Njih dvojica su mnogo dana i noći proveli u četničkoj pozadini. Više puta su sa četnicima imali bliske susrete i uvijek bili sretniji od njih. Preživjeli su. Čak ni ogrebani nisu. Preživjelo je i 15 njihovih saboraca, takođe diverzanata.

Prvi diverzant se zove Asim Didik, drugi Emin Tucaković Kikilo. Asim ima 37, a Emin 28 godina. Obojica su iz Glavatičeva i obojica su ratnu slavu stekli u bitkama i diverzijama u zavičaju, kraj Neretve. Dobili su "Zlatne ljiljane", a Kikilo je još proglašen i "gazijom".

Rat im je presjekao velike planove. Asim, inače, diplomirani agronom, imao je u Glavatičevu veliko porodično imanje, lijepu kuću i bio je cijenjen poljoprivredni stručnjak u konjičkom kraju. Kikilo je sa dvojicom braće kraj Neretve bio napravio veliki ribnjak. Za dva dana je trebalo da u ribnjak "posije" ribu, ali za dva dana je izbio rat.

Prvu godinu i nešto rata obojica su bili na linijama i nisu se bavili deverzijama. Asim je više od 100 dana i noći proveo na najopasnijoj, ali za Glavatičevo najvažnijoj koti Tjeme na Žljebini. Kikilo na Ćetkovom kuku i drugim linijama prema Nevesinju.

Iz njih će junaštvo progovoriti tek u ljeto '93. kada je Glavatičevo palo "u paketu" sa Bjelašnicom i Igmanom. Obojica su četvrtog avgusta te godine gledali kako četnici pale njihove kuće. A narednih dana kako ruše i pale i sve ostale zgrade: džamiju, školu, robnu kuću, ambulantu, fabriku, pa redom porodične kuće.

"Tada se u meni nešto prelomilo", veli Kikilo. "Shvatio sam težinu tog četničkog zla koje je na nas krenulo. Valjalo mu se jače suprotstaviti".

I momci sa Neretve su mu se suprotstavili. Odmah je, u okviru tadašnje 649. brigade (kasnije i sada 450 lahka brdska brigada), formirana diverzantska jedinica na čijem je čelu bio Asim Didik. Bilo ih je sedamnaest i za 35 dana prošli su ubitačnu obuku.

Svako od njih je imao u četničkoj pozadini svoju "zonu odgovornosti". Noću su gazili Neretvu i "radili". Prvi krupniji plijen je donio Kikilo iz svoje "zone odgovornosti"- sa Biskupa. Zaplijenio je PAM "broj jedan". Kako je to bio prvi PAM u jedinici, niko nije znao njim rukovati. Nagađali su kako da ga upotrijebe, rastavljali i sastavljali i na kraju pokvarili. Onda, šta će, nego vele Kikilu: "Daj, Kikilo, bogati, vrati četnicima ovaj PAM, a donesi drugi". I Kikilo je zaista za izvjesno vrijeme sa istog mjesta donio četnički PAM "broj dva". Zaplijenio je kasnije i PAM "broj tri".

Didik je imao "zonu odgovornosti" nešto bliže Glavatičevu, a vrlo često i na pravcu prema Nevesinju, On je, kako za njega kaže Kikilo, bio najbolji izviđač u Četvrtom korpusu. Duša mu je bila da prisluškuje četničke razgovore, prati njihove pokrete i raspoređuje diverzante koji će im prirediti "dobrodošlicu". Često se nalazio oči u oči sa četnicima.

Najveću akciju diverzanti Glavatičeva su izveli na putu prema Nevesinju, gdje su napravili malo drukčiji raspored četničkih mina. Onda je naišla kolona kamiona punih četnika...

Pored Didika i Kikila iz ove grupe su još dvojica diverzanata dobili "Zlatne ljiljane" - Asim Tucaković Coče i Miralem Pintol. Ostali su dobili razna druga priznanja. Didik nam je često ponavljao da je najbolji diverzant među njima bio Kikilov mlađi brat Ramo, koji je i u najtežoj situaciji bio - nasmijan i pribran. A srce lavlje. "Zlatni ljiljan" nije dobio, vjerovatno, zato što je dodijeljen njegovom bratu Kikilu. Valjda, previše dvojici braće.

Didik i Kikilo su više puta spavali kraj svojih spaljenih kuća, duboko u četničkoj pozadini. Jedanput je grupi svojih diverzanata Asim Didik kraj svoje kuće priredio ugodan konak, a počastio ih i sokom. A za "gosta" iz Bjelimića Semu Pobrića našao je nagorjeli jogi - dušek.

- Mi smo bili kao braća - kaže Didik. - Imali smo moto-role i uvijek smo znali gdje se ko nalazi.

A jednom se dogodilo da su se Kikilu u vezu umiješali četnici, pa su njegovi saborci diverzanti pomislili daje zarobljen. I svi su tajnim stazama krenuli ka Kikilovoj zoni da ga oslobode. Ali, nije bilo potrebe.

Razumije se, obojica su učestvovali i u bici za oslobođenje Glavatičeva 29. septembra '95. Samo su oni, diverzanti, ušli ranije. Iako je već bio komandant bataljona, Didik se u toj bici našao u ulozi diverzanta. A bez "odobrenja" se priključio na četničku telefonsku vezu i saznao je uoči bitke da četnici pojma nemaju šta im se sprema.

Kako su preživjeli? Kažu da su slijedili intuiciju ili trag životinja kako bi izbjegli mine. Jednom su ušli u minsko polje i - svi preživjeli. Jedan od njih nagazio je na minu, ali, srećom, ne i na upaljač. Naprosto, imali su sreću. Ili, kako reče Kikilo, sadaka ih je spasila.