne oblasti, Vojnopomorsku oblast (Split) i Komanda RZ i PZO (Zemun).

Prva vojna oblast (Komanda u Beogradu) pokrivala je teritorij Vojvodine, zapadne Srbije i istocne BiH (istocno od rijeka Bosne i Neretve). U njezinu sastavu bili su:

1. (beogradski),
4. (sarajevski),
12.(novosadski),
17.(tuzlanski),
24.(kragujevacki) i
37.(uzicki) korpus - ukupno 90.000 vojnika.

Treca vojna oblast (zapovjedniStvo u Skoplju) pokrivala je teritorij Makedonije, Crne Gore, istocne Srbije i Kosova. U njezinu sastavu bili su:

2. (titogradski),
21.(niski),
41.(bitoljski),
42.(kumanovski) i
52.(pristinski) korpus - ukupno 60.000 vojnika.

Peta vojna oblast (Komanda u Zagrebu) pokrivala je teritorij Slovenije, Hrvatske (izuzimajuci obalu i zaledje) i zapadne Bosne. U njezinu sastavu bili su: 5.(banjolucki),

10. (zagrebacki),
13. (rijecki),
14. (ljubljanski),
31. (mariborski) i
32. (varazdinski) korpus.

Vojnopomorska oblast nadzirala je najveci dio bivse savezne ratne mornarice i 20 - 22.000 vojnika bili su rasporedjeni u priobalnom podrucju. Vecina jedinicai bila je pod komandom 9.korpusa (kninskog). Po jedna motorizovana brigada pjesadije bila je podredjena 5.pomorskom sektoru u Puli i 9.pomorskom sektoru Boka (u Kumboru), a 12.amfibijska brigada bila je pod komandom 8.pomorskog sektora u Sibeniku.

Nakon rata u Sloveniji (26.6. -3.7.1991.) Komanda JNA prihvatila je da povuce svoje jedinice iz Slovenije u razdoblju od tri mjeseca, sto je i ostvareno do kraja oktombra 1991. Jedinice 14.(ljubljanskog) korpusa dodijeljene su dijelom 2.(titogradskom) korpusu, a vecinom 17.(tuzlanskom) korpusu, kao i dio 31.(mariborskog) korpusa, zato sto je 17.(tuzlanski) korpus pretrpio teske gubitke u istocnoj Slavoniji. Sjedista 14. i 31. korpusa prerasporedjena su u zapadnu Srbiju. Iako je Slovenija zadrzala dio opreme i municije. JNA je evakuirala oko 120 tenkova, 100 BVP-a, 200 topova, 45 aviona i 12 helikoptera.

Sporazumom o povlacenju JNA iz Hrvatske (15.11.1991.), dogovoreno je povlacenje snaga JNA iz cetrdesetak kasarni koje je blokirao HV. Prema sporazumu, snage JNA trebale su se povuci na najmanje 20 km od hrvatske granice, pod medjunarodnom kontrolom. JNA je iz Hrvatske izvukla 310 tenkova, 210 oklopnih transportera, 260 topova, 210 aviona i 40 helikoptera, kao i 4 podmornice, 4 fregate i 38 manjih ratnih brodova. Zauzvrat, JNA je vratila oruzje hrvatskog TO-a koje je zaplijenila u proljece 1991. godine.

Reorganizacija JNA uslijedila je 30.12.1991.godine, kad je ostatak Predsjednistva SFRJ dekretom ukinuo 5.(zagrebacku) vojnu oblast i vojnopomorsku oblast (Split). Umjesto toga, uz dvije preostale vojne oblasti (1. i 3.) osnovane su 4. vojna oblast u Sarajevu (ukinuta 1987.) i 2.vojna oblast u Titogradu. Komanda pomorskih snaga smjestena je u Kumbor (Boka Kotorska), gdje je uspostavljeno Vojnopomorska Komanda.

Reorganizaciji JNA ocigledno je bio cilj i ucvrscivanje pozicija u BiH. Sudeci prema rasporedu zona odgovornosti jedinica, JNA je BiH smatrao integralnim dijelom srpsko -crnogorske federacije. Tako je dio BiH istocno od rijeka Bosne i Neretve bio dodijeljen 1.vojnoj oblasti, dok je juzni dio Republike vojno podredjen 2.VO-u. Ostatak BiH bio je vojno podredjen 4.VO-u.

Nakon premjestanja snaga i ustrojavanja novih vojno -teritorijalnih cjelina, u BiH su bili sljedeci korpusi JNA:

4. (sarajevski),
5. (banjolucki),
bivsi 10.(zagrebacki),
17.(tuzlanski) i
5. zrakoplovni korpus sa sjedistem u Bihacu.

Tadasnji savezni sekretar za narodnu obranu, general Kadijevic, o razlozima koncentracije velikih vojnih snaga u BiH iznosi sljedece:

"Procjenjujuci dalji razvoj dogadjaja, smatrali smo da nakon napustanja Hrvatske, u BiH treba imati jake snage JNA. To je odgovaralo svakoj realnoj mogucoj politickoj opciji razvoja dogadjaja u BiH, kao i potrebi postojanja gotovih i jakih snaga na granici prema Srpskoj Krajini radi garancije da ce i Hrvatska postovati Vensov plan" (Kadijevic,1993.:147).

Snage JNA smjestene u BiH nisu sluzile samo kao garancija postovanja Vanceovog plana nego su imale i odredjenu namjenu:

Mostarska grupacija je uspjela prikupiti i pokrenuti svega oko jedne trecine planom operacije predvidjenih snaga. Zbog toga se pocetni zadatak morao bitno izmijeniti i ograniciti na obezbjedjenje mostarskog aerodroma i, osloncem na istocnu Hercegovinu, stvaranje operativne osnovice za potencijalna dejstva ka Splitu u sadejstvu sa snagama kninske grupacije i ratne mornarice. Taj ograniceni zadatak mostarska grupacija je izvrsila mada je stvarala dosta problema na terenu.

Trebinjsko-hercegnovska grupacija je izmijenjenim planom operacija imala zadatak da oslobodi Prevlaku, blokira siri rejon Dubrovnika sa kopna i bude spremna za dejstva ka uscu Neretve. Snage predvidjene za ovaj zadatak grupacija je dobila zahvaljujuci uspjesnoj mobilizaciji u istocnoj Hercegovini i Crnoj Gori. Zadatak je izvrsila efikasno i brzo.... Doprinos hercegnovsko - trebinjske grupacije ostvarenju ukupniih ciljeva operacije bio je vrlo znacajan, jer je oslobadjanjem Prevlake i njenog sireg rejona obezbijedjen Bokokotorski zaliv za ratnu mornaricu, blokiranjem Dubrovnika stvorena je kontrateza blokiranim garnizonima JNA u dubini Hrvatske, a izbijanje u rejon Ston - Neum predstavljao je ozbiljnu prijetnju nastupanja ka Splitu u sadejstvu sa mostarskom grupacijom (Kadijevic;1993.:140).

plbih.org