- Ja nemam druge domovine osim Bosne i Hercegovine!

Tako je 13. maja 1992. godine, dakle na početku rata, gradonačelnik Tuzle Selim Bešlagić odgovorio na ponudu potpukovnika bivše JNA Pračera da on, Bešlagić, prizna "novu Jugoslaviju", a onda zatraži autonomiju tuzlanske regije u okviru te "nove Jugoslavije", odnosno, Srboslavije. Bešlagić je taj razgovor sa zamjenikom komandanta aerodroma Dubrave, potpukovnikom Pračerom, "njihovim političkim komesarom", kako kaže Bešlagić, vodio telefonom i nije znao da ga snima tuzlanski Centar za obavještavanje i javljanje. Tri dana kasnije, kaže, traku mu je dao sekretar tog centra Mehmed Žilić.

Dok je ovih dana boravio u Sarajevu, na tribini SDP-a, Bešlagić je pustio ovu traku. Pored te ključne rečenice, snimljen je i ostali dio razgovora Bešlagić - Pračer i on podsjeća na onaj čuveni razgovor Murata Sabanovića i generala Kukanjca. Samo, čini se da je Murat Sabanović bio uljudniji prema Kukanjcu, nego Bešlagić prema Pračeru.

- Ta kaseta je meni spasila glavu - kaže na početku ovog razgovora, tuzlanski gradonačelnik Selim Bešlagić. - Meni dugo ljudi iz Patriotske lige nisu vjerovali. Sumnjali su da ja šurujem sa bivšom JNA, da ću Tuzlu predati "novoj Jugoslaviji". I kad je to meni više dokundisalo, ja sam uzeo ovu traku i rekao im: "Gospodo, da se mi više ne libimo"! Pustio sam im traku. Oni su se izvinili i od tada je naš odnos postao drukčiji. To je bilo kasnije, kad smo Krizni štab prebacili na Pašaginu vilu.

- U javnosti, ipak, postoji dilema, bar u Sarajevu, ko je odbranio Tuzlu: MUP ili Patriotska liga?

- Na to pitanje ja uvijek odgovaram: Tuzlu su odbranili građani Tuzle, koji su se stavili pod komandu policije, kao i Patriotska liga. Mi se tada nismo prebrojavali ko pripada kojoj stranci, ni kojoj nacionalnosti. Mi smo, naime, 4. aprila 1992. godine na sjednici Skupštine opštine donijeli odluku da pozovemo građane koji imaju oružje da se priključe rezervnoj policiji MUP-a. Sutradan smo već imali 2.500 ljudi pod oružjem. Priključila se i Patriotska liga (imaju tamo dokumenta), ali njih je bilo između 60 i 80. Dakle, oni sami nisu mogli odbraniti Tuzlu, ali su dali svoj doprinos. Mislim na one prve dane kada su svi naoružani ljudi stali pod komandu rezervne policije MUP-a.

- A staje bilo sa Teritorijalnom odbranom?

- Mi smo imali Teritorijalnu odbranu, ali "na hladno". Imali smo ljude, ali nismo imali oružja. Ono je bilo u skladištima, pod kontrolom bivše JNA. Mi smo putem našeg Predsjedništva, pa generala Kukanjca pokušavali da dođemo do tog našeg naoružanja. Ali, znate kakvu je igru tada vodila bivša JNA. Nismo mogli doći do tog oružja legalno. Tek kasnije, zauzevši skladište u Kozlovcu, uzeli smo svojih 10.000 cijevi. Pored našeg, tu je bilo i oružje TO Srebrenika i Lukavca i oni su uzeli svoj dio.

- Kakav je bio odnos legalne Tuzle prema Patriotskoj ligi, jer o tome postoje oprečna mišljenja?

- Mi smo prihvatili Patriotsku ligu i mi smo prva opština ove regije koja im je davala platu i hranu. Ali, radili smo ono što smo radili. Nismo dali da se šetaju gradom, nego smo ih smještali na određene lokacije van grada. U pregovorima sa bivšom JNA nama su stalno govorili "Vi imate "zelene beretke", a mi pitamo: "Gdje?" Oni kažu: "Na Kopu"! Oni su zaista bili na Kopu, ali mi ih onda premjestimo u Tušanj. Prema tome, valjalo je igrati igru. Bila je to taktička igra. Neka o tome sudi vrijeme. Ja ne želim da se prepucavam sa Vahom Karavelićem.

- Često se postavlja pitanje: zašto Tuzla nije pomogla Bijeljini, Zvorniku? Karavelić, koji je bio prvo koordinator Patriotske lige tuzlanske regije, pa komandant Okružnog Štaba TO Tuzla, izjavio je našem listu da je postojala naredba tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova vašem MUP-u da pošalje, kao pomoć, Zvorniku 200 ljudi, ili da, bar, da oružje?

- Mi tada nismo imali ljudi. A cijevi smo dali. I municiju. Za to imamo dokaze.

- Zašto ste se, na početku rata, borili pod grbom Tuzle, a ne grbom Bosne i Hercegovine? U tome su neki vidjeli vašu težnju za autonomijom...

- Da, naši su borci u početku nosili grb Tuzle, dok je Patriotska liga nosila obilježja s ljiljanima. Mislim, da je naša odluka bila mudra, jer su pod grbom Tuzle patrioti svih nacionalnosti krenuli u odbranu grada. Međutim, kada je Predsjedništvo donijelo odluku o grbu sa ljiljanima, sve naše jedinice su za 24 sata stavile to obilježje. Tada je jedinice napustio izvjestan broj Srba.

- Na početku rata uhapšeni su Karavelić i još trojica ljudi značajnih za odbranu tuzlanske regije. Govori se da se radilo o izdaji? - Pretpostavljam da se radilo o izdaji, ali iz redova Patriotske lige, a nikako iz Tuzle. Vaha je uhapšen u Živinicama, a ne u Tuzli. Mi smo vodili razgovore sa Patriotskom ligom i rekli smo im da ćemo sve podržati, a radili smo kako smo radili. Nije nam ni na kraj pameti bilo da nekog izdamo... Ali, neka o svemu svoju riječ kaže vrijeme.

- Na televiziji se često prikazuje ona scena kada u Tuzli lete u vazduh kamioni bivše JNA. Kako je došlo do onog sukoba?

- To je bilo 15. maja 1992. godine. Vojska je iseljavala, ali je, pri tome, otvorila vatra na naše položaje. Mi smo uzvratili i dogodila se - naša prva pobjeda. Tamo, u tim kamionima, bilo je mnogo municije koja je eksplodirala i raznijela četnike.

- Tuzla je sačuvana od velikog razaranja. Kako?

- Četnike smo odmah odbacili daleko od grada. Najbliži njihovi položaji su, ipak, daleko od Tuzle 18 kilometara. Naravno, nas su četnici gađali raketama "zemlja-zemlja", ali nisu minobacačima koji su razorili Sarajevo i drage gradove, jer smo zauzeli njihove minobacače na početku rata. To je bilo na Badrama. Zapravo, bio je dogovor da bivša JNA prepusti nama te položaje i minobacače, a da izađu iz kasarne "Husinska buna".

- Kako je grad sačuvan od pljačke?

- Mi smo 19. i 20. aprila 1992. godine donijeli odluku da Teritorijalna odbrana, odnosno Armija, vodi odbrambeni rat, a da policija čuva grad, ljude, imovinu. Tako smo sačuvali Tuzlu od krađe.

- Ipak, Tuzli se zamjera da, uglavnom, brani Tuzlu, da je mobilizacija za borbu sposobnog stanovništva slaba, da...

- Gospodine, ja ću vam reći istinu, više od 90 odsto vojno sposobnih ljudi je u Armiji Bosne i Hercegovine, a samo 10 odsto na radnoj obavezi. A naši borci ratuju tamo gdje dobiju naređenje: u Gradačcu, Maglaju, Olovu, Varešu, Teočaku... Više od 70 odsto poginulih boraca, Tuzlaka stradalo je na ratištima van naše opštine. I to boraca svih nacionalnosti. Hoću ovdje da kažem da u redovima Drugog korpusa ratuje oko 13 odsto Hrvata, pet odsto Srba. U nekim jedinicama ima čak 17 odsto Srba, a i jedna jedinica nosi naziv prema prvom poginulom borcu Srbinu. Dakle, mi, Tuzlaci, branimo i branićemo Bosnu i Hercegovinu, ne samo u Tuzli, nego gdje god zatreba.

- U Sarajevu je bilo raznih privatnih vojski. Je li toga bilo u Tuzli?

- Nije. To nismo dozvolili. Došla je bila jedna jedinica HOS-a. Komandant Hazim Sadić ih prihvati i naredi da idu na ratište u Teočak. Ali, oni ne bi pod komandu Korpusa niti na ratište, nego u Tuzlu. Najeli su se i vratili se odakle su i došli. Došla nam je, zatim, neka grupica koji su se zvali "mudžahedini", sa onim oko glave. I njih je Sadić primio i odredio na ratište u Gradačac. Ali, oni neće u Gradačac, hoće da ostanu u Tuzli. Došao nam je i Armin Pohara i nešto budalesao. Vratili smo i njega i zato smo dobro napadani. Drago nam je da smo, vidi se, bili u pravu.

- Doživljavate li Sarajevo kao glavni grad?

- Da, meni je prišiveno da hoću Tuzlu da proglasim glavnim gradom Bosne i Hercegovine. Uvijek sam govorio i sad kažem: dok god u Sarajevu bude jedan kamen slobodan, on će za mene biti glavni grad države Bosne i Hercegovine.