Ko je Munira Çoşkun, Šta je veže za Bosnu i Hercegovinu otkrivamo u intervjuu za plbih.org

Munira Çoşkun je žena borac i heroj kako bismo je mogli opisati u dvije riječi. Ona je tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini bila prisutna na ovim prostorima. No nakon toga njen rad i dalje ide u pravcu sjećanja na Bosnu i Hercegovinu, napisala je dvije knjige na turskom jeziku. Čak je prevela i "Roman o Srebrenici" književnika Isnama Taljića pod naslovom «Srebrinitsa'nin».

U razgovoru s njom pokušali smo za naše posjetioce dokučiti njeno sjećanje na BiH, kao i njene trenutne planove, o čemu možete pročitati u nastavku - web portal plbih.org!

PLBiH.ORG: Čast i zadovoljstvo nam je porazgovarati sa književnicom Munirom Çoşkun koja radi i živi u Republici Turskoj. Hvala Vam na izdvojenom vremenu za ovaj intervju. Možete li nam za početak reći nešto više o sebi - svoju biografiju, za one koji Vas ne poznaju?


Rodjena sam u Plevljima. 1957 god. 19 avgust. Otac mi je rahmetli Husno Kurtovic. Njegov otac moj rahmetli dedo Alija Kurtovic je iz Gorazda.Selo Zupcici. Babina majka rahmetli nana mi je porijeklom iz Konje. Majkina majka rahmetli nana mi je porijeklom iz Foce.
Kao sto je vjekovima u Bosni, u Sandzaku, i dan danas i moji djedovi i pradjedovi su stalno mjenjeli svoje mjesto. Eto zadnje smo ovdje u Turskoj. Dosla sam ovdje kao mala beba. Novinarka sam. Dvije knijige ( samo o Bosni) sam objavila. Pocevsi od 1993 god. do danas samo pisem i pricam o mojoj Bosni. Nedam da se zaboravi ono sto se je desilo.

PLBiH.ORG: Poznato nam je da ste tokom ratnih dejstava, bili jedno izvjesno vrijeme u Bosni i Hercegovini. Kako i na koji način ste došli u to vrijeme u vihoru rata?


Dosla sam sa svojom voljom. Htjela sam da budem na licu mjesta. Da informisem Tursku. Prvi dolazak mi je bio kroz Slovenije. Otud sam dosla u Zagreb. Iz Zagreba sa vozom do Ancona ( Italija) i sa nato avionom usla sam u Sarajevo. Nakon toga moji dolaski i odlasci u Bosni pravac mi je bio Visoko i kroz Igman u tunel. U Visoko svracala sam kod nase armije. Bio je hadzija. On bi me fino nahranio u kuhinji. Radost bi mi bilo tu pojest pure kumpir. Jer znala sam kada budem usla u Sarajevo Boga mi necu moci lahko da nacem sta da pojedem. Imala sam u dzepu tableta vitamine i tome sam se naslonjala. Nista mi nije bilo tesko. Jer ja puno volim svoj narod. Kada bi u gradu ostala pod kisu granata, da bih se skolonila koju god vrata sam kucnula rekavsi (ja sam novinarka Munira iz turske) svak mi je rekao "bujrum sine."
Jednom prilikom gosp. Emin Svrakic je rekao " kada su puno ljudi bjezali sa tasnom i masnom, Munira je dosla ovdje" Dosla sam jer je ovo moja domovina. Rahmetli babo mi je dosao sa troje djece a cetvrto u stomaku majke, u nepoznatu zemlju. Nit zna turski govorit, nit ima koga da se obrati. Imao je teske godine. Moj babo je pravi junak bio. Od kada znam za sebe stalno mi je pricao ko su ti cetnici, ustase itd. Objasnavao mi je zasto smo dosli ovdje. I kada sam mu objasnila da cu u ratnu Bosnu. Rekao mi je "idi sine. Ali pazi. Metak je u mogucnosti probusiti i brda." Spremna sam i bila i smrcu i da ostanem invalid. Znala sam da dolazim u rat. Prvih godina nisam radila za bilo kojoj mediji. Nego sam cjeloj Turskoj ko je god hteo djelila informacije. Jer ja u Bosnu nisam dosla da bih zaradivala novca. Jer ovdje nije tesko doci do novca. Samo cestito i posteno raditi.
Pri kraju rata znaci 1995 god. avgust mjesecom sam pocela raditi kao predstavnik turkog lista Hurrijet'a. Dosla sam da se borim. Moje oruzje je bilo moja olovka.


PLBiH.ORG: Dok ste boravili u BiH, je li Vaša familija bila s Vama ili je ipak ostala u Turskoj?

Sama sam dosla. Sva familija mi je ostala u Tursku. I moja jedinica kcerka Elif tada je imala 15 godina. Ja sam joj ispricala sve. I ona je u skoli kolegama i kolegicama pricala. Posebno kada sam joj pricala kako djeca u Bosni i Hercegovini su zeljna pojesti pecene piletinu. Ona je u skolu tako organizavala da djeca nisu htjeli jesti pecene pile dakle god djeca u Bosni budu u mogucnosti pojesti to jelo.
Jesam dosla sama. Ali sam ovdje nasla i imala naj vecu familiju u moju dragu Bosnu. Svi su bili moje majke, sestre, i braca. I djeca su bila moja djeca.

PLBiH.ORG: Ima li nešto čega se rado sjećate iz tog vremena boravka u Bosni, neka anegdota ili nešto što biste rado zaboravili?

Puno ima toga. Eto momentalno vec kada sam gore spomenula Visoko da vam ispricam ovo. " Noc je. Krenula sam iz Visokog sa starim dzipom koji je dat za vozenje ministra Dzemal Cabaravdic'a . Idemo prema Igman. Vozac je bio Alija. Koji je jedno oko izgubio od gelera. Krecemo. Pocese granate. Dzip se trese. Cabaravdic kaze " Munira, hajmo put nastaviti pjeske. " Necu"!
Dok moze Alija ovaj put proci, koji je samo radi Vas krenuo i ja cu ostat sa njim. " i tako je bilo. Tog momenta da bih opustila vozaca Aliju, pocela sam pjevat pjesmo, " a moj Aljo crne oci" . A on nastavi meni " Hej Munira hej Munira gdje ti je Muharrem" I tako doslo smo do tunel. Cabaravdic je samo cvrsto drzao u ruku svoju bordo boje koznu tasnu.

PLBiH.ORG: Jeste li nakon 1995. godine dolazili ponovo u Bosnu i Hercegovinu, kakav je bio osjećaj?

Kako da ne. Te godine se je mnogo nesto desilo. 1995 september su me cetnici zarobili u kulu. Ispitava li su me prvom u Ilidži, kasnije me vodili na Palama. Nako belaj mjesto izgledalo je kao restoran. Dva spratta. Broj sobe mi je bilo 10. Njega su u drugu sobe odveli. Bio je sa mnom i jedan kolega turski novinar. Tu noc kasno doba su me odveli u drugu prostoriju. Bila nekakva soba pogolema. Tu su imali dolafovi. Kao sanducici u zidu. Otud su vadili oruzje i krecali na ubijanje. Stavise me ne jednu stolicu bjela od plastike. I rece mi jedan ako budem trepnula sa okom da ce odmah ubiti. Kolega mi nije bio sa mnom. Negdje drugo su ga zatvorili. Onda docese nakakvi hajvani iz jedne serpe svi su jeli. Pa pocese meni dobacivati. Nudili da jedem njihovu hranu sa svinjom. Polahko su krecali su prema meni. Onda u sobu ude jedan nizak covjek. U lice nisam smjela pogledat. Jer mi je naredeno samo da smijem dolje gledat. I taj covjek razturi sviju njih. meni rece da se ne plasim. Da ce on tu na jedan krevetcic spavat. I ja ga upita ime. Rece mi da se zove "Njegos"Sutra dan kada je svanulo odvedose me u Kuli.
Eh koliko su se bojali od jedne male zene i njene olovke. Kao da je atomska bomba.
Tada sam se vracala sa centralne Bosne. Tih dana se je oslobodila Vozuce. Usla sam u Vozuce. Mislim istih dana sam boravila i u Bugojno. Mislim da sam tu upoznala i jednog kumandanta kome je bio nadimak "Jupi" i on je bio ranjen u oku. Poklonio mi je bonbonu. Pogledala sam u bonbonu i rekla sam: " Ne ja ovo necu"
" Pa zasto Munira? " "zar ne vidite na bonbonu ima krst. " neka neka ima. Ali vidis boja joj je zelena.
Helem nejse, i nakon teskih ispitivanja od starane cetnika, zatvorili su me u kuli u samnicu. Bio je jedan direktor tu zvali su ga Soniboj, rekao mi je da ce me mrtvu razmjenit. Prvih pet dana nisu mi nista dali da pojedem. I ja sam za nijetila da postim. Tako sam razbila osjecaj gladi. Uzeli su nam mojeg kolege golf auto, lap top, sav novac koji smo imali. Cak imala sam u cepu mali kuran-i kerim i tu sam bila stavila 100 maraka i to su mi oduzeli. Kolega je imao veliku sumu novca mislim oko 9 hiljada maraka. Onda uzeli su mi noz koji mi je bio poklon od jednog kumandanta crnih lobudova . Pitali otkud mi ovaj noz. Pa ovo je rat. Vjerovatno bih se mi radije poklonili koji parfum ali sta je tu je. Sve su uzeli.
I vuk pojeo magarca. Lopovi. Lopovi. Dzellati.
Nakon 22 dana provedeno u samnici razmjenili su me. Moja novina je poslala privatan avion u Zagreb. Odmah sutradan smo se vratili u Tursku. Napisala sam feljton. I nakon 5 dana boravka ja sam se odmah vratila, sada iz inata cetnicima. Koji su mi na palama prijetili da ce mi slomiti sve prste i da ce me objesiti sa nekakvim svilenim gajtanom ako budem pisala o njima. Kada sam ulazila kroz tunel nakon toga svega, i usla u Dobrinju tu sam se sastala sa nasom armijom, komandantom tunela. I oni su me castili sa orahom i halvom. I kazu da se nisu nadali da cu se opet vratiti. Dobrinju sam nekakvo drugacije voljela. Bila sam tu na linije. Kumandant Ä°smet Hadzic je bio mislim. Pa bio je Muhammed bezbjednosti. Sa njim sam obilazila linije. Onda ranjenike. Bila je jedna Zehra. Borac invalid. Jedan momak koji je ranije bio bokser sa medaljama i sada u invalidskim kolicima. Puno njih. To su mi ostali u dragom sjecanju. Sa mogucnostu svom, pokusala sam svakom da pomognem.
I tako ostala sam do 2001 godine sa sjedistem u Sarajevo.


PLBiH.ORG: Da li se naši Bošnjaci druže u Turskoj, postoji li neko udruženje koje gaji tradiciju Bošnjaka sa ovih prostora?

Jest ovdje se bosnjaci druze. Bas prosle nedelje smo imali teferic. Koji se svake godine pravi. Tu se kola igraju. Bureki pite se donesu. Sevdalinke se pjevaju.

PLBiH.ORG: Napisali ste dvije knjige. Recite nam nešto više o tome, koja je tematika, naziv i sadržina knjiga i od kud inspiracija za njihovo objavljivanje?

Knijige su mi o Bosni. O ratu. Sve sto sam bila svjedok ja sam napisala. Zadnja knijiga mi se zove. "Bosna'da Savay..... " to znaci, (rat u Bosni, krvave ruze su u mojoj dusi.) To su one krvave ruze koje su se ostatci od granata ofarbali u crvenu boju. Nikada nisam smjela da bih zgazila ta mjesta. Da li se i danas tako pazi ?

PLBiH.ORG: Jesu li knjige pisane samo na turskom jeziku, ako jesu, možemo li očekivati njihov prevod i na bosanski jezik ili neke druge jezike?

Kao sto vidite puno imam teskoca sa pisanjem bosanki. Puno gresaka. Radi toga ne mogu prevesti na bosanski jezik. Meni, je puno lahko prevesti sa bosanskog na Turski. Prosle godine sam prevela knijigu na turski jezik. Isnam Taljic'a "Roman o Srebrenici."

PLBiH.ORG:  Šta je trenutno Vaša okupacija, čim se bavite u slobodno vrijeme, Vaši planovi?

Nastavljam svoju borbu. Nedam da se zaboravi. Borba protiv zaboravljanje. Samo za moju Bosnu postala sam i slikar. Zadnje dvije godine slike pravim na platno. Sa uljenim bojama. I sada zavrsavam svoju pravu ideju koja me je privukla da slikam. 11 jula cu imati izlozbu o genocid'u, o mojoj Srebrenici. Za majke , za djece, za starce, za borce, za sve moje nezaboravljene....

PLBiH.ORG: Ima li nešto što biste spomenuli za naše posjetioce plbih.org, a da Vas mi nismo pitali? Kakvu biste poruku uputili Bosancima i Hercegovcima?

Samo ne dajte da se zaboravi. Nekada dobivam kritike. Kazu od 1993 godine samo to pricas. Siris mrznju. Ne... Ja ne zelim da se siri mrznja. Samo necu da se zaboravi. Ako imam kap krvi bosanski, sandzacki ili bilo koji ljudski,u mojim venama. To mene duzi za ovo. Duzna sam sve moguce uradit. A ne sjediti pokrstenih ruku i plakati. Ja necu da placem. Ja hocu za one koji su sve suza izplakale da bih nesto uradila. Sama radim. Sama se borim. Nejmam iza sebe nikakvih nit organizacija, nit ljudi. Ali imam snagu. Znam iza sebe imam moju dragu Bosnu i hercegovinu, u kojoj mora doci sve na svoje mjesto. Bosna je bila, Bosna je sada i Bosne ce biti. To su bili moje rjeci na mitingu ispred vjecne vatre u Sarajevo. Koji su organizovali "udruzenje logorasa"Pod motom, "Na da mo vam da se djeli Bosna. "

PLBiH.ORG: Hvala Vam još jednom za ovaj intervju, što ste nam u razgovoru pobliže objasnili ko je Munira!
Hvala i Vama.

Web portal plbih.org - Patriotska liga BiH