"Naši borci imaju dodatnu hrabrost, jer znaju, ako budu ranjeni, da će im život spasiti naši ratni hirurzi, doktorica Melika i doktor Eniz!" To mi je, dok sam se na Koprivnici nalazio medu borcima, rekao Adem Duraković, komandant jednog bataljona 307. brdske brigade.
Doktor Eniz Rujanac i doktorica Melika Mahmutbegović, ratni hirurzi iz bugojanske Ratne bolnice, već su postali junaci poput najhrabrijih boraca ovog kraja. Dovoljno je reći da su samo njih dvoje od početka rata izvršili preko hiljadu operacija i spasili ko zna koliko života! Oni su, zapravo, "hirurški tandem snova". Dok jedno operiše, drugo asistira i tako naizmjenično - od početka rata.
Mlada doktorica Melika, koja je bila tek završila specijalizaciju u Zagrebu, došla je uoči rata u Bugojno, za Bajram, kod roditelja. U Zagrebu joj je ostala kćerka Nejra. Zadugo se više nisu vidjele. Već 8. aprila '92. počela je da, u tandemu sa doktorom Rujancem, operiše u Ratnoj bolnici u Bugojnu.
Igrom sudbine, prvi pacijent nad kojim je doktor Rujanac izvršio operaciju, i uopšte prvi pacijent koji je u Ratnoj bolnici u Bugojnu operisan, bio je Rujančev školski drug iz klupe Besim Učambrlić. On je ranjen u bici za odbranu Prusca. Kasnije će Učambrlić postati hrabar borac i sjajan komandant. Dobitnik je "Zlatnog ljiljana" i sada komanduje 370. slavnom brdskom brigadom.
Na početku rata Ratnu bolnicu u Bugojnu napustilo je osoblje srpske nacionalnosti. Ostali su Bošnjaci i Hrvati koji su radili zajedno sve do 18. juna prošle godine. Tada su bolnicu napustili svi Ijekari i medicinsko osoblje hrvatske nacionalnosti. Ostao je samo doktor Hrvoje Lučić.
Iz tog perioda zajedničkog rada dr. Rujanac je doživio neprijatnost. Naime, dok je operisao ranjenog bojovnika HVO, u operacionu salu je ušao drugi bojovnik i uperio u njega cijev, prijeteći: "Ako mu se šta desi, ovo te čeka..."
- Nisam obraćao na njega pažnju, nego na pacijenta - veli dr. Rujanac. - Možda su bili dobri prijatelji, pa je tako postupio. Kasnije je, međutim, i taj bojovnik, koji mi je prijetio, bio ranjen i došao je na moj operacioni sto. Operisao sam i njega. Obojica su preživjeli. Kasnije mi se taj momak zahvalio.
- Najteže nam je bilo raditi za vrijeme sukoba između Armije i HVO - kaže dr Rujanac. - Tada smo neprekidno radili 12 dana, naizmjenično operišući i asistirajući.
- Sad, kad pomislim na te dane, uopće ne mogu da objasnim otkud smo imali toliku snagu - kaže doktorica Melika. - Valjda zato što smo znali da nismo smjeli biti umorni, i nismo bili. Izdržali smo neprekidno operišući dvanaest dana i noći. Jer, kako da kažeš "ne mogu više raditi", kad te pred operacionom salom čeka toliko ranjenih, kad čuješ toliko bolnih jauka, kad toliko očiju očekuje od tebe spas?
U bolnicu su tada dovoženi istovremeno i borci Armije BiH, i bojovnici HVO, te civili raznih nacionalnosti, djeca...
- Mi, naravno, nismo gledali ko je ko, nego smo u operacionu salu unosili ranjenike, one najteže... Mi imamo termin — trijaža. To je kad vi određujete ko će prije biti operiran. Uvijek nam je presudno bilo - težina povrede, a ne ko je taj pacijent, borac Armije BiH ili bojovnik HVO -kaže doktorica Melika.
- I, je li se događalo da borac Armije BiH čeka na red dok vi operišete bojovnika HVO?
- Naravno! Jer, bio je lakši ranjenik! I mi se time ponosimo. Ovdje je bilo predstavnika raznih međunarodnih humanitarnih i drugih organizacija. I svi su nam odali priznanje za rad - kaže dr. Rujanac.
Njih dvoje se sjećaju mnogih potresnih scena iz operacione sale. Dr. Melika nikad neće zaboraviti jednog mladog borca koji je dovezen u stanju dubokog šoka.
- Razmišljali smo da li da ga uopće i obrađujemo, jer su povrede bile tako teške, a njegovo stanje bezizgledno - kaže ona. - Međutim, kako ima ona u narodu, da se čovjeku pred smrt razbistri, i on je iz duboke kome došao svijesti. Pričao je kako ima ženu koja treba da se porodi. Onda me je pogledao i upitao: "Djeteta ti, doktorice, hoću li ostati živ?" To me potreslo, ta njegova zakletva djetetom, kao da ja darujem Život. Operisali smo ga i u toku operacije smo govorili kako mu nade nema. Dok je trajala operacija, dali smo mu jedanaest transfuzija... Čudo, jače od medicine, dogodilo se. On je preživio.
- Meni je, pored tih, a i drugih scena, u sjećanju ostala ona situacija kada je od četničke granate bilo teško ranjeno šestoro civila - priča dr. Rujanac. - Medu njima su bili i majka i sin. Sinu smo morali amputirati obje noge, a onda operirati i majku. Ali, kad je operacija završena, majka nikako da se povrati u život! Druge nije bilo, svi mi, koji smo se našli u operacionoj sali, pa i transfuziolog, dali smo toj ženi krv. I gledali smo kako se žena budi, dolazi sebi. I sad je vidim često u gradu.
Samo pet metara od operacione sale, pred kojom su se često čuli jauci i plač ranjenika, od kojih su neki i umirali, nalazi se sala za porođaje. Iz te sale dopirao je plač novorođenčadi, koji se miješao sa plačem onih koji umiru.
- To je bila simbolična slika - pobjeda života nad smrću - kaže dr. Melika. - Plač života i smrti.
- Ne, nikad se nismo plašili, iako su granate udarale u bolnicu ili oko bolnice dok smo operisali - kaže doktorica Melika. - Cak i kad su geleri fijukali po operacionoj sali. Nismo imali kad da se plašimo. Samo smo mislili na pacijente.
Nikad nisu zapali u krizu sa materijalom. Jer su u Bugojnu prije rata bile ratne rezerve, pa i medicinske. Onda, bilo je dosta materijala i iz bolnice Asima Kurjaka koja se nalazila u Titovoj vili "Gorica".
Doktor Rujanac i doktorica Melika imali su gotovo identično školovanje. Oboje su završili medicinu u Sarajevu, a specijalizaciju u Zagrebu. Doktor Rujanac rođen je 1956. godine u Donjem Vakufu, a doktorica Mahmutbegović 1959. u Bugojnu. Doktor Rujanac je prije rata znao šta se sprema u Bosni i pripremao se za odbranu, jer je bio član Patriotske lige. Doktorica Melika nije to znala i slučajno se zadesila u Bugojnu 4. aprila '92, kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu.
Ne, nemaju, kažu, nikakvih drugih planova dok rat traje, osim da operišu i liječe. I čude se da su neki ljekari, u toku ovog rata, mogli da napuste zemlju, kad se toliko strada, a posao i zakletva im nalažu da liječe.
