U toku žestoke četničke ofanzive na Igman jula '93. godine, legendarni borac 101. brdske brigade Osman Mrndić je bio ranjen. Dok su mu u bolnici previjali rane, požurivao je ljekara "jer četnici ne čekaju". Ljekar mu je odredio tri dana ležanja u igmanskoj bolnici, a poslije nastavak liječenja u Sarajevu.

Ali, čim su mu previli rane, Mrndić je otišao iz bolnice na bojište. Ratovao je sa svojim saborcima još nekoliko dana. Onda je, jednog dana, otišao u izviđanje i pao u klopku. Četnici su ga zarobili.

Poslije duge neizvjesnosti, u kojoj su se plele razne priče, kao što se pletu o svim junacima, tijelo Osmana Mrnđića je, ipak razmijenjeno. Juče mu je bila dženaza na šehitskom groblju Stadion u Sarajevu. Četnici su ga mučili i na kraju-ubili, kako zvanično piše, 7. avgusta 1993. godine.

Inače, nakon izlaska na Igman u ljeto '93. Osman Mrndić je dobio petnaestak dana odmora da ode u svoje rodno selo Dužane kod Konjica. Otišao je, ali je bio svega nekoliko dana. Tada je počela četnička ofanziva na Igman i Bjelašnicu i on je pohitio medu svoje borce i odmah se uključio u borbu. Tako mu se ispunila velika želja da vidi majku Nedžu i rodni kraj.

Osman Mmđić je junak Mojmila, Hrasna brda i mnogih sarajevskih bitaka. Pripadao je grupi od osam "ludo hrabrih momaka" 101. brdske brigade. Zvali su ih "štitovi", jer su uvijek prvi išli u proboj.

U decembru '92. ratovali su i danju i noću na Hrasnom brdu. Borili su se za svaku kuću, svaki sprat. I za tridesetak dana oslobodili oko 600 metara "grebena" Hrasna brda. Napokon, 28. decembra '92. godine u velikoj bici oslobodili su Kotu 648. Prvi su, naravno, u četničke rovove i bunkere, te u zloglasnu Čomaginu kuću, ušli "štitovi", odnosno Osman Mrndić i sedmorica njegovih saboraca.

Dok su još trajale bitke za ovu kotu, sa tadašnjim komandantom 101. brdske Nedžadom Ajnadžićem stigao sam pod sam vrh kote, gdje su se "štitovi" odmarali poslije sjajne akcije. Pred njima je bio bogat ratni plijen. Tu je, naravno, bio i Osman, koji je pričao kako je ušao u Čomaginu kuću, kako je zaplijenio, između ostalog, i jedan četnički telefon koji je još bio u funkciji.

Osman je pričao i o tom "mjesecu punih pobjeda" na Hrasnu brdu i o borbama za svaku kuću, svaki sprat. U jednoj kući nadmudrivao se pola sata sa jednim četnikom. Osman je ipak, bio sretniji. Četnik mu je, povlačeći se i očekujući protivnika s druge strane, gotovo sjeo u krilo.

Mrndić je bio u naponu snage. Nosio je mitraljez, kome je odrezao nogare i iz njega pucao kao iz puške.

Ne bi on na Igmanu pao četnicima u ruke da nije bio ranjen.

Iza Osmana Mrnđića ostali su supruga Čamila, sin Kemal i kćerka Larisa... Njihov Osman tek juče je, godinu dana poslije pogibije, otišao u vječnost i u legendu.

Sarajevska ratna priča neće moći bez junaka sa Mojmila i Hrasna brda Osmana Mrnđića.