O Bosni i Hercegovini

Kad ne čuju slijepi i ne vide gluhi,
tad ni plemeniti ne nalaze fajde...
i sva su polja mrka, svi potoci suhi,
teške su tišine i žalobne kajde.

Kad se vine zlobna pomama u havu,
kad je kafez bašta nevinoj divoti,
tada treba brati onu rijetku travu
što je tajni mehlem prebolnoj mehkoti.

Otkud li su ove tuđinske ujdurme
što nam mrse sudbu, okivaju hod ?!
I može li biti da su med i hurme
s pelinovom kašom i sa žuči rod ?!

Hodnici drevnog, istančanog sluha
odzvanjaju čudnim, neprijaznim smijehom,
dok prezrijeva zbrano žito našeg kruha
u hambaru vječnog hrvanja sa grijehom.

Avaz neslobodnih, bučan, nepromašiv,
ote se put neba, a s ogarene krošnje
prhnu pirgav soko, moćan, neustrašiv,
da poskida ropske grivne s naše nošnje.

Ne dadoše vjerni slabima da truhnu,
da, ophrvani, svehnu, ko liske duhana ;
u plahoj noći vjetar razjareno puhnu
i planu gromka huja, kao baruthana.

Nije molba za tog koji milost priječi,
nit je zlatna halka za svakakva stvora...
Gdje ste, moja braćo po prkosnoj rijeci ?!
Sad je pravi čas i prava je hora !

Taj robusni, tečni, neobični govor
nosi jasan muhur našeg čistog daha,
kao mirta, amber, lavanda i lovor -
- to u nama drhti cvijet kara - sevdaha.

I pitaše : na kom to jeziku ja pišem ?!
te prikupih hrabrost, lanuh, ne utekoh :
" Na onome pišem na kojem i dišem! "
" Na Bosanskom, silni ! "
" Na Bosanskom ! " - rekoh.

( 29-02-1992g.- Benjamin Isović:"Unca sunca")