Hašim Spahić, bio je komandant Operativne grupe "tri", Prvog korpusa naše Armije, kada je 11. oktobra prošle godine poginuo na Crnoriječkoj visoravni, na Moševačkom brdu. Poginuo je, kao što su poginuli mnogi komandanti - junaci: u toku borbe, na prvoj liniji fronta. Kada su se naše i četničke linije izmiješale.
Četnici su, naime, u onoj velikoj oktobarskoj ofanzivi na Nišićku visoravan potisnuli naše borce sa Moševačkog brda i Spahić je pokušavao da vrati izgubljene položaje na ovoj važnoj koti. Taj trenutak nije doživio. Ali, njegova smrt, kaže komandant 126. brdske brigade Mehmed Mešetović, toliko je "ponijela" naše borce da su oni Moševačko brdo oslobodili za četiri dana. Tako su, zapravo, ispunili naredbu komandanta Spahića.
O Hašimu Spahiću šira javnost malo zna, iako je bio jedan od ključnih ljudi za odbranu slobodnih ilijaških teritorija, Breze, Vareša, Olova... On je, zapravo, bio, uz svu hrabrost i sposobnost, izuzetno skroman čovjek. Kao komandant je više puta neposredno učestvovao u bitkama. Tako je zapamćena bitka koja je vođena 21. januara '93. za Kotu Nabožić. Tada je Spahić, koji je bio komandant Opštinskog štaba Ilijaš, učestvovao u ovoj bici kao običan borac. A bitka je bila - prsa u prsa.
Hašima Spahića upoznao sam ljetos, nakon naše uspješne kontra-ofanzive na Crnoriječkoj visoravni. Vaha Karavelić je komandovao tom operacijom, ali je i Hašim Spahić dao veliki doprinos njenom trijumfalnom ishodu.
Sa Spahićem sam više puta razgovarao, a nikako razgovor nismo stigli da završimo. Ali, na kaseti, ipak, imam glas Hašima Spahića... Taj nezavršeni intervju...
Sada, poslije Spahićeve smrti, i ovaj nezavršeni razgovor ima značajnu vrijednost... Dakle, ponovo slušam Hašima Spahića, komandanta Operativne grupe "tri".
Prvo govori o tek završenoj kontraofanzivi na Crnoriječkoj visoravni. Sjećam se, tada mi je pokazivao na karti staje sve oslobođeno, kako...
- Oslobodili smo mnogo sela, zaselaka, brda i kota - govori on. - A najvažnije je što smo oslobodili bastione četništva: sela Brgule, Okruglicu, Sikulje. Oslobodili smo oko 40 kvadratnih kilometara i ušli u dubinu i do sedam kilometara.
Nabraja staje sve od oružja i oruđa zaplijenjeno: tačno 103 stavke. Da se naoruža jedna brigada.
- To će nam dobro doći za nastavak borbenih djejstava - kaže Spahić.
Hašim Spahić je bio komandant jednog pravca za vrijeme oslobađanja Vareša. Pitam ga o toj operaciji.
- Dobro se sjećam tog 23. oktobra '93. kad su ekstremisti HVO počinili onaj masakr u Stupnom Dolu - kaže on. - Tada sam bio načelnik Štaba Operativne grupe "Istok" i nalazio sam se na Budeželjinama, u Opštinskom štabu Vareš. Odmah sam preduzeo hitne mjere da spasimo stanovnike druga dva sela koja su se nalazila u okruženju: Mijakoviće i Dragoviće. Sela smo debiokirali, a kasnije, kad smo oslobodili Vareš, u zaplijenjenoj arhivi HVO našli smo dokumente iz kojih se vidi da je mještanima i ova dva sela bila namijenjena sudbina Stupnog Dola.
- Operacija oslobađanja Vareša dobro je isplanirana i izvele su je združene snage naše Armije - nastavlja Spahić. - Prvo smo oslobodili Liješnicu i Kopjare, pa diverzantskim akcijama ovladali Perunom i Karahasanom. Time smo stvorili povoljne uslove da 4. novembra '93. uđemo u Vareš.
- Tada je Vareš napustio veliki broj Hrvata, jesu li, baš morali?
- Nisu. Ja sam kontaktirao prije toga sa zapovjednicima HVO i predlagao im da se otarase ekstrema, kao što su Dužnović i Pejčinović. Oni nisu mogli da ih se oslobode. Civili, Hrvati, morali su ih poslušati i napustiti Vareš. Između šest i sedam hiljada Hrvata je preko Daštanskog napustilo Vareš.
- A kakvi su sad odnosi sa HVO poslije Vašingtonskog sporazma? -pitam ga.
- Naši odnosi sa HVO, odnosno sa '96. pukovnijom HVO "Bobovac", izvrsni su - veli Spahić. - Prije ove operacije na Crnoriječkoj visoravni ova jedinica HVO je, praktično, bila u sendviču između nas i četnika. Sada, kada smo mi oslobodili veliki prostor na Crnoriječkoj visoravni, oni su ostali u našem, uslovno rečeno, okruženju. Jer, više nemaju liniju prema četnicima. Mi, međutim, ne držimo liniju prema HVO i oni odlaze u Kiseljak, nesmetano, preko teritorije koju mi kontrolišemo. Dobro sarađujemo i nema čak ni jednog incidenta između nas.
Pitao sam ga i o mobilizaciji u opštinama koje se nalaze u zoni odgovornosti OG3. Je li zadovoljan?
- Sve opštine u našoj zoni odgovornosti su dale i daju koliko moglu za odbranu zemlje - kaže on. - Mogu reći daje mobilizacija između 95 i 100 posto.
Razgovor nije bio završen. Trabalo je da ga isti dan nastavimo. Nismo ga nastavili. Spahić je otišao na teren. Tako ga još mnogo toga nisam pitao, pa i ono redovno pitanje, koje postavljam sagovornicima da mi nešto kažu i o sebi.
O Spahiću sam, opet, od Mehmeda Mešetovića saznao da je rođen 1957. godine u selu Popovići, opština Ilijaš, da je završio Fakultet opštenarodne odbrane.
Od početka agresije na našu zemlju, pa do smrti, komandant Spahić je samo tri dana stigao da obiđe porodicu - suprugu Minku i kćerkice Lejlu i Nejru. Brat mu je u Armiji, sestra takođe.
- Je li dobio "Zlatni ljiljan"? - pitam.
- Nije - kaže Mešetović. - On se uvijek zalagao da to priznanje dobiju borci ratnici. Ali, mi ćemo predložiti da mu se posmrtno dodijeli "Zlatni ljiljan". Takođe ćemo predložiti da naša 126. brdska brigada dobije naziv "Hašim Spahić".
Mešetović kaže da takva sahrana, kao što je bila Hašima Spahića, nije zapamćena. Hiljade ljudi je bilo i svi su plakali. Jer, on je bio oličenje poštenja i hrabrosti.
