Glavni imam u Konjicu Nezim Halilović prije rata nije bio muderis (profesor), ali su ga svi u ovom gradu tako zvali. Jer, običaj je u Konjicu da glavnog imama nazivaju "muderisom", bez obzira što on nema veze s nastavom. Tako je, eto, i on, Nezim Halilović 1991. godine, nakon što je završio studije na Al Azharu i dobio mjesto glavnog konjičkog imama, postao i - muderis.

Ali, ta titula u ratu je postala najvažniji dio njegovog imena. Jer, Nezim Halilović, glavni imam iz Konjica, ratnu slavuje stekao upravo pod imenom - Muderis.

Muderisa sam upoznao jula '93. godine za vrijeme bitke za Igman. Već je bio ovjenčan slavom ratnika i komandanta. Do tada su on i njegovi borci već prošli mnoge bitke oko Konjica, a učestvovali su i u onim za deblokadu Sarajeva. U tim sudbonosnim danima na Igmanu proslavili su se u bici kod Bijele lijeske, gdje su četnici, prije njihovog dolaska, probili naše linije.

Tada je na Igmanu bilo nekoliko Arapa i Iranaca, dobrovoljaca, bilo ih je i u njegovoj jedinici. Međutim, jedino je on, Muderis, izgledao kao pravi mudžahid. Obučen u crnu nošnju, koja je tradicionalna muslimanska ratnička nošnja, sa crnom šamijom na glavi i trakom na kojoj je arapskim jezikom pisalo "La-ila-he illelah" (Samo je jedan Bog-Alah), pa dugom crnom bradom, onako stasit, s pištoljem i nožem ili sabljom oko pasa, djelovao je impozantno. Takav je izgledao kada je komandovao i pucao, kada je pripremao akcije, kada je ispred svojih boraca klanjao, kada je sa stranim novinarima razgovarao, sa unproforcima...

A komandovao je gotovo šapatom i nikada u ratu nije povisio glas. Zapravo, kako i sam kaže, on i nije komandovao u klasičnom smislu, nego se - dogovarao s borcima. I oni su u bitkama bespogovorno izvršavali te dogovore - komande. Muderis je imao svoja isturena komandna mjesta, ali je još češće neposredno komandovao i ratovao. Kad bi vidio da se bitka razvija prema dogovoru, on je postajao obični borac i pucao.

U početku je "Muderisova jedinica" imala samo 27 boraca, njegovih džematlija. A u tu jedinicu nije se baš moglo bez "prijemnog". Svi borci njegove jedinice morali su da se u ratu pridržavaju islamskih normi: da su vjernici, da klanjaju, da ne piju, ne kradu i slično. "Nisam tražio gotove muslimane", kaže. "Mijenjali su se u jedinici, ostavljajući ružne navike".

Vremenom su mu prilazili mnogi dobrovoljci, tako da je njegova jedinica porasla u Četvrtu slavnu lahku muslimansku brigadu. Muderis je dozvoljavao dobrovoljcima, koji ne ispunjavaju njegove uslove, da u sklopu Četvrte muslimanske učestvuju u pojedinim bitkama. Ali, to su bili dobrovoljci, a ne članovi njegove jedinice. A mnogi su željeli da baš ratuju pod njegovom komandom. Na primjer, u bitkama za Ljubinu, Bijelu i Prenj, septembra '94, u Četvrtoj muslimanskoj, koja je tada odigrala ključnu ulogu u uspjehu operacije, kao obični borci dobrovoljci, ratovali su jedan bivši komandant brigade, pa direktor "Igmana", koji je u toj bici i poginuo.

Čuvena je bitka na Požiljku kod Bjelimića. Muderisovi borci su oslobodili Požiljak i tada je Muderis došao u sukob sa generalom Drekovićem, tadašnjim komandantom Četvrtog korpusa. Jer, povukao je svoje borce bez generalovog naređenja. Naime, uoči bitke Drekovićev zamjenik Alija Ismet je rekao Muderisu: "Ako oslobodiš Požiljak, povuci vojsku, a ja ću tebe na leđima odnijeti u Konjic". Muderis je oslobodio Požiljak i povukao vojsku. Zbog tih i takvih Muderisovih povremenih iskakanja iz vojničke šeme ponekad je trpio "žestoku vatru" nadređenih. Međutim, bez njega nisu mogli.

Mnogo je Muderis bitaka vodio sa svojom Četvrtom lahkom muslimanskom. Glavatičevo, Treskavica, Ljuta, Igman, Kijevo, Kotorac, Bjelimići, Vlašić... Svugdje je on bio sa svojim borcima, jer je smatrao da "bi bilo besmisleno druge pozivati u borbu, a čuvati svoju glavu". Dva puta je ranjen, jednom teško.

Zanimljivo je da je Muderis posljednje ratne zime, kada su Prvi i Četvrti korpus vodili bitke od Kalinovika do Igmana, krenuo sa svojom jedinicom da oslobodi sada već čuvenu "Malu Ćabu" na Treskavici. Muderis oslobodio "Malu Ćabu" - motivacija je bila i logična i jaka. Ali, veli Muderis, Zaim Imamović je to iskoristio da motiviše svoje borce i oni su prije Četvrte lahke muslimanske izbili na ovaj vrh. Tako, eto, ako nije direktno, jeste indirektno pomagao oslobađanju - "Male Ćabe".

Muderis je '94. dobio "Zlatni ljiljan", a ima i čin pukovnika. Sve vrijeme rata, takođe, na papiru je bio glavni imam u Konjicu. Priznaje da je taj posao najmanje obavljao. Poslije dejtonskog mira imao je onaj čuveni nesporazum sa iforovcima koji su pretresli kasarnu njegove jedinice. Tražili su mudžahedine. Sreća da se Muderis nije tu zatekao. Neki misle da su tražili njega. Poslije Dejtona podnio je zahtjev za demobilizaciju.

-Kada je napadnuta moja zemlja i moj narod, uradio sam ono što mi je bila dužnost - kaže Muderis. - A kada je rat okončan, ja sam se demobilisao i vratio svom pozivu glavnog imama u Konjicu.

Nezim Halilović Muderis rođenje 1965. godine u Zepi. Završio jc Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu i studije na Al Azharu u Kairu. On i njegova hanuma Fatima imaju dvije kćerkice. Sadžida ima sedam, a "ratna" Nudžejma dvije godine. Otac Abid, majka Ajka, sestra Mirsada i sestrična Enisa sve vrijeme rata i sve do pada - proveli su u Zepi. Evakuisani su i srećno stigli na slobodnu teritoriju. Izvjesno vrijeme su živjeli sa Muderisom u Konjicu, a sada su kod drugog sina Ahmeta, takođe muderisa Medrese i čovjeka koji se, kao i njegov brat Nezim, od prvog dana rata stavio u odbranu zemlje. Muderis ima i tri sestre: Mirsadu, Eminu i Mejru. A imao je i daidžu Zulfu, neobično hrabrog čovjeka na koga se, kažu, hrabrošću "bacio" junak ove priče.