Do Trga Pere Kosorića stigli smo kolima koja je ludo vozio borac s Trga, Zlatan Babić. On je, poput Alana Prosta, pravio oštre "osmice" kako bi zavarao snajperiste. Drugi, bezbjedniji put nismo tražili iz prostog razloga što on ne postoji.
A i na Trgu smo odmah shvatili da ni ovdje bezbjednog mjesta nema. Zapravo, više nema ni onog prelijepog trga, koji je u svako predvečerje bio pun šetača. Umjesto trgovačkih radnji u prizemlju zgrada sada su kosturi kroz koje se vidi "Zeljin" stadion i Grbavica, a kroz koje uvijek može da vas nađe smrtonosno tane. Umjesto Trga sada je skladište izgorjelih i unakaženih automobila, koje niko i ne pokušava da skloni.
Nema stana koji je ostao čitav, a svaki drugi je neupotrebljiv. Neboderi su isparani granatama i šrapnelama, baš kao i asfalt. Kad bacite pogled na sve to, odmah vam je jasno: ovdje ste smrti izloženi kao na dlanu.
Prije nego smo svratili u Stab jedinice koja ja već 10. aprila postavila prve straže na Trgu, s Babićem smo obišli Trg i gnijezda naših boraca koja su udaljena od četničkih najviše 50, a ponegdje i samo 20 metara. Babić nam pokazuje neboder "četvorku" i već zamalterisano mjesto kroz koje je prošla pancir-granata i izašla s druge strane nebodera.
Mnoge granate su udarale i dalje udaraju u zgrade i ruše stanove. Tako, eto, kaže, Babić, nema ni jednog stana okrenutog prema Grbavici da nije razrušen.
Prema gnijezdima naših boraca, zaštićenih (ako išta na Trgu može biti zaštićeno) vrećama zemlje i automobilskim gumama, idemo nekom sigurnijom stazom. A baš na tu "sigurniju stazu", vidi se, palo je bezbroj granata. Idemo prema položajima koje smo posjetili prije mjesec i po dana. Tada su tu stražarila dva borca koja su nam rekla samo svoja imena -Ivan i Vero. Na jedno od tih stražarskih mjesta direktno je pala granata. U njemu je bio Ivan i - nije mu bilo ništa.
Sada, prepoznavši nas, izlazi samo Vero i odmah kaže: "Nema više Ivana. Poginuo je neki dan, eno u onom gnijezdu. Bio sam s njim. Umirući, rekao je: "Ko li me pogodi, majku mu! Ma naću ja njega! "Sada upišite Ivanovo i prezime - Babić. A možete slobodno i moje - Vero Ramović".
Idemo na stražarsko mjesto gdje je poginuo Ivan. Sada je ono mnogo zaštićenije i čini se, da nikakva granata više ne bi mogla ovdje ni ozlijediti nikog. Tu je nekoliko boraca. Jedan od njih, Uzeir Reko, kaže da je baš juče, na njihove oči, snajperista ranio četvoricu ljudi na ulici. Ista ova postava bila je tu i prije neki dan, kada su četnici bacili na njih bojne otrove. Neki su se gušili, neki znojili, a nekima se i spavalo.
U narednom gnijezdu su borci Milan Đukanović i Senad Piskić. Milan je Srbin i jedinac u majke. U odbranu Sarajeva stupio je već 5. aprila, kada su vođene prve borbe sa četnicima na Sancu. Ranjen je 6. juna, ali se brzo oporavio i ponovo ovdje, na ratište. Kaže da u ovoj četi ima najmanje 30 odsto Srba. Njegov saborac Senad veli daje s njim u istoj četi i njegov brat Sead. Nabrajaju nam imena još braće koja ovdje zajedno ratuju: Adnan i Ado, Ipe i Senad, Vera i Celo, Cigle i Hajra, pa Avdo i Samir i otac im Kemo.
Ispred nas je zgarište nekadašnje slastičarnice "Palma", a dalje, s druge strane Ulice Milutina Đuraškovića, zgrade u kojima se nalaze četnici.
- Iz tih zgrada često na nas pucaju četnici - objašnjava Babić. - Iz zida izvade blok, opale nekoliko "pamova" i onda vrate ciglu. Ispred tih zgrada često izlaze s tenkovima i transporterima i pucaju po Trgu i drugim dijelovima grada. Ali, mi imamo protivoklopnu jedinicu koja se uspješno s njima nosi".
Iz ovih gnijezda borci su više puta vidjeli kako četnici odvode u zarobljeništvo mještane, te kako muškarce prisiljavaju da im kopaju rovove, čiste ulice.
Vrijeme je bilo smjeni i na ovo stražarsko mjesto došli su novi borci - Hajrudin Hodžić i Sabri Halili.
U jednom ulazu vidjeli smo i nekoliko mještana te četvoro djece kako se igraju. Jovanka Matić, je, nakon šest dana, kaže, izvela unučice vani, a i Milosav Pavlović svoju dječicu. Život im prolazi između stanova i podruma. Noćas im je bila najužasnija noć od rata: malo se pucalo!
- A to nije dobar znak! - Večeras bi moglo biti žestoko - veli Pavlović.
Posjetili smo samo nekoliko vidljivih gnijezda i položaja naših branilaca. Mnogo je više onih nevidljivih. Priču o četi s Trga Pere Kosorića nastavljamo u njenom Štabu. Tamo su nas dočekali komandir Ermin Tarić Tare, njegov zamjenik Nusret Branković i Bruno Goričanin, komandir voda.
- Kompletno područje Mjesne zajednice Trg Pere Kosorića je naša zona odgovornosti i mi je, evo, od početka rata uspješno branimo - kaže komandir Tarić. - U našoj jedinici su borci svih nacionalnosti. Većina je rođena baš na Trgu, ali ima ih dosta koji su izbjegli sa Grbavice, a prijavili se i neki iz drugih dijelova grada, koji vole neprekidne borbe. Jer, ovdje se svakog dana puca. I ovdje se kale ratnici.
Tare nam kaže da ne zna koju bi borbu ove jedinice izdvojio, kad se na Trgu svake noći vode žestoke borbe, i to uvijek po istoj šemi. Prvo četnici zasipaju Trg granatama, a onda krenu u pješadijski proboj. I tada satima traje ona paljba, koju mještani okolnih naselja već mjesecima slušaju. U toj paljbi se ne čuju pojedinačni pucnji, nego kao da teče hučna rijeka koja nosi sve pred sobom.
- Često pravimo "izlete" na Grbavicu - kaže Tare. - Eto, neki dan smo imali veoma uspješan izlet, kada smo u po bijela dana uništili njihovo jako uporište i skladište municije u zgradi Tombole, pored "Zeljinog" pomoćnog stadiona.
Tare nam veli da njegovoj jedinici, koja inače, formacijski pripada odredu "Ivan Krndelj", kad zatreba, pristižu "za dva minuta" i druge jedinice, kako one iz susjedstva, tako i drugih dijelova grada.
Nusret Branković navodi podatak da je jedinica do sada izgubila četiri borca, a da ih je 30 ranjeno, od kojih se većina vratila na Trg, u jedinicu. On ističe nevjerovatnu borbenu gotovost i kao primjer navodi da im je, kad otpočnu borbe, najteže naći borca koji treba da dežura pored telefona. Svi hoće u borbu. Svi, takođe, jedva čekaju naredbu da se krene na Grbavicu. A tada zna se...
U Štabu nam pokazuju uzorke samo nekih tipova granata, raketa i mina koje padaju po Trgu. Kažu - na svijetu, čini se, nije proizvedena granata kojom ih četnici nisu gađali. Pokazuje nam i jednu koja nije eksplodirala, a na kojoj piše: "Nema islama u Bosni!"
Bruno Goričanin, čiji je vod tako blizu četničkih položaja da se čuje kako kašlju, kaže da i oni četnicima šalju otpozdrave. A do sada se najuspješniji pokazao "otpozdrav" ručne izrade. To je bomba zvana "veseli bosanac". Njom su, kaže, uništili mnoga četnička gnijezda.
Recimo još i to da su borci s Trga predložili da se ovoj četi da naziv prema imenu njenog hrabrog borca, "koji je vrijedio pola jedinice", ali je poginuo - Nusreta Dauta.
