Tri puta u ovom ratu majka Haša Mršo prekrivala je svoju kosu. Prvi puta-25.maja 1992.godina. kada su joj četnici u Vogošći zaklali muža Asima, drugi puta-28.decembra iste godine, kada joj je na Žuči poginuo sin Hakija i posljednji put 3.februara 1994.godine kada je na vareškom bojištu poginuo njegov najstariji sin Suad.
Sada u Sarajevu živi s najmlađim i jedinim preživjelim sinom Seadom, za koga je takođe mislila da je poginuo zajedno sa Hakijom na Žuči. Ali, Sejo je tada bio samo teže ranjen.
"Ta majčina mahrama, kojom se uvijek prekrivala, kada bi neko iz porodice poginuo, pogađala me koliko i tragedija"-veli Sead Sejo Mršo. "Kad sam, poslije Suadove smrti, vidio kako majka treći put uzima onu istu mahramu, mislio sam...."
Suze koje nisu potekle, nego mu ovlažile oči, završile su tu misao. On nije.
"Kad je Hakija poginuo, a ja ranjen, pročulo se da sam i ja podlegao ranama"-nastavlja on." Čim sam to čuo, odmah sam, iako teže ranjen, iz bolnice otišao kući da me vidi majka. Rekla mi je da je mislila da sam i ja poginuo sa Hakijom, ali da neće da joj kažu. A oni, moji ratni drugovi, koji su išli majci da joj saopšte vijest o Hakijinoj pogibiji, mislili su, zaista, da sam i ja podlegao. Ali, odlučili su da odmah ne kažu za obojicu..."
Pogibija Hakije Mršo u bici za Kotu 722 na Žuči, jedna je od najpotresnijih scena kojoj sam bio svjedok u ovom ratu.
Vođena je nova bitka za tu kotu, poznati kao Mujkića brdo. Dan ranije naši borci su je bili gotovo oslobodili. Hakija se čak bio popeo na kotu, ali ona nije bila sasvim očišćena.U noći su, međutim, četnici vratili izgubljene položaje i valjalo je sve ispočetka.
"Sutra ću se ponovo popeti na Kotu ili poginuti"-rekao je Hakija kada su naši krenuli ponovo u bitku za Mujkića brdo.
Sve do dva sata popodne vođen je artiljerijski dvoboj na Žuči. Enver  Šehović je komandovao operacijom, a zajedno sa njim se nalazio i Meho Košarić, komandant združenog vogošćanskog odreda.
U blizini četničkih položaja na Koti 772 nalazili su se vogošćanski diverzanti sa Hakijom Mršom na čelu i njegovim bratom Sejom. Hakija je davao koordinate našoj artiljeriji.
On je imao šifru "Nora", Meho Košarić i komandant jednog bataljona Vogošćana Remzija Vejo, takođe, su imali svoje šifre. Odjednom je razgovor prekinut u pola riječi.
Slutnje su se nažalost, obistinile. Ubrzo se motorolom javio Hakijin brat Sejo i dramatičnim glasom pozvao Košarića 2: Moramo se vidjeti, moramo se vidjeti!Hitno!"
-"Gdje je Nora?"-pitao je Košarić za Hakiju.
-"Kraj mene!"- oglasio se uzbuđeni Sejo. Potom je otvoreno rekao:
-"Izgubio sam brata!"
Onda je pozvao sve borce da krenu prema Koti, da zajedno osvete Hakiju. Košarić i Vejo su smirivali Seju, ubjeđivali ga da ne ide dalje, da ostane tu gdje je. Drama je dostigla svoj vrhunac, kada je Sejo javio da je i on ranjen i da ide na Kotu na "jednoj nozi". Prema njemu je krenuo Remzija Vejo. Ali, veza sa Vejom je brzo prekinuta. I on je poginuo...
Tako je ova drama izgledala na komandnom mjestu na Žuči. A kako na licu mjesta, u podnožju Kote 772?
"U dva popodne Hakija je uspio da iz jedne zgrade ručnim bacačem uništi četnički rov"-priča Sejo."Jedan od naših boraca je već bio ranjen kad je krenuo da baci bombu u četnički rov i moj brat ga je izvukao do svog zaklona. Tražio je od mene motorolom da krenem sa diverzantima, ali mu nisam mogao otvoreno da kažem da ne mogu jer me pokriva četnički "sijač smrti". Požurio sam do njega da mu neposredno kažem...
Zatekao sam ga kako motorolom razgovara sa Košarićem. Ja sam mu govorio da ne možemo krenuti u tom pravcu, nego na drugom, ali me on nije slušao. Zadnje što je rekao je bilo:" Odradio sam ovaj dio posla!" Tada je tenkovska granata pogodila zgradu ispred koje smo bili. Kad sam došao svijesti, vidim Hakiju pokraj mene, izdiše...Tada sam javio motorolom Košariću..."
Iako je i sam bio teže ranjen (imao je 6 gelera u tijelu), Sejo je krenuo uz Mujakića brdo...Puzio je, ići nije mogao...O tome priča:"-čuo sam Košarića i Veju da govore da stanem, da ne idem, ali ja sam išao, iz zakolna mi je pritrčao borac Emir Kahriman i bacio se na mene. Ja sam već bio na čistini. Rekao sam mu :" Pusti me, hoću da idemo svi gore. Inače, aktiviraću bombu." "Hoću da poginemo zajedno", odgovorio je Kahriman i ipak me izvukao do zaklona, odnosno do zgrade pred kojom je ležao mrtav Hakija, a umirao je ranjeni borac koga je on izvukao...Vidio sam kako nam se primiče Vejo i gine...Tu smo bili do noći, kada su nas naši izvukli, prvo ranjene, pa mrtve..."
-"A kako vam je poginuo otac?"-pitam Seada Mršu.
-"Njega su četnici zaklali u našem selu Uglješići kod Vogošće 25. maja 1992.godine. Kada su postavili ultimatum muslimanima da svi napuste selo, svi su mještani pobjegli,a on je ostao sa četvoricom komšija. Rekao je:"Ja neću da idem od kuće. Sačekaću ih i ubiti bar dvojicu, pa neka onda oni mene ubiju". Imao je pušku, sačmaricu, koju je Hakija napravio u "Pretisu". Ali, četnici su ih svu petoricu zarobili. Mi smo saznali za to, pa smo Hakija i ja sa grupom boraca upali u selo gdje su četnici lješkarili"-kaže Sead.
Nisu uspjeli da oslobode oca i zarobljene komšije, ali su pobili oko 40 četnika.  Šta se, potom dogodilo?
-"četnici su zaklali našeg oca i četvoricu zarobljenih komšija"-veli Sejo. "Kad su tijela razmjenjena očeve glave nije bilo. Tako smo ga ukopali bez glave."
Poznato je da je ta potresna scena, dženaza oca bez glave, žestoko motivisala braću Mršo, koji su neprekidno ratovali na Žuči, oko Vogošće, pravili diverzije, čuda činili. Hakija je bio strah i trepet za četnike. Sejo se od njega nije odvajao...
Trećeg brata, Suada, četnici su zarobili u Svrakama i držali ga u logoru "Kod Sonje". Kada su ga sa grupom zarobljenika poveli na streljanje, uspio je pobjeći. Ratovao je u 126.brdskoj brigadi. Bio je u grupi najhrabrijih boraca-diverzantima.
-"Sa Suadom sam bio u Brezi dan uoči njegove pogibije"-priča Sejo Mršo. "Ispratio sam ga u tu akciju iz koje se nije vratio. Naime, ja sam bio u ratnoj oficirskoj školi u Zenici i krenuo sam za Sarjevo. Svratio sam u Brezu do brata i mislio da noćim. Ali, on je krenuo u akciju. Mogao je da ostane, ali nije htio. Ja sam predlagao da ne ide te noći, da se ispričamo...ali nije htio da ostavi svoje saborce."
Tek što je stigao u Sarajevo, Seju su pozvali u Komandu Prvog korpusa i saopštili mu da je Suadova grupa naišla na četničku zasjedu i da je Suad poginuo.
-"Sa mnom je došao i ljekar da pomogne majci kad joj budemo saopštili tu treću tragičnu vijest. Ali, majka je odbila njegovu pomoć. Uzela je samo onu svoju mahramu. Treći put."
Hakija je dobitnik "Zlatnog ljiljana" , a i Suada su predlagali njegovi saborci. Otac Asim je imao 55, Suad 31, a Hakija 29 godina. Imali su do maja 1992.godine tri porodične kuće i lijepo živjeli. Hakija i Sejo su zajedno igrali fudbal u vogošćanskom "Unisu". Onda zajedno ratovali.
Iza Hakije su ostali supruga Mina i dvije djevojčice-sada već osmogodišnja Mirela i petogodišnja Amela. Iza Suada supruga Fikreta, jedanaestogodišnja kćerka Suada i četverogdišnji Edin. Sead-Sejo je jedina odrasla muška glava u tri porodice.
"Živimo i imamo snage da živimo. Trudimo se da mislimo o lijepim stvarima, a pokušavamo da ne mislimo o onom što nam se ružno dogodilo. Mene su povukli sa prve linije poslije ranjavanja. Ali, ja bih tako rado ponovo u borbu"-kaže Sejo.

(članak pisan početkom 1995)
Prije mjesec dana oženio se. Na dan šehida, drugi dan Ramazanskog Bajrama, sva se porodica okupila kraj Hakijinog mezara na Kovačima. Kad bude prilika otići će i na Suadov mezar u Brezi. Na mezar oca Asima ne mogu otići. Još su tamo četnici...

plbih.org