Kroz prekrasne predjele Visočice inžinjerci Četvrtog korpusa naše armije grade put kojim će biti spojeni Bjelimići i Ljuta, dva velika sela, prvo na padinama Visočice, drugo na obroncima Treskavice. Ovo je, ujedno najsjeverniji dio zone odgovornosti Četvrtog korpusa i ovdje su od početka do kraja rata vođene velike i sudbinske bitke za odbranu gornjeg toka Neretve. Blizu je Kalinovik, a još bliže linija razdvajanja dva entiteta. Put je zakratko "zaustavljen" na jednoj litici, odakle puca pogled na Treskavicu, Visočicu, Bjelašnicu...
Na ovo uzvišenje su, koje bi, da je rat, bilo idealna osmatračnica, stigli prvi i sadašnji komandant Četvrtog korpusa - brigadni general Arif Pašalić i brigadir Mustafa Polutak. S njima je i Fatima Leno, predsjednica Neretvanskog kantona. A tu su i rukovodioci federalnog dijala opštine Kalinovik: načelnik opštine Sead Đipa i načelnik Stanice javne bezbjednosti Džemo Imamović. Njihov dolazak ovdje je u funkciji daljnje izgradnje puta za Ljutu, te druge pomoći narodu ovog kraja koji se vraća svojim, uglavnom porušenim kućama. Ali, ovo je bilo i idealno mjesto da od komandanata Četvrtog korpusa - Pašalića i Polutka čujemo onu pravu priču o ratnicima Četvrtog korpusa koji odbraniše najveći dio doline Neretve. Ali i priču o ulozi boraca Bjelimića, Župe i slobodnog dijela kalinovačke opštine koji su u minulom ratu odigrali ulogu mnogo važniju od lokalne.
General Pašalić je istakao istorijsku ulogu Bjelimića u odbrani Mostara! I to kada se Mostar, kako kaže, poslije agresije HVO, našao u potpunom okruženju. Tada su, veli on, mostarski ratnici imali samo -2.700 metaka. Dakle, Mostar je bio u dramatično teškoj situaciji. Ali, tada je u ovaj grad, iz Bjelimića, tajnim stazama, preko okupirane nevesinjske opštine, stigla municija. Zna se da je taj spasonosni karavan municije preko okupirane nevesinjske teritorije sretno do Mostara doveo Hećim Demirović, ali malo se zna da je tu municiju u Bjelimićima prihvatio i za Mostar otpremio Huso Imamović, jedan od komandanata naše Armije koji je, nažalost, početkom septembra "93. godine poginuo u saobraćajnoj nesreći, zajedno sa takođe hrabrim hercegovačkim komandantom i legendarnim junakom Miralemom Jugom.
- Mi smo dugo iščekivali taj Husin konvoj municije i on je stigao -kaže general Pašalić. - To je Mostar spasilo. Mislim daje i Safa Omčević jednom rekao: "U velikom smislu, to nas je spasilo". I zaista, bez te municije bitka na život i smrt juna 1993, kad smo deblokirali Mostar, ko zna kako bi se završila.
Mustafa Polutak, opet, podsjeti na veliku hrabrost boraca bjelimićkog platoa za vrijeme četničke ofanzive na Igman i Bjelašnicu. Oni su svoje linije, nadomak Kalinovika branili i odbranili i kada su pali Bjelašnica, dijelovi Igmana, Glavatičevo i oni ostali kao "slijepo crijevo", duboko uvučeni u okupiranu teritoriju.
- Ova slobodna teritorija biće kasnije jedna od glavnih baza za naša ofanzivna djejstva za oslobađanje Treskavice, a jedina baza za oslobađanje šireg prostora Glavatičeva, odnosno Župe ujesen 1992. godine, kada smo četnike na Borcima i Boračkom jezeru doveli u poluokruženje - kaže Polutak. - To je u Dejtonu bio najjači adut da Federacija dobije i Borke i Boračko jezero.
Brigadir Polutak smatra da je to i najznačajnija pobjeda Četvrtog korpusa otkako mu je on na čelu. A za komandanta Korpusa je postavljen 17. avgusta '95. Dakle, nekoliko mjeseci prije mira. General Pašalić, koji je bio komandant Korpusa od. 17. novembra '92, pa do novembra '93. ističe nekoliko presudnih bitaka iz tog perioda. Prije nego je formiran Korpus, Mostarski bataljon, kasnije brigada, izvojevao je dvije važne bitke protiv četnika: oslobodili su južni dio Heliodroma i protjerali četnike sa lijeve strane Neretve, te otjerali neprijatelja iz Podveležja. A što se tiče bitki sa HVO, Pašalić ističe oslobađanje Sjevernog logora i Bijelog polja.
I Pašalić i Polutak naglašavaju da je istorijska uloga Četvrtog korpusa za odbranu naše zemlje u tome što je očuvao najveći dio prostora Hercegovine i opstanak Bošnjaka na ovim prostorima. Pašalić kaže da je dolina Neretve "arterija Bosne i Hercegovine i politička, i vojnička i ekonomska", te ne zna kako bi mogao zamisliti BiH bez Neretve. "Da ovaj prostor Četvrti korpus nije odbranio, ne bi bilo potrebe za Dejtonom", dodaje general Pašalić. Polutak veli da je Neretva bila zacrtana granica i jednog i dragog agresora za podjelu BiH. Zato im ni željeznička praga, pa ni put M-17 ništa nisu značili, te su ih nemilosrdno rušili. Samo je, kaže on, Armija RBiH čuvala i sačuvala i put, i prugu u dolini Neretve.
Na pitanje da li se Stolac mogao sačuvati, Pašalić kaže da "nije - jer se nije sačuvao", te da on nije od onih koji vole da raspravljaju o tome "šta bi bilo da je bilo". "Nismo odbranili Čapljinu, Stolac, Dubravsku visoravan, jer se nismo dobro organizovali", kaže Pašalić. "A nismo se organizovali", dodaje on "jer nismo imali vremena u poređenju sa dva agresora, od kojih se prvi spremao od Kosova, drugi od 1972." Međutim, Pašalić kaže da mladim generacijama Bošnjaka kao opomena treba da bude činjenica da je na ovim prostorima oko 4.800 Bošnjaka ratovalo u HVO, a da mnogi od njih koji su se, kad su počeli sukobi, priključili Armiji, nisu došli s naoružanjem nego praznih ruku. Od tih Bošnjaka koji su iz HVO prešli u Armiju, formirali su nekoliko brigada i oni su, zajedno sa Prvom mostarskom, naoružani zaplijenjenim oružjem, a municijom koja je stigla iz Bjelimića, deblokirali Mostar. A šta li bi tek učinili da su odmah stupili u redove Armije!? Kao što je, na primjer, učinila mala, hrabra Drežnica.
Pašalić navodi podatak da je Četvrti korpus, kada je osnovan, imao 9.000 boraca i da je svega 30 odsto boraca imalo lično naoružanje. Imali su dva topa, nekolika minobacača, ali bez projektila, te jedan lanser. Dvije haubice su iz Novog Travnika upućene u Mostar, ali ih je uzeo HVO.
Pašalić i Polutak su istakli i brzinu vojničkog ustrojavanja Četvrtog korpusa. Fantastično brzo je rastao i funkcionisao i u njegovo vrijeme, kaže Pašalić. Polutak, opet, podsjeća da je Korpus kraj rata dočekao kao izuzetno jaka formacija naše Armije, a da je i sada, u profesionalizaciji, išao prije donošenja Zakona o odbrani.
Govorili su i o hrabrosti njegovih boraca. Pored legendarnog Mithata Hujdura Hujke spominjali su i druge borce. Pašalić je, ipak, želio da istakne za njega "jednog od najvećih naših boraca svih vremena o kome se malo zna - Mirzu Humu. Bio je, kaže, veoma obrazovan, inteligentan, vanredne fizičke kondicije. Teško je u Šantićevoj ranjen u glavu. Možda je, veli, mogao preživjeti, ali HVO nije dozvolio njegovu evakuaciju u inostranstvo, na liječenje.
Naši sagovoraici vele da su obojica mnogo puta bili "na ivici života i smrti". Polutak je u borbi doživio i udes, pa je bio tri mjeseca van stroja, a preživio je i direktne pogotke u kola kojim se vozio. Za Pašalića su najteži trenuci bili oni kada su na početku rata vodili bitku za Podveležje sa Četnicima, a dogovorenu podršku im uskratio HVO. "Bili smo", kaže on, "izdani i poginulo nam je 14 boraca zbog toga". Teško ga je pogodilo i stradanje hercegovačkih boraca u nesretnom pokušaju deblokade Sarajeva decembra '92, kada je izgubio 58 saboraca.
Ipak, obojica su, reklo bi se, zadovoljni učinkom Četvrtog korpusa u odbrani zemlje. Jer, Neretva nije postala granica, nego je ostala ono što je uvijek i bila - jedna od najljepših bosanskohercegovačkih rijeka.
