Dok sam ga, na jednom isturenom komandnom mjestu na prije-dorskom pravcu, pratio kako komanduje grupom jedinica "Sjever", brigadir Mirsad Selmanović, načelnik Štaba Petog korpusa naše Armije, onako stasit i elegantan, sa pištoljem oko pasa koji mu je savršeno pristajao, podsjećao je na nekog holivudskog glumca koji igra glavnu ulogu u nekom ratnom filmu. Takav dojam je ostavljao i rahmetli Zaim Imamović. Samo, ovo nije film, nego rat. u kome Mirsad Selmanović, od početka agresije na našu zemlju, igra jednu od glavnih uloga. On je, u stvari, jedan od krajiških junaka - Bošnjaka, kakvih je bilo mnogo u istoriji i pjesmi ovog dijela naše zemlje. Sada ih ima najviše... U pravo vrijeme, u najsudbonosnijem trenutku za Bosnu i Bošnjake.

Selmanović je rođen 1952. godine u jednom zaseoku kod Bihaća. U bivšoj JNA završio je srednju vojnu školu kopnene vojske, pa Vojnu akademiju, opet pješadijskog smjera. U Beogradu je završio i Komandno-štabnu akademiju, razumije se, kopnene vojske. Položio je i kurs za komandante bataljona, bio načelnik štaba jednog puka, pa nastavnik stručnih predmeta u Srednjoj vojnoj školi u Sarajevu. Imao je čin majora kada je napustio bivšu JNA, "koja više nije bila to, ali nas je naučila kako daje pobjeđujemo" i priključio se patriotima Bihaća.

Dok je Ramiz Dreković bio komandant Petog korpusa, Selmanović je komandovao tadašnjom Prvom bihaćkom, sada 501. slavnom brigadom. Dudaković je tada komandovao Drugom bihaćkom, odnosno sada 502. viteškom brigadom. Kada je Dudaković postavljen za komandanta Petog korpusa, Selmanoviću je povjerena dužnost načelnika Štaba Korpusa. Na toj dužnosti je i sada.

- Mnogi ne mogu da objasne fenomen Petog korpusa, njegove nevje-rovatne uspjehe. Kako ih Vi objašnjavate? U čemu je, zapravo, snaga Petog korpusa?

- Snaga je u narodu Unsko-sanskog kantona. Svi mi, i naoružani i nenaoružani Bošnjaci Krajišnici dali smo sve od sebe, a dajemo i dalje, da ovako uspije naoružani dio ovog naroda, odnosno Peti korpus naše Armije, naša policija... A neiscrpna je snaga ovog naroda, koji se bori za državu Bosnu i Hercegovinu. Cijelu, razumije se.

- Šta se promijenilo u koncepciji borbe poslije deblokade Unsko-sanskog kantona?

- Dok smo bili blokirani, naš motiv borbe je bio - borba za opstanak. Poslije spajanja sa Hrvatskom vojskom i deblokade Kantona, pojavio se novi motiv - oslobađanje države Bosne i Hercegovine od ovih zlotvora. I, kao što se vidi, radimo to dobro, baš kao što dobro rade i drugi korpusi, odnosno naše Oružane snage u cjelini. Mi smo već takve gubitke nanijeli četnicima na čitavom bosanskom ratištu da oni, čini mi se, nemaju više snage da igdje pokrenu veliku ofanzivu. Evo, zar se i ova njihova posljednja ofanziva u Bosanskoj krajini nije završila katasrofalno po njih? Uzalud su im bili i arkanovci, i specijalci MUP-a iz Srbije, i ruski avanturisti. Da taj srpski narod zna koliko im je sinova ovdje poginulo, Karadžiću ne bi bio potreban Hag, presudili bi mu sami Srbi.

- Gdje su najveće bitke vođene u ovoj posljednjoj našoj operaciji "Sana"?

- Bilo je dosta bitaka, ali izdvojio bih onu prvu bitku i pobjedu prvog dana operacije - 13. septembra, kada su borci 502. viteške probili četničke linije na Hrgaru. A onda su u neviđenom tempu napredovali za dan i po pedesetak kilometara. To se u istoriji ratova rijetko događa. Bio sam sa komandantom na osmatračnici, s koje smo komandovali tom bitkom. Razumije se, sve jedinice našeg korpusa dale su veliki doprinos uspjehu operacije "Sana". Na primjer, 501. je dogurala nadomak Mrkonjić Grada, 511. nadomak Bosanskog Novog, 505. viteška je pregazila Grmeč, oslobodila najveće četničko uporište u Krajini - Lušci Palanku i da više ne nabrajam. Sada su naše jedinice, u okviru združenih snaga Armije i MUP-a oslobodile Sanski Most i Kamengrad, primakle se Prijedoru i Ljubiji. Ali, morali smo stati zbog primirja.

- Računalo se da će i Bosanski Novi biti oslobođen. Zašto nije?

- Mi nismo išli na oslobađanje Bosanskog Novog, jer nam je trebalo još snaga. Nismo ih imali.

- Vi ste komandovali ovim pravcem - Bosanska Krupa, Grmeč, Lušci Palanka, Kamengrad, pa Bosanski Novi. Imali smo minimalne gubitke, a četničkih leševa je bilo svukud...

- Jeste. Na primjer, Krupu smo oslobodili uz samo dvije žrtve, a poginule četnike teško je izbrojati. Imali smo i minimalne gubitke u lomljenju pet četničkih linija od Jasenice do Lušci Palanke. Kasnije smo oslobodili i Kamengrad i primakli se Ljubiji i Prijedoru.

- Sada imate municije, oružja, oruđa, svuda. Niko to ne skuplja. A čuo sam daje čitav Korpus u jednom kritičnom trenutku imao svega 1.200 metaka...

- Bilo je to u februaru prošle godine kada su četnici krenuli u ofanzivu sa ciljem da odsijeku Bihać od Cazina. Krenuli su sa Grabeža, ali su takav poraz doživjeli da su tada Grabež nazvali "zonom sumraka".

- U jedinicama Petog korpusa bore se i bivši Abdićevi autonomaši. Kakvi su borci?

- Dobri su borci. Oni treba da operu obraz.

- Kako vi tumačite izdaju Fikreta Abdića i ovaj bošnjački bratoubilački rat?

- Mislim da nije tu bila suština ni u autonomiji, niti u političkom prestižu. Mislim daje suština u tome da su četnici, koristeći se slabostima Fikreta Abdića, išli na to da pogine što više Bošnjaka. Oni su ga dobro naoružali. I ovi topovi i haubice - sve je to iz Srbije, a mi smo zaplijenili kod autonomaša. Bio sam tamo sve vrijeme, kad smo rušili autonomiju.

- Kakva je Vaša "filozofija ratovanja"?

- Najvažnije je neprijatelju nanijeti gubitke u živoj sili. Onda imaš teritorije koliko hoćeš.

- Imate li, možda, neku ratnu želju?

- Razumije se, moja želja je da oslobodimo cijelu Bosnu i Hercegovinu. Međutim, imam i drugu želju i ona će se brzo ostvariti, ako ne bude potpisan mir. Naime, kad smo bili u blokadi, kada su četnici sprječavali prolazak za Bihać humanitarnih konvoja, kada su granatirali našu bolnicu, ubijali našu djecu, pojavila mi se ta intimna želja.

- Koja?

- Kad dovedemo Banjaluku u okruženje, želim da im pokažemo da nismo kao oni. Propuštaćemo im humanitarne konvoje, nećemo im granatirati bolnicu ni civilne objekte, nećemo im ubijati djecu. A poslaćemo im snimke naše mrtve djece koje su oni ubijali u Bihaću, naše bolnice koju su granatirali, slike ljudskog mozga na plafonu bolnice... Ima još slika koje ćemo im poslati da vide...