Selma Leydesdorff

Plbih.org: Mozete li objasniti iz kojih razloga ste odlucili istrazivati sta se desilo u Srebrenici i napisati knjigu o tome? Knjigu ste pisali tokom 8 godina. Vrlo intezivan rad.

Donijela sam tu odluku postepeno. Odluku sam donijela kad sam prvi put vidjela sva ta tuzna lica. To me podsjetilo na moje uspomene iz djetinjstva nakon drugog svjetskog rata. Medutim, u tom trenutku sam bila prezauzeta sa radom na Univerzitetu.Odlozila sam pisanje knjige, ali nikad nisam stala citati i sakupljati materijal. Bilo mi je sasvim jasno da nizozemski institut za ratnu arhivu nece dati potpuni odgovor nizozemskoj vladi. Isto tako shvatila sam da oni nece naci sluha za taj raport. Sve sto je spomenuti raport bio dostupniji javnosti sve sam vise shvatala kako nesto mora biti uradeno. 2002 raport je postao javan. (dakle radila sam 7 godina) Bila sam sokirana raportom i nacin na koji su tretirane zene.


Plbih.org: Nakon publikacije raporta o Srebenici i uloge nizozemskih vojnika 2002, nizozemska vlada je podnijela ostavku. Smatrate li to kao nekom vrstom prihvatanja krivice za genocid koji se desio u Srebrenici? Kakvo je sada nizozemsko javno mjenje u vezi Srebenice i mislite li da ce vasa knjiga promjeniti nesto u tome?

Uvjerena sam da se nizozemekso javno mjenje mjenja. Prvenstveno zbog pozrtvovanog rada nekoliko NO kao IKV, STOS i radnih grupa Nizozemska Srebrenica ili Stari Most. Isto tako neke osobe nikad nisu prestajale pricati o tome. Ne tako davno zene zrtve su smatrane histerincnim osobama. Prilikom njihovih izlaganja one su bile ignorirane. Znam da je Knokk(bivsi nizozemski prvi ministar) podnio ostavku ali nizozemska javnost nikad nije prihvatala odgovornost. Tokom ljeta sam sjedila sa zenama zrtvama ispred suda. Bilo je govora o nizozemskoj pomoci koja ocito nije dostizala do njih. A to naravno nije bila greska Nizozemske. Znate, moju knjigu je prihvatio i Bert Koenders koji se nalazi u vladi, a to je nesto sto nije bilo moguce prije par godina.

15 januara 2009 2009 Europski Parlament je izglasao Rezoluciju o Srebrenici. 11 Juli je proglasen europskim danom sjecanja na Genocid u Srebrenici. Znaci li to da Europa napokon otvara oci i uocava krik zrtava?

To znaci da postoje cvrste osobe u Europskom Parlamentu. To je jedno dobro polaziste. Sumnjam u to da ljudi zele cuti krik zrtava. To je vise u ljudskoj naravi, bar onoliko koliko je suosjecanje u ljudskoj naravi. Ja sam svakako jako sretna sa tom odlukom. Nadam se da ce uspjeti.


Plbih.org:  Susreli ste se sa mnogo zena. Jeli bilo tesko razgovarati sa njima i kako ste uspjeli dobiti njihovo povjerenje?

Bila sam samo onakva kakva i jesam. Znam sta je pretrpiti bol. Iskrena sam prema samoj sebi i nikad nisam krila da sam iz Nizozemske. Zasto ljudi imaju povjerenje u mene? To morate pitati njih. Trebalo mi je oko godinu dana da bih sprijateljila s njima. Ali to je zaista iskreno prijateljstvo kao sa Sabahetom koja je predstavljena u mojoj knjizi. Obozavam je. Naucila me kako razgovarati i shvatila sam to i pored jezicne prepreke. One je specificna zena.

Plbih.org: Kakva je njihova trenutna situacija i osjecaji? Nije li naslov vase knjige ujedno i poruka zenama Srebrenice?

Zabrinuta sam zbog sveprisutne mrznje u Bosni. Nadam se da ce Bosna biti dio Europe i smatram da je to jedino rjesenje. Ljuta sam zbog neimastine u kojoj ljudi zive. Ljuta zbog toga sto zene moraju icu na sudove. Zasto se tako tesko izvinuti? Zasto je tako tesko dati novac? Mi smo tako bogata zemlja. Ali sam istovremeno ispunjena nadom da ce se jednog dana i to desiti. I da ce prezivljeli imati pristojan zivot.

Plbih.org: Nesto za dodati?

Naucila sam da mrznja ne vodi nicemu. Ispresionirana sam kako te zene ne mogu da mrze. To je njihova snaga.

14.4.2009

plbih.org