Ovo je prvi intervju koji je u ratu dao Halid Čengić Hadžija, komandant Glavnog logističkog centra (GLOC) naše Armije. Razgovor smo vodili u Komandi GLOC-a u Visokom. Na početku razgovora Hadžija želi da se predstavi:
"Bismillahi-r-Ra hmani r-Rahim. Odmah ti želim reći dvije svoje dileme. Sve što radim, radim u Allahovo ime i sve poslove počinjem Bismillom, pa sam, evo, počeo i ovaj razgovor, iako to, možda, "Oslobođenje" neće objaviti. Drugo, ja u životu nikad nisam slagao, a ima još dosta toga što je vojna tajna i što ti ne mogu reći, a ti ćeš me, sigurno, pitati".
Na gotovo sva pitanja Hadžija je odgovarao sa karakterističnim osmijehom, koji odslikava njegovu sretnu dušu. On kaže da ga je i predsjednik Izetbegović pitao: "Kako se to ti, Hadžija, smiješ stalno?" Odgovorio mu je da se smije zbog toga "što zna da ćemo, akobogda, imati svoju državu".
Halid Čengić je rođen 1933. godine u Odžaku, kod Ustikoline, u uglednoj porodici koja vuče lozu od Turaka Seldžuka. Pohađao je gimnaziju u Foči, ali je prekinuo školovanje da bi se zaposlio i izdržavao porodicu. Gotovo čitav radni vijek je proveo kao službenik u "Žitoprometovom" Mlinu u Ustikolini, kraj Foče. Uoči rata penzionisan
U Drugom svjetskom ratu četnici su mu u Foči zaklali oca Hasana, koji je završio fočansku medresu, ubili dedu Ahmedbega, a poginuli su mu brat Avdo, dvojica amidža, dok su ranjeni majka Sadika i sestra. Halid Čengić sada sa Mejremom-hanumom živi u Visokom. Imaju troje djece, koji su zasnovali svoje porodice: Hasana, koji je, kaže, vječiti putnik, Nedžmiju koja živi u Bihaću i Edibu u Sarajevu.
Nekoliko godina pred rat, predviđajući raspad Jugoslavije, Hadžija je ubjeđivao Bošnjake kako smo mi, Bošnjaci, po tom projektu osuđeni na smrt, da nam prijeti veći belaj nego u Drugom svjetskom ratu, te da nam se valja pripremati za borbu...
Hadžija nije samo ubjeđivao Bošnjake da se valja spremati za borbu, nego je, po svemu sudeći, prvi u Bosni i Hercegovini formirao vojnu jedinicu.
- Mi smo u Ustikolini formirali tu jedinicu 2. avgusta 1990. godine - priča Hadžija. - Nas 18 se zaklelo na Kur'an da ćemo se boriti za svoju vjeru, za svoj narod, za svoju državu i da nećemo jedan drugog izdati. Izdao je samo jedan. Čim je zapucalo, pobjegao je u Austriju. Sad me telefonom zove, došao bi, grize ga savjest: zakleo se na Kur'an, a izdao. Od te grupe, petorica-šestorica su samo živi. Ostali su poginuli, među njima i komandir te jedinice Husein Čavrk, junak nad junacima. Ta naša jedinica je prvo bila jačine voda, pa ubrzo i čete. Kad je kod mene došao Kemo Karišik, godinu i nešto kasnije, da me ubjeđuje kako nam se valja organizovati, ja sam mu u avliji pokazao postrojenu jedinicu pod punom ratnom spremom, dobro naoružanu.
On misli da su se Fočaci dobro borili za svoj grad. Borili su se desetak dana. Više nisu mogli, jer je domaćim četnicima došlo još oko hiljadu dobrovoljaca iz Crne Gore i Srbije, arkanovaca i drugih zlikovaca, dok je bivša JNA iznad Foče rasporedila moćnu artiljeriju.
Halid Čengić Hadžija otišao je krajem aprila 1992. godine u mehadžirluk u Visoko, jer je, kaže, u Visokom, kao predstavnik predsjednika Izetbegovića, radio njegov sin Hasan.
Pored Hasana, tu su još bili, ili nešto kasnije došli, Rasim Delić, Rašid Zorlak, Senahid Memić, Asim Džambasović, Fahira Fejzić, Sejo Duraković, Ramiz Suvalić, Muhamed Lemeš, Mithat Limo, Mithat Hadžimahović, Salih Lemeš, Hamdo Sušić, Mustafa Polutak.
Drugog maja 1992. godine, dakle baš na dan kada je u Lukavici bio zatočen predsjednik Alija Izetbegović, iz Visokog je organizovana akcija za deblokadu Sarajeva.
- Imali smo nekoliko haubica raznih kalibara, minobacača, a i jedinice su već bile dosta dobro organizovane - kaže Hadžija. - Borbe su vođene čitav dan, ali naši nisu uspjeli. Tek tada je postalo jasno koliko su se četnici utvrdili oko Sarajeva.
Ali, ako nije uspjela deblokada Sarajeva iz Visokog, ipak se, kako Hadžija kaže, iz Visokog pomoglo njegovoj odbrani. Naime, Hasan je preko Sulejmana Vranja prebacio u Sarajevo neka oruđa, između ostalog i lanser, kojim su branjeni zgrada Predsjedništva, odnosno grad.
- Hasan je koordinirao sve aktivnosti kao predstavnik predsjednika Izetbegovića. A kakvu je ulogu tada imao Rasim Delić? Je li bio komandant tog isturenog odjeljenja Glavnog štaba? - pitamo Hadžiju.
- Nije, nije! Još nije. On je bio najstručniji i, jednostavno, svi smo uvažavali njegovu stručnost. Onda smo Hilmo Neimarlija i ja predložili Predsjedniku da se u Visokom formira jedno odjeljenje Glavnog štaba. Predsjednik je dao nalog Seferu Haliloviću da vidi šta to mi tražimo, pa je tako ovdje i zvanično formirano istureno odjeljenje Štaba Vrhovne komande. Za komandanta je postavljen Delić, a za zamjenika Rašid Zorlak.
- Vjeruje se da ste Vi predložili Rasima Delića za komandanta Armije?
- To nije tačno. Predsjednik je više puta bio ovdje, razgovarao sa Delićem. Zapazio je njegovu stručnost, širinu... Doduše, bilo je i sa strane prijedloga za Rasima. Ali, Predsjednik je sam procijenio njegovu stručnost i sam га odabrao.
Kako je Hadžija postao komandant Glavnog logističkog centra u Visokom?
U početku je to bio, kaže Hadžija, Logistički centar, a kasnije je prerastao u Glavni. Prvi komandant je bio Džemo Cabaravdić, direktor "Vispaka", a Hadžija mu je bio zamjenik.
- Kada je Cabaravdić otišao za ministra, čini mi se 1994. godine, mene su postavili za komandanta - priča Hadžija. - Nisam bio za to zbog godina. Govorio sam Rasimu da nađemo nekog mlađeg. Ali, dragi Allah mi je pomogao. Dao mi je zdravlje, pa mogu izdržati. Bilo je dana kada sam radio i po 24 sahata. Svi smo ovdje tako radili i izdržali smo.
Podsjećam Hadžiju na razne priče o tome kako on malo više pazi one jedinice koje su "muslimanskije". On, međutim, o "tim glupostima" neće da razgovara.
- Raspodjela MTS se vrši po naredbama, koje izdaje komandant Delić - veli on. - Hvala Bogu, mi smo došli u fazu da planiramo ofanzivna djejstva, pa je uz naredbe o tim djejstvima Delić izdavao i naredbe za isporuku MTS. Razumije se, imam i ja određena ovlaštenja. Istina je da mi nešto više dajemo muhadžirskim jedinicama, odnosno onim jedinicama čije su matične opštine okupirane. Jer, druge jedinice imaju logističku podršku svojih opština, a muhadžirske je nemaju.
Hadžija kaže da se GLOC u toku rata najviše punio iz domaće namjenske proizvodnje. Jer, veli, "domaća tehnička pamet u ovom ratu je briljirala, pa smo proizvodili od tromblona do najkompliciranijih granata". "A što se tiče uvoza oružja i ostalog MTS, na čemu radi Hasan, uvozili smo, kaže, "nešto oružja, nešto repromaterijala, ali će dugo vremena proći dok kažemo kako smo to radili".
- Zbog sukoba Armije i HVO-a i blokade puteva, od 15. novembra 1992. do 20. aprila 1994. godine u Glavni logistički centar naše armije sa strane nije ništa ušlo, ni jedan jedini metak — kaže Hadžija. - Tad sam mislio: "Pogledaj kakvo je vrijeme došlo. Ja sam želio da se ovo desi, da se borimo. Evo, ljudi dolaze, traže, hoće da se bore, a ja im mnogo ne mogu pomoći". Ali, hvala Bogu, imali smo domaću pamet, domaću proizvodnju, a i štedjelo se. Preživjeli smo i tu krizu.
S obzirom na to da njegov sin Hasan radi na logističkoj podršci iz vana, a da je on komandant GLOC-a, odnosno da taj MTS iz inostranstva sin šalje ocu, pitam ga kakav je odnos između njih dvojice.
- Ovo nije rat ni moj ni sinov, nego je ovo rat najviše bošnjačkog naroda, koji je trebalo da bude uništen - kaže Hadžija. - Naš je odnos, kad je u pitanju posao, služben i nikako drukčiji.
- Obojica raspolažete velikim sredstvima i u vas se ima veliko povjerenje. Je li teško nositi to breme i povjerenja i odgovornosti?
- Ja živim skromno, pa mi puno i ne treba. Sve što trošim - trošim svoju ušteđevinu koju sam ponio iz Odžaka. Ne primam ni vojničku platu, niti sam ikad primao humanitarnu pomoć. Ja sam se zarekao na početku rata da, dok rat traje, neću ni dinara, ni marke zaraditi. Niti ću otići na neki teferič, niti gdje se ražnji okreću. Tako radi i moj sin Hasan. I opet nisam siguran hoću li na Sudnjem danu Allahu dž.š. položiti račun, hoće li mi priznati da se u njegovo ime borim za svoju zemlju i svoj narod.
