"Moj sin Naser je posljednji šehid sa Rogoja. Stigao ga je, možda, posljednji četnički metak koji je ispaljen 10. jula '93, kad je Rogoj padao... A u narodu se vjerovalo da Nasera metak neće, toliko je hrabar bio"...

Tako je počeo svoju priču o sinu Mustafi, zvanom Naser, Suljo Ramić, tmovski borac od 5. aprila '92, a još ranije pripadnik Patriotske lige. Ali, prije priče o pigibiji svog sina, posljednjeg šehida sa Rogoja, Suljo je po velikom stolu razastro mnogo dokumenata, pribilješki, Ratni dnevnik koji je povremeno vodio.

U hrpi dokumenata Suljo nalazi jedan s potpisom Medarisa Šarića, koji je bio komandant Teritorijalne odbrane Trnova i pod čijom je komandom Trnovo oslobođeno u julu '92.

- Suljo, sve što radiš, bilježi i čuvaj. To je istorija! - rekao mu je Medaris.

I, eto, sačuvao je.

Suljo Ramić među dokumentima pronalazi jedan blok i pod datumom 29. juna '92. godine pokazuje staje, kao izviđač na Treskavici, zajedno sa drugim izviđačem Aljom Ibričevićem, vidio i zabilježio. A njih dvojica su vidjeli da iz pravca Kalinovika prema Gvoznu četnici dovlače četiri haubice 155 mm, šest haubica 105 mm i okreću ih prema Rogoju, te mnogo kamiona. U Dobropolju su primijetili dva tenka, te takođe dosta kamiona iz kojih je "nešto" istovareno.

- Aljo je sutra informisao MUP, a ja Komandu 81. brdske brigade -nastavlja priču Suljo Ramić. - Meni su u Komandi rekli da je to redovna smjena četnika.

Ujutro je krenula četnička ofanziva na Rogoj. Trajala je deset dana i u tom vremenu se mnogo toga događalo stoje Suljo zabilježio i zapamtio. On priča:

- Čitavo to vrijeme moj Naser je bio na Rogoju. Jedne noći dođe vojna policija i traži Nasera. Kažem da je na Karauli, na Rogoju. "Nije", kažu, "pobjegao je, a pobjeglo je još nekoliko Trebečana". "Znam da bi Naser prije glavu izgubio, nego što bi pobjegao. Ujutro krenem u Trnovo da vidim je li to moguće". U Trnovu mi kažu daje greška. Istina je, pobjeglo je sinoć nekoliko boraca, a moj Naser je ostao na Karauli. A jutros mu stiglo pojačanje.

U noći, 6. jula izbi u Trebečaj Naser sa trojicom boraca, Trebečana. Došao samo da nas vidi i odmah pred zoru, kaže, idu. Otišao je u tri ujutro i više ga nisam vidio - kaže Ramić.

Suljo ponovo u svom bloku nalazi datum 9. jula '93. Tada je dobio zadatak da pripremi teren za našu haubicu 155 mm, koja je stigla sa Igmana na Čitluke.

"Slušam preko motorole naredbe koje stižu komandiru posade na haubici: "Gađaj te Grapske šume, pa Delijaš, Govedoviće i Jelačiće!" Sve mi bi jasno! Kažem komandiru: "Pada Trnovo, a Rogoj i Grebak ostaju odsječeni". Odem u Trebečaj, a ljudi se spremaju da bježe. Svi tu, samo nema mojih sinova. Nema ih ni ujutro 10. jula. Nema ih, a prođe i dobar dio dana. Sretnem Mehu Terzu, bezbjednjaka, pitam ga zna li za moje sinove. Veli: "Eno ti Ramiza, a Naser ti je, sigurno, u Komandi u Rajskom dolu".

Odmah se zaputim Rajskom dolu. Sretnem sina Ramiza.

- Staje sa Naserom? - pitam ga.

- Zar nije doš'o, babo? -Nije!

- Onda je, babo pogin'o!

Dok ovo priča, Sulji udariše suze. Zavrti glavom...

Pred Rajskim dolom Suljo je ugledao neku vojsku, nikog nije poznavao. Bili su to četnici.

Povukao sam se prema Godinjskim barama i vidim bijeli golf juri prema Trnovu. To je bio golf našeg glavnog bezbjednjaka iz Trnova Asima Zulića. Nije znao da je Trnovo već palo i pravo je četnicima uletio u ruke - sa svom dokumentacijom.

Vraćajući se kući Suljo je svakog borca pitao za Nasera.

- Svi su znali, niko mi nije mogao da kaže! - kaže Suljo.

Tek kad je došao kući, saznao je istinu. Pred njega je izašao sin Ramiz i rekao mu:

- Babo, poginuo nam je Naser!

Posljednji su, nastavlja priču Suljo Ramić, sa mojim Naserom na Rogoju bili Fahro Ramić, Abid Brkić i Meho Kruščica. Fahro je još bio kod kuće, u Trebečaju. Odmah odem kod njega.

- Jes', Suljo, poginuo je danas - rekao mi je Fahro.

I ispričao mu kako je poginuo njegov sin Naser Ramić, posljednji šehid na Rogoju. - Mi iz Naserove grupe smo se posljednji povlačili sa Rogoja -pričao je Fahro. - Pri povlačenju poginuo je Began Suljević. Naseru je, međutim, motorolom javljeno da mu stiže pojačanje i da se vrati nazad. Krenuli smo za Naserom nazad prema njegovom rovu na "Karauli". Ali, već su tamo bili četnici i iz njegovog, Naserovog rova, četnički snajperista ga je pogodio u glavu.

- Što ga ne izvukoste mrtva, Fahro? - pitao je, veli Suljo. A on odgovorio:

- Nosio sam ga, Suljo, trideset metara. A znaš kako je krupan i težak. Dalje nisam mogao.

- Smirio se nisam dok nisam razmijenio tijelo mog sina Nasera. Pokušavali su mi da pomognu i Edo Godinjak, i Fikret Prevljak, i Ismet Dahić, i Vahid Karavelić, ali nisu mogli da mi pomognu. Onda sam ja našao svoje kanale i razmijenio tijelo svog Nasera. I njegovo i njegova tri saborca: Jasmina Suljevića, Begana Suljevića i Šefke Beširevića. Dženaze smo im klanjali u Hrasnici, osamdeset i trećeg dana poslije pogibije na Rogoju.

Daje živ, njegov sin Naser sad bi imao 23 godine.