Slaviša Šućur

ako se odmah, na početku agresije na Bosnu, prijavio kao dobrovoljac, tenkista, ipak u njega neko vrijeme nisu imali povjerenja. Jer, svakodnevno su sarajevski mediji javljali kako "četnici djejstvuju od
Šućura kuća", a on se preziva - Šućur. Kasnije su borci postavljali uslov da će krenuti u akciju samo ako ih bude tenkom "pokrivao" Slaviša. Dakle, Slaviša Šućur.
U prvom sarajevskom Mješovitom artiljerijskom divizionu, kojim je komandovao Vehbija Karić, nekoliko mjeseci je Slaviša obavljao sporedne poslove. "Vodonoša" je bio do jeseni '92. godine, kada je na Vitković Brdo, gdje su se nalazili naši tenkovi, dovezao akumulatore. Tada je vođena bitka za Kožaru, a četnici su nadirali tenkovima i transporterima. Naše linije su se poljuljale. U tim dramatičnim trenucima Rifat Canović Rifko je naredio Sućuru da ulazi u tenk i pokuša uništiti četnički transporter koji se kretao prema Kožari. Udaljenost oko dva kilometra. Slaviša je prvim projektilom pogodio četnički transporter u pokretu. Sve je to posmatrao Enver Sehović, koga je Slaviša fascinirao, koliko preciznošću, toliko i skromnošću.
Tada je "rođen" jedan od najpoznatijih tenkista bosanske Am1ije, Slaviša Šućur. "Zahvalan sam Rifku koji mi je ukazao povjerenje u toj bici", priča Slaviša. Međutim, mnogo važnije je bilo što se tu našao Enver Šehović, koga je Slaviša naprečac osvojio: Seha je naredio da se Sućur odmah uključi u tajne pripreme bitke za Kotu 850 i da pred njim ne treba da bude tajni. Bitka za Kotu 850 bila je, možda, bitka života Slaviše Šućura.
Sa svojom posadom iz tenka u nebo je poslao desetine četničkih bunkera i rovova na Zuči. U toj "strašnoj" posadi su, uz njega, još bili Ljubo Jakovljević (koji je bio nišandžija na drugom tenku, ali se za tu bitku javio kao dobrovoljac i radio kao poslužilac), Dino Duhović i Nermin Kunić. Pogađali su nepogrešivo, iako je padala kiša i spustila se magla. Ali, Slaviša je znao napamet svaki četnički rov i mogao je, kaže, pucati zavezanih očiju i ne bi promašio. "Dobićeš "Zlatni ljiljan", rekao mu je tada komandant Šehović. I dobio je. Neobičan je bio odnos između Envera Šehovića i Slaviše Šućura.
Seha je u zanosu bitke znao zagalamiti ne samo na potčinjene nego i na pretpostavljene. Samo, nikada ga nisam čuo da povisi glas na -Slavišu Šućura. "Nikad, zaista, nije povisio glas na mene", potvrđuje i Slaviša. Šeha se, jednostavno, uvjerio da Šućur uradi uvijek bolje i više od onog što mu se naredi. Za Slavišu, opet, Šeha je bio najupečatljivija ličnost ovog rata, čovjek sa nadljudskom energijom.
Dok su se sarajevski tenkisti nalazili pod komandom Šehine Prve slavne, vodili su još nekoliko bitaka na Zuči. Ali, malo su imali granata.
Velika stvar je bila, kaže Sućur, kada su majstori iz "Pretisa" počeli da proizvode tenkovske granate. Spominje majstore s kojima su u tajnosti vršili probe tih granata: Omera Kozadru, Envera Robovića, Bakira... "To što su ti ljudi uradili za odbranu grada proizvodeći granate -veliko je", kaže Šućur. U bici za Vogošću početkom '93. godine naši tenkisti su prvi put na ratištu ispaljivali te "Pretisove" granate. Tada su nišandžije bile Ljubo Jakovljević i Mustafa Talijan. Šućur je poslije kratke tenkovske kanonade, podnio Sehoviću izvještaj na Zuči: osam projektila pogodilo cilj, deveti nije eksplodirao. "Cestitam, Slaviša", kratko je rekao Šeha. Bio je to jedan od sretnih dana na Zuči.
Slaviša spominje još neke svoje saborce, tenkiste na Zuči: Adnana Bečića, koji je teško ranjen, Semira Hastora Koleta, koji je poginuo, pa Fikreta Mujkića, svog prvog komandira tenka, koji je takođe poginuo, Edu Carinika, Fuada Sarajkića...
Slaviša i njegovi tenkisti će se još nekoliko puta proslaviti u bitkama izvan Sarajeva. U bici za Kukove, na Treskavici, borci su tražili da ih "pokriva" Slaviša Šućur djejstvujući iz tenka. I Slaviša je gađao četničke položaje na Kukovima, a naši borci, pod komandom Šetke Maravca, su bili sedamdesetak metara niže. Bilo je to veliko priznanje Slaviši, ali i njegova velika odgovornost, jer bi svaka greška bila kobna po naše. Gađao je nepogrešivo, a i naši borci su hrabro uradili svoj dio zadatka poslije Slavišine tenkovske pripreme.
Slaviša još spominje izvlačenje onih šest tenkova, koje su diverzanti Cupe Bublina zaplijenili na Treskavici. Cetnici su ih napadali, pa su se izvlačili na Bijelu lijesku i djejstvovali. Sa Treskavice nosi i bolne uspomene, kao, na primjer, onu kada je vidio da voze teško ranjenog Ibru Derviševića... Onda je sa Treskavice uslijedio usiljeni marš tenkista dobrovoljaca na Crnoriječku visoravan. Među njima bio je i Slaviša. I, čim su stigli, odmah su, bez odmora, ušli u bitku.
Šućur je u ratu dobio nekoliko nagrada i priznanja, a eto, i ono najviše -"Zlatnog ljiljana". Ali, kaže on, kad je pošao da brani zemlju,
nije očekivao ništa, a i ne traži ništa. Smatrao je to svojom dužnošću i u rat je ušao čistih motiva.
-Nisam nasilan -kaže on. -Ali, ako na tebe neko krene tenkom, onda je jedini način da mu odgovoriš -tenkom. Vjerujem da ljudi mogu živjeti zajedno, bez obzira na vjeru i naciju. To je civilizacijsko pitanje, a ne pitanje Bosne. Kad sam krenuo u rat, bio sam svjestan opasnosti koja mi prijeti od četnika. Ali, nisam se plašio. Ideš za onim što misliš da je ispravno, pa šta bude, bude ...