U sretnoj noći 22. januara 1993. godine u Komandi Prve mehanizovane brigade u Sarajevu, kod domaćina Envera Šehovića, okupilo se nekoliko komandanata koji su bili u usponu ili na vrhuncu slave: Enver Šehović, Safet Zajko, Vahid Karavelić, Nedžad Ajnadžić, Ibro Dervišević, Rifati Tirak, Ferid Buljubašić... Zajkini su baš toga dana upali u četnički Depo u Rajlovcu i napravili dar-mar, a borci Istočno-bosanske operativne grupe (IBOG) u bici za Strmicu i Strgačinu oslobodili ogroman prostor i izbili nadomak Višegrada... "Sve je urađeno kako smo planirali", rekao je Buljubašić, koji je bio komandant IBOG-a, a iz Goražda je doputovao u Sarajevo samo nakratko.
O Buljubašiću se u to vrijeme pričalo i kao o bivšem oficiru JNA koji je uvijek bio najbolji u klasi, najbolji na Vojnoj akademi i Komandno-štabnoj školi. Uistinu, tako je i bilo.
Buljubašić je raščistio sa bivšom JNA prije agresije na našu zemlju, a 24. aprila '92. godine u Visokom je zajedno sa Rašidom Zorlakom i Huseinom Paravlićem postrojio Odred TO, što je imalo širokog odjeka, jer je taj čin prikazan i na televiziji. Tajnim kanalima, zatim, ulazi u Sarajevo i postaje jedan od prvih sarajevskih komandanata brigada. On je komandovao Prvom podrinjskom, ali zakratko, jer početkom jula '92. godine od predsjednika Izetbegovića i načelnika Glavnog štaba Sefera Halilovića on, rahmetli Fadil Dozo, i još četiri-pet oficira dobijaju nalog da tajnim kanalima izađu na Igman i s druge strane pripremaju deblokadu Sarajeva.
- Otišli smo samo Dozo i ja, ostali nisu, jer su zbog nečeg, kad je trebalo krenuti, "padali u nesvijest", ili oni ili njihove žene. Sada su neki od njih generali - priča Buljubašić.
Buljubašić je na Igmanu trebalo da ostane petnaestak dana. Ali, gore mu je stigla naredba da ide prema Grepku i Goraždu. (Igrom sudbine, u Sarajevo se definitivno vratio tek uoči Nove 1995. godine, gdje su ga čekali supruga Suada i kćerkice Elma i Belma).
Tih prvih dana na Igmanu, Buljubašić je saznao i za porodičnu tragediju: četnici su mu 26. maja te godine u rodnom selu Zebina Suma ubili oca Fehima i majku Pembu. Saznao je i da su naši borci pod komandom Zaima Imamovića oslobodili njegovo rodno selo i roditelje mu ukopali tamo gdje su ubijeni. Ubrzo je poginuo i njegov ratni drug Fadil Dozo, pod misterioznim okolnostima. "Da je Dozo ostao živ, mislim da bi i sudbina Podrinja bila drukčija", veli Buljubašić.
Treba zabilježiti da su u ljeto naše jedinice pod njegovom komandom i komandom Fikreta Cuskića deblokirale put od Grepka do Goražda. Buljubašić s poštovanjem govori o Cuskiću, baš kao što i Cuskić govori o njemu.
Više od dvije godine Buljubašić je bio komandant Istočnobosanske operativne grupe koja je pod njegovom komandom vodila uspješne i srećne bitke, kako one male, tako i velike - ali doživljavala i poraze. Najveća vrijednost IBOG-a, veli on, bila je u tome što je objedinjavao sve naše snage od Višegrada, Čajniča, Foče, Pala do Rudog, Rogatice i Goražda, pa su oslobađanje Podrinja vršili zajedničkim snagama. Goraždani su, tako, najviše izginuli braneći slobodne prostore Rogatice, a Višegrađani su, opet, dali veliki doprinos odbrani Goražda. Tako su stigli i do prilaza Višegrada, Rogatice, Čajniča... I prema Foči su vodili boj, prvi u našem ratu. Samo da su imali više podrške, možda bi neki od tih gradova i oslobodili, tvrdi on.
U martu i aprilu '94. godine, uslijedila je i ona četnička ofanziva na Goražde. IBOG je izgubio velike slobodne prostore, ali i sačuvao poprilično Podrinja oko Goražda. Majki Rouz je indirektno optužio Komandu EBOG-a da nije dovoljno utvrdila linije. Civilne vlasti su izašle s tezom da "komande nije ni bilo", a i goraždanski muftija je javno optužio Komandu za grijehe poslije čega je poraz bio logičan. Buljubašiću, kao komandantu, zamjereno je što je dozvolio "dvojno komandovanje". Naime, Zaim Imamović je uporedo bio i komandant brigade i njegov zamjenik, a Ahmet Sejdić, takođe, komandant brigade i načelnik Štaba IBOG-a.
Neposredno nakon te ofanzive 14. maja '94., sa Hasanom Muratovićem, Amorom Mašovićem i Omerom Stambolićem našao sam se u Komandi IBOG-a u Goraždu. Tu su bili svi proslavljeni goraždanski komandanti: Buljubašić, Imamović, Sejdić, Pelam, koji su govorili otvoreno o svemu. Sve je, zapravo, bilo jasno poslije činjenica koje je iznio Buljubašić: četnici su sa snagama od oko 60.000 ljudi, te sa nekoliko stotina artiljerijskih oruđa, pa više od stotinu tenkova i drugih oklopa, udarili na desetak hiljada goraždanskih ratnika koji su imali svega nešto više od tri hiljade cijevi. Buljubašić i sada tvrdi da je to bila najveća četnička ofanziva u ovom ratu, kojom je komandovao Mladić, a pojedinim pravcima komandanti četničkih korpusa. I tada, a i kasnije Buljubašić je govorio kako su u to vrijeme iz Sarajeva Goraždu uglavnom upućivani "selami" i dobre želje, a malo pomoći.
Ipak, Goražde i još dosta slobodne teritorije je tada sačuvano. I zato će istorija naći pravi odgovor na pitanje koliko je u ovom ratu ko pomogao, koliko ko odmogao Goraždu i Podrinju i kolika i kakva je bila u svemu uloga prvog čovjeka IBOG-a Ferida Buljubašića. Dužan sam zabilježiti ono što mi je, pripremajući se za ovaj tekst, rekao kolega Fahrudin Bečić. On je bio kategoričan: Buljubašić je u najkritičnijim trenucima bio veoma pribran i hrabar, on odlazi na najpaklenije linije kad je bilo najteže i hrabri ratnike. A što se tiče "dvojnog komandovanja", Buljubašić veli da je to u Goraždu bilo neminovno i da je sve potvrdila pretpostavljena komanda.
- Ja sam zaista ponosan što je jedino parče slobodne Drine odbranjeno pod mojom komandom - kaže danas Buljubašić. - I ponosan sam što sam bio komandant takvim gazijama kakve Bosna nije imala -Zaimu Imamoviću, Ahmetu Sejdiću, Abduselamu Pelamu, Feridu Dizdareviću, Hasi Turčalu, Ahmetu Vražalici Drini, Almiru Karahodži, Begi Mrsi, Bekti Gaciki, Sofi, Ruždi, Zengi, Heći, Cimbura, Prljači, Muratspahiću, Adiloviću, Kuzmiću i drugim.
Poslije povratka iz Goražda, Buljubašić nije obavljao više nijednu komandnu funkciju. Bio je, doduše, postavljen za zamjenika Komande Prvog korpusa, čak se u toj ulozi obratio i članovima svoje nesuđene komande. Ali, dobio je sedam dana odmora. A za tih nekoliko dana ukinuta je funkcija zamjenika komandanta korpusa.
Korektno je i, čini se, s voljom, obavljao funkciju šefa kabineta komandanta Delića i veoma uspješno' vodio konferencije za štampu. Početkom 1995. dobio je čin pukovnika. Taj čin nikad nije stavio na ramena, niti je htio da potpiše ijedan dokument na kome je pisalo "pukovnik Ferid Buljubašić".
