Sjećate li se "nane"? To je ona stara, dobra haubica 105 mm koja se nalazila ispred bivšeg Muzeja bitke za ranjenike u Jablanici - kao trofej iz Drugog svjetskog rata. Znate da je ona na početku četničke agresije na našu zemlju "proradila" i prokrstarila mnoga naša ratišta. Za "nanu" su tada naši artiljerci morali da skraćuju granate. Danas ne moraju. Jer "nana" je postala "djevojka". Podmlađena je u jednoj našoj poznatoj fabrici i sada je to prava haubica: cijev joj je nova, mehanizam za okidanje novi, nišanske sprave takode.
Sada se "djevojka iz Jablanice" nalazi u zoni odgovornosti Sedmog korpusa i još nije učestvovala u bitkama. Prekrivena ceradom, čeka naređenje načelnika artiljerije Sedmog korpusa Saliha Fuke Sliše, starog artiljerca i starog bugojanskog "vuka". On joj je naredio da se odmara do "medenog mjeseca".
Slišo kaže da ima mnogo interesantnijih položaja od ovog na kome se nalazi "djevojka iz Jablanice". A to je vatreni položaj jedne haubice 122 mm koja na nišanu sada drži četnike na kupreškom bojištu. No, kad zatreba, cijev okrenu prema Donjem Vakufu. U velikim bitkama koje su nedavno vođene na komarsko-vrbaskom i kupreškom pravcu ova je haubica odradila pravu stvar. Mnogo puta ova posada je gromoglasno uzvikivala: "Ura!" Jer, sa osmatračnica su im stizala obavještenja: "Pogodak - direktno u cilj!"
Posada haubice pokazala nam je koliko joj je vremena potrebno da zauzme "svoje mjesto", da se izdaju naredbe, zauzmu elementi, donesu granatu, nanišane i opale. Naredbe je izdavao Salih Bećar, komandir voda, nišanske sprave je podešavao komandir odjeljenja Asim Opardija, a punilac je bio Esad Imamović. Posla nije imao računač Enes Karadža, jer je on odavno izračunao elemente jednog četničkog položaja na Kupresu. Haubica je bila spremna za djejstvo manje od minute.
Ovo je bila prilika da nam ovi artiljerci ispričaju ratni put njihove artiljerije od ničeg do danas, kada su postali moćna jedinica naše Armije.
A, zapravo, priča o bugojanskim artiljercima, pa i artiljercima Sedmog korpusa, počinje 9. maja 1992. godine, kada su se pred hotelom "Akvarijum" u Bugojnu postrojili budući artiljerci. Tada nisu imali ni jedno oruđe i nijednu granatu. Imali su samo želju da brane svoju zemlju.
- Prvu granatu, zapravo minu, ispalili smo 21. maja prve ratne godine - kaže Salih Fuka Slišo, koji je, u neku ruku, "zaštitni znak" bugojanske artiljerije, pa i artiljerije Sedmog korpusa. - Ispalili smo je iz minobacača 82 mm, koji smo zaplijenili na brdu Zijamet.
Tih prvih minobacačlija sada, naravno, ovdje nema. Oni su uz minobacače u raznim jedinicama Sedmog korpusa. "Žao nam je što ih nema, jer su oni žive legende naše artiljerije", kaže djevojka artiljerac Feriha Muratbegović.
- Ovo je mješoviti artiljerijski divizion, koji je jedan od najmoćnijih artiljerijskih jedinica u našoj Armiji, baš kao što je artiljerija Sedmog korpusa jedna od najjačih u zemlji - kaže Slišo. - Eto, mi sada imamo haubice raznih kalibara, minobacače raznih kalibara, tenkove, više baterija ZlS-ova, lahkih raketnih lansera, protivtenkovskih raketnih lansera, višecijevnih bacača raketa...
- S ponosom mogu reći da smo više od 50 odsto ovog oruđa zarobili od neprijatelja - kaže Slišo. - A to nam je i najslađe oruđe. Jer, time smo oslabili vatrenu moć neprijatelja, a svoju povećali. Dalje, nešto oruđa smo nabavili preko "naturalne razmjene", zatim ovdje je postojala jedna moćna fabrika u kojoj je bilo oruđe bivše JNA. Prije bivše JNA mi smo ta oruđa izvukli i sklonili na sigurno.
Od početka rata je i artiljerac Rasim Seferović, zamjenik komandanta MAD-a. On kaže da su uporedo sa narastanjem artiljerije radili na obrazovanju artiljeraca, jer ih dobar broj nije imao nikakvog znanja iz ove vojne nauke. Ali, imali su volju i kroz vatrena krštenja izrasli u prave artiljerce.
Najviše su ratovali, a ratuju i sada, protiv četnika. Međutim, vodili su bitke, kako kažu - nažalost i sa HVO.
- Njihovi i naši vatreni položaji bili su udaljeni svega tri, četiri kilometra - kaže Opardija. - Oni su znali za naše, mi za njihove položaje, jer smo na početku rata, zajedno djejstvovali protiv četnika.
- Da su htjeli da nastavimo zajedno protiv četnika, da nisu okrenuli protiv nas, sve bi drukčije bilo na ovom prostoru - kaže Slišo.
Većina ovih artiljeraca su Bugojanci i Donjovakufljani. U posljednjim bitkama dogodilo se da su morali da gađaju četničke položaje kraj svojih kuća, u donjovakufskoj opštini. To je, između ostalih, morao da radi Hasib Kosović, bivši zarobljenik iz logora Manjača, sada artiljerac.
Sanjao je povratak kući i jedan od njihovih ratnih drugova, talentovani artiljerac Miralem Selimović. Kad je u ovaj divizion stigla prva haubica 122 mm, s njom je došao i Selimović. Lijepo je pjevao i pobijedio na takmičenju pjevača amatera u Bugojnu prošle godine. Pjevao je pjesmu: "Kad se vratiš kući, sine". Na žalost, poginuo je. Njegovi artiljerci, saborci, svakog dana, ko zna koliko puta, otpjevaju ovu pjesmu.
