Godine 1991, Nevesinje je imalo 14.448 stanovnika, od čega 74,13% Srba, 22,93% Bošnjaka, 1,45% Hrvata i 1,48% "ostalih". Nevesinje je imalo strateški značaj zbog određenog broja vojnih objekata u opštini. Nakon izbora 1990, Srbi su bili na svim položajima od značaja u Nevesinju. Krizni štab je formiran krajem 1991, i njime je dominirala SDS. Rukovodeći kadrovi SDS, Maksimović, Ostojić i Koljević posjetili su opštinu u više navrata, a u aprilu 1992, Karadžić, Krajišnik i Stanišić posjetili su kasarnu JNA u Nevesinju. Počevši od kraja 1991. i tokom cijelog proljeća 1992, dizane su u vazduh bošnjačke radnje i kuće. Podignute su barikade na kojima su bili srpski rezervni policajci i paravojne jedinice. Srpsko stanovništvo je bilo masovno naoružavano oružjem dopremljenim iz Mostara.
Zauzimanje Nevesinja počelo je sredinom juna 1992. i trajalo oko dvije sedmice. Oko Nevesinja je počelo granatiranje, hapšenje i ubijanje nesrba. Široko rasprostranjeni progoni, prisilno odvođenje u logore, batinanja, saslušavanja i višestruka silovanja žena, natjerali su veliki broj ljudi da odu iz opštine. Bošnjaci koji su radili u policiji i drugim zvaničnim službama otpušteni su s posla. Policajci nesrbi morali su da predaju svoje oružje i uniforme. Bošnjaci i Hrvati oficiri JNA su otpušteni. Bošnjacima je naređeno da napuste svoje domove kako bi Srbi pristigli iz Mostara mogli u njih da se usele. Uspostavljeni su kontrolni punktovi koje je držala paravojna grupa "Karađorđe". Bošnjački intelektualci, političari i ljudi od uticaja bili su meta kampanje čišćenja.
Dana 15. juna ili oko tog datuma, Krsto Savić, načelnik SJB, naočigled svih ubio je istaknutog bošnjačkog preduzetnika Redžu Trebovića. Ustrijelio ga je pred njegovom kućom i porodicom. Dana 17. juna 1992, uhapšen je i u stanici SJB na smrt prebijen Mustafa Ćupina, predsjednik lokalne SDA. Grupa staraca (bilo ih je i starijih od 80 godina) iz sela Lakat prebačenaj e kamionima na Boračko jezero (dalje u tekstu: Jezero). Muškarce su tukli i mučili. Preživjele civile, njih oko 18, poveli su u pravcu Kisara i postreljali u šumi.
Dana 14. juna 1992, oko 20 civila Bošnjaka i Hrvata iz sela Vrapčići strijeljano je na rijeci Neretvi. Dana 22. juna 1992, zaklano je 16 ili 17 staraca iz sela Kljuna.
Dana 21. juna 1992, napadnuta su sela Donja Bijena i Postoljani iako su stanovnici tih sela već bili napustili svoje domove. Narednog dana Srbi su granatirali i zauzeli selo Preskaja. U gradu i opštini Nevesinje uništeno je nekoliko džamija i jedna katolička crkva. Kuće su opljačkane i spaljene.
Krajem juna, oko 75 Bošnjaka iz sela Sopilja, Borovčići, Lakat, Preskaja i Kljuna pokušalo je da pobjegne preko planine Velež, ali su oko 26. juna 1992. upali u zasjedu koju su u blizini Teleće Lastve postavile srpske snage. Ta je grupa potom odvedena u školu u Zijemlji, gdje su muškarci odvojeni od žena i djece. Muškarci su kamionima odvezeni do jame "Breza" i tamo pogubljeni. Žene i djecu su prvo tri dana držali u fabrici centralnog grijanja, a potom ih odveli do jame "Lipovica" i tamo ih pobili. U junu 1992, grupa od oko 100 civila dovedena je do jame "Sopilja" i tamo ubijena. Krajem juna još jedna grupa nesrba je dovezena do 60 metara duboke jame "Lipovača" koja se nalazi u predgrađu Nevesinja. Paravojnici s crvenim beretkama izboli su ih noževima, pucali na njih ili ih žive bacali u jamu. Na taj način je ubijeno od 250 do 300 Bošnjaka muškaraca, žena i dece. Bošnjaci muškarci, žene i djeca skupljani su i zatočavani u logorima. U fabrici centralnog grijanja, žene i djeca su držani u nehigijenskim i nečovječnim uslovima. Mnoge su tukli, mučili i ponižavali, a mnogo žena je silovano. Dosta žena s djecom je pobijeno. Neke žene su izdvojene i odvedene u logor "Boračko jezero" gde su ih silovali i mučili.
Dana 28. juna 1992, konvoj kojim je prevoženo oružje iz Crne Gore za Nevesinje, zaustavljen je u Gacku. Vozač, jedan od paravojnih vođa, uhapšen je i odveden u lokalnu SJB. Načelnik nevesinjske SJB Savić uveo je grupu ljudi u SJB u Gacku, oteo zaplenjeno oružje i pustio na slobodu tog paravojnog vođu.
Bošnjaci i Hrvati koji su preživjeli napade prisiljeni su da odu. One koji već nisu bili otišli, policija je pokupila i istjerala iz stanova. MUP je organizovao autobuse kojima su odvezeni do linije razdvajanja između Nevesinja i Mostara, gde su ih ostavili da sami stignu do Mostara. Godine 1993, nađena su tjela pet žena i jednog starijeg muškarca koji su bili ustrijeljeni na mjestu na kojem su ih izveli iz autobusa. To su bili ljudi koji nisu mogli da hodaju. Uslijed ovih pokolja i ubijanja preko 200 građana Nevesinja vode se kao "nestali".
Maida Ćupina ispričala kako je dva puta silovana u Nevesinju
Maida Ćupina, svjedok Tužiteljstva BiH na suđenju Krsti Saviću i Milku Mučibabiću, ispričala je kako je dva puta silovana u Nevesinju 1992. godine. Tužiteljstvo BiH smatra da su obojica optuženih, kao pripadnici policije, sudjelovali u protjerivanju, prisilnim nestancima, ubojstvima, silovanjima i zatvaranjima Bošnjaka i Hrvata s područja Nevesinja. Ćupina se prisjetila oba silovanja, te rekla ime jednog od navodnih počinitelja, javlja BIRN - Justice Report.
"Moj silovatelj je Milan Andrić. Dao mi je dugme, govoreći da je to znak da me nitko više neće dirati. Vrlo često sanjam to dugme i vrištim u snu", ispričala je istaknuvši da je ime silovatelja saznala naknadno od "jednog prolaznika", ali da mu dobro pamti lik.
Prvi put je seksualno zlostavljana u svojoj kući 14. travnja 1992. godine kada su vojnici tražili njenog muža Muju.
"Skupina naoružanih vojnika upala je u kuću i tražila mog muža Muju. Nije bio tu i ja sam morala poći s njima da ga tražim, dok su trojica vojnika ostali u kući s mojom kćerkom kojoj je tada bilo osam godina", prisjetila se Ćupina.
Jedan od vojnika, kako je rekla, ju je upozorio da prije nego su krenuli da njegovi ljudi znaju koliko mogu čekati dodavši "Znate da je i vaša kćerka s njima".
Nakon što su našli Muju Ćupinu vojnici i Maida su se vratili u kuću gdje su zatekli onesviješćenu kćerku, a ispred kuće kombi sa zatamnjenim staklima kojim je kasnije odvezen njen muž i još jedan susjed.
"Vojnici su me tad u kući seksualno zlostavljali. Govorili su da Mujo ima zgodnu ženu.... Kad su otišli, uzela sam svoje dijete i sjela ispred kuće na stubište. Jedna susjeda mi je donijela limunadu da se osvježim", kazala je Ćupina.
Mujo se vratio pretučen i ponovno je odveden 16. lipnja 1992. godine.
"Došle su dvije uniformirane osobe, pretresli kuću tražeći radio stanicu koju nikada nismo imali. Tada odvode Muju. Istrčala sam na ulicu i vidjela predratnog policajca, Đeru Đerića, kojeg su ti vojnici oslovljavali s komandire", kazala je svjedokinja dadavši da se vratila u kući i "sjedila i čekala je da ga vrate".
"Onda je došla susjeda Desa Vasković. Mojim roditeljima je rekla da su Mujino tjelo našli iza zgrade policije, zajedno s tijelima Redže Trebovića i Nafije. Rekla je da su se susjedi koje blizu žive žalile jer su leševi puni muha koje im ulaze u kuću", kazala je Ćupina dodavši da su joj ovo roditelji ispričali tek kada je cijela obitelj izišla iz Nevesinja.
Maida Ćupina je otišla iz Nevesinja zajedno s djecom i roditeljima desetak dana nakon što je njen muž odveden. Izašli su tako što su kamionom preveženi do linije razgraničenja između srpske vojske i Armije BiH.
"Megafonom smo obavješteni da Bošnjaci dođu ispred općine i da će biti prebačeni na drugu teritoriju. Ukrcali su nas na kamion. Došli smo do Pobrića gostione, iznad sela Busak. Mislim da nas je bilo 43. Kada smo krenuli, počela je pucnjava. Neki su pobijeni, a neki su naišli na mine i tako poginuli", kazala je svjedokinja. Nju i još dvije žene zaustavili su vojnici i odveli u šumu, naredili im da se skinu i "obavili svoj posao". Svjedokinja ističe da je nakon izlaska iz Nevesinja "čula različite priče o stradanju muža", a jedna od njih je da ga je "Krsto Savić pokosio rafalom nakon što je on pokušao pobjeći iz stanice policije".
