O Srebrenici

Srebrenica je bila naseobina plemena, koja su tragajući za srebrenom rudom odabirala plodna drinska polja i sigurne vrleti Javornika pogodne za rat i lahku odbranu. Deset dana jahanja udaljena od Dubrovnika Srebrenica je u srednjovjekovnoj Bosni činila veoma važan prostor zbog vrijednih nalazišta plemenite rude, tako da su je posjećivali putnici iz svih krajeva svijeta, ostavljajući u ovom kraju tragove različitih kultura. Posmatrano sa vojnog aspekta, njena važnost bila je neprocjenjiva, jer je u neposrednoj blizini rijeke Drine, činila jedan od mednika na granici. Dolazak franjevaca u Srebrenicu na neki način verificirao je odavno postavljenu granicu između istočne i zapadne civilizacije. Provincija Bosna Srebrena ili Bosna – argentaria formirana kao naj-istočnija naseobina Franjevaca pokazajla je značaj ovog prostora i potvrdila Drinu kao granicu između svjetava. Srebrenicu kao mednik na toj granici.

            Ratovi, promjene vladara, okupacije, rijetko i malo slobode i sigurnosti u surovim planinskim krajevima kroz stoljeća su sputavali duh bosanske kasabe, ali se on održavao i definirao kao specifikum utemeljen borbenim mentalitetom, težnjom za samoodržanjem. U Bosni, u kojoj je živjela Srebrenica u posljednja dva milenija, ova borba je bila permanentna. Sa Istoka i Zapada oduvijek su dolazili ratnici i željeli teritoriju, vlast, srebro, ljekovitu banju Guber i poziciju na Drini. Srebrenica tu borbu nikada u potpunosti nije dobila. Povremeno j epokazivala da zanati, zemljoradnja, kultura i umjetnost nadasve imaju pogodno tlo za egzistiranje, ali su periodi u kojim je historija dopuštala da ovaj grad pokuša živjeti, bili rijetki i kratki.

            Dolazak Turaka u petnaestom stoljeću odredit će potonje bitisanje ovoga grada smještenog na razmeđu orijentalnog-islamskog kulturno-civilizacijskog kruga i zapadno-evropskog, kršćanskog, tako da će narednih nekoliko stoljeća povješću stvarani konglomerat vjera i kultura biti jedna od presudnih odrednica egzistiranja na ovom prostoru. Islam i kršćanstvo živjet će u Srebrenici, najposlije kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini u suodnosu kakav je na Balkanu, u većini država nepoznat ili čak nemoguće zamisliv.

            Nacionalni konglomerat, utemeljen i zagarantiran multietničkim opredjeljenjima posebno je došao do izražaja posljednjih decenija, a naročito nakon Drugog svjetskog rata, kada su historija Srebrenice, narodi, vjere i kulture esencirale u četrdesetak godina, postavši tako u postratnom dobu paradigma ukupnog postojanja Srebrenice, jedino održive u multietničkim okvirima. Kraj osamdesetih godina ovoga stoljeća Srebrenicu je zatekao u pokušajima da privrednim razvojem uhvati korak sa svijetom. Stanovništvo ovoga grada, stisnutog u planinskim obroncima u neposrednoj blizini rijeke Drine, i preostalih tridesetaak hiljada koliko je živjelo u okolnim naseljima, život je zasnivalo na radu u moderniziranim fabrikama, te na poljoprivredi od koje je živjela jedna četvrtina stanovništva općine Srebrenica. Od sredine prošle decenije u Srebrenici je zabilježen nagli porast odlazaka na studiranje širom ex-Jugoslavije, tako je početkom devedesetih godina veliki broj obrazovanih mladih ljudi bio spreman da Srebrenicu povede u jednom drugačijem, prosperitetnom smjeru, kako bi uhvatila korak sa svijetom. Međutim, period 1990. - 1991. donio je nesigurnost kod velikog broja mladih, obrazovanih ljudi, tako da su u te dvije godine zabilježeni primjetni odlasci iz Srebrenice upravo ove populacije. U drugoj polovini 1991. godine bilo je očigledno da su velikosrpski nacionalisti pripremili agresiju na Bosnu i Podrinje, sa ciljem da, na velikodržavnom konceptu Srbije, zauzmu cijelu Bosnu i Hercegovinu i silom je pripoje Srbiji te biološki i duhovno istrijebe Bošnjake. U ljeto 1992. jedinice Jugoslovenske narodne armije, kojima je komandovano iz Beograda, zatim oružane jedinice Arkana, Mauzera i drugih zločinaca, zajedno sa srpskim kolaboracionistima iz Bosne i Hercegovine, okupirale su Srebrenicu. Tih dana iz ovog grada i okolnih naselja protjerano je dvadeset hiljada Bošnjaka. Nakon što je Pokret otpora zaživio i u okolnim naseljima uspostavljena odbrana, srpski okupator je prisiljen da se povuče iz Srebrenice.

            Do kraja godine sprske jedinice nastojale su u više navrata da ponovo zauzmu Srebrenicu, ali bezuspješno. Početkom 1993. teritorij između Zvornika i Srebrenice definitivno je pao u srpske ruke, a najveći broj stanovnika sa tog prostora sklonio se u Srebrenicu. Tih dana je potpisana demilitarizacija Srebrenice i Rezolucijom Savjeta sigurnosti Ujedinjenih nacija prostor stavljen pod zaštitu međunarodnih snaga (UNPROFOR-a), u Srebrenici se zateklo preko 40.000 stanovnika, ili pet puta više nego je živjelo do početka agresije. Tada započinju neviđene patnje stanovništva. Iako su Ujedinjene nacije formalno štitile Srebrenicu, u «zaštićenoj zoni» Bošnjaci su svakodnevno ubijani od granata koje su srpske jedinice upućivale na grad iz teških oruđa. Permanentna glad obilježila je život u Srebrenici sve do kraja juna 1995., kada su započeli iznenadni i žestoki napadi na Srebrenicu, «zaštićenu zonu» Ujedinjenih nacija. Srpske jedinice pod komandom generala Ratka Mladića, 11. jula 1995. u prisustvu holandskih jedinica u sastavu UNPROFOR-a, osvajaju Srebrenicu. Lokalno stanovništvo nije imalo mogućnost da pruži odbranu, jer je svo naoružanje, oduzeto 1993., bilo uskladišteno kod UN snaga. Istog dana ubijeno je na stotine civila i započela u novijoj historiji svijeta nezapamćena golgota desetine hiljada ljudi. Deset hiljada njih zauvijek će ostati bez traga u šumama između Srebrenice i Tuzlem odnosno Srebrenice i Kladnja. Tamo su desetine masovnih grobnica i razbacane bošnjačke kosti, posebno razasute lobanje na kolima se vide tragovi ubistva, kako su ljudi davljeni i klani. Nakon srebreničke tragedije ništa više nije kao što je bilo ranije. Srebrenica će ostati krvavi pečat dvadesetog stoljeća. Ona je istinska bošnjačka i bosanska «Gernika».

            Tamo, u toj «zaštićenoj zoni» politički i vojni dužnosnici Ujedinjenih nacija predvođeni Akašijem i Žanvijeom, naprosto nisu htjeli da zaštite od pokolja bespomoćno civilno stanovništvo, iako su to morali učiniti, zašto su bili i veoma dobro plaćeni!

plbih.org