O tome kako su ustaše u logoru Dretelj klale jednog Gačanina i krv mu pile, pričali su dreteljski logoraši, koji su u prvoj turi pušteni iz ovog mučilišta. U drugoj turi, odnosno 8. septembra ove godine, pušten je i taj Gačanin, koga su ustaše klale i krv mu pile. Pronašli smo ga među 350 logoraša koji su bili tek prispjeli u Jablanicu i mnogi, poput živih kostura, klatili se hodnicima jablaničke škole.
Gačanin koga su klali izgledao je dosta dobro, iako je smršao 25 kilograma za 72 dana robijanja. Na njegovim farmerkama još su fleke od vlastite krvi. Na vratu mu bijela tanka crta, odnosno ožiljak - zarastao. Tu su ga klali! Nema dva zuba, izbili mu u Dretelju. Zove se Sulejman Čaušević.
- Sve sam to lakše podnosio od udaraca. Najviše me bole bubrezi. Puno su me nogama udarali u bubrege - počinje ispovijest Sulejman Caušević.
A evo kako su ga klali:
- Bilo je to u julu ove godine - počinje priču Caušević. - U jedan sat poslije pola noći u naš logor je ušao ustaša Draženko Mikulić. Veli: "Gdje je onaj Gačanin, bradonja?" Ja šutim, prepao sam se, priznajem. Dakle, neko me odao da sam Gačanin. A u logoru najteže stradaju Gačani zbog boraca Gatačkog bataljona. U bataljonu sam bio i ja. Draženko me traži, a ja i dalje šutim. Postroji nas sve i, nema druge, izađem. On me uhvati za vrat i izbaci vani.
- Bila su četvorica ustaša - nastavlja Čaušević. - Izveli su me na osvijetljen krug, između baraka, i mučili. Glavni je bio Draženko, koji me najviše tukao. Među njima bio je i jedan Musliman, neki Senad BeŠić, Trebinjac, koga smo svi po zlu zapamtili. On se liječio u nekoj sarajevskoj duševnoj bolnici. Udarali su me nogama u vrat, lice, najviše u leda. Krv mi je tekla i na nos i na usta. Tri-četiri puta sam gubio svijest, ali su me nosili pod česmu, da se priberem. I onda ponovo tukli.
- Čuo sam, onda, kako Draženko, od one trojice traži nož, da me zakolje. Ali, ni jedan od njih nije imao nož. On je razbio armirano staklo na prozoru i njim počeo da me kolje. Evo, ovuda, sa strane. Krv je potekla, a Draženko je prislonio usta na moj vrat i počeo da pije moju krv. Ponekad bi prekinuo i rekao: "Uh, što volim balijsku krv."
Kad je prestao, izvadio je cigaretu, zapalio je i stavio meni u usta puna krvi. "Ne smiješ pušiti, jedi!" I ja sam pojeo zapaljenu cigaretu. Srećom, ona se odmah od krvi ugasila.
- Ne znam kad su me ubacili u baraku. Znam da su mi logoraši zaustavljali krv i stavljali obloge po glavi. Ne, nisam tražio ljekarsku pomoć, nisam smio. Tek poslije deset dana, kada su bolovi u bubrezima postali nepodnošljivi otišao sam ljekaru. Na ulazu je stajao Draženko. Pitao me: "Jesi li ti onaj što sam te klao?" "Jesam", velim. "Boli li te ?" opet će on. "Onako", kažem. "Pa, šta hoćeš! Gubi se da te ponovo..." Odmah sam se vratio u logor.
- Košulju sam nekako oprao od krvi, a bila je puna krvi. Pantalone mi nisu dali da operem. - A želio sam da ih operem, jer me je krv podsjećala na ono što su mi uradili. I sad me pomalo strah da se ono ne ponovi. Da me ne uhapse, pa ponovo na krug. Jeste, klali su još neke. Znam za nekog iz Ljubinja i jednog sa Tjentišta.
- Ne znam ništa za suprugu Sevdu i sinove Jasmina i Asima. Sad ću prvo da ih potražim. A i da pantalone operem. One me stalno podsjećaju na ono...
Sulejmana Cauševića sreli smo prije nekoliko dana u Sarajevu. Našao je porodicu. U drugim je pantalonama. Ožiljci na vratu i duši zauvijek su ostali.
