Midhat Hujdur - Hujka

Covjek koji je svojom hrabroscu i svojim ugledom, koji je uzivao u narodu izrsatao u pravog heroja kojega Mostar nikada nece zaboraviti. Do samog rata zaposle u Mostarskom "Autoprevozu" kao i hiljade obicnih ljudi zivio, radio i hranio svoju familiju. Dok na vrata nije pokucao dusman, medju prvima uzima pusku u ruku i staje na celo malobrojnih branilaca Luke. Uvijek je bio na celu i uvjek je komandovao "za mnom". Sve do kobnog dana i akcije za oslobadjanje kasarne "Sjeverni Logor" koja danas nosi njegovo ime kao trajno sjecanje na istinskog gaziju i insha-Allah šehida ovoga rata kojega je neprijateljska granata zaustavila na putu do slobode. Nek mu je rahmet dusi.

Ratna '93. Kraj mirisnog lipovog mjeseca. Teku ratni dani, jedni za drugim i slični jedan drugom kao jaje jajetu. Svakodnevno granatiranje sa Huma, Djubrana, Zovnice, Planinice... Po spuštanju mraka, tamo oko 21 sat, dženaze poginulim.

Pet, deset, petnaest, a ponekad i 20 dženaza. Obično izmedju ruševina u bivšoj robnoj kuci "Standard", ili u holu zgrade Narodnog pozorišta. Svaku večer na ovim mjestima se skupimo, kako bi ispratili rahmetlije sa kojima smo možda do unazad cetiri-pet sati pričali pod nekom strehom, u zavjetrini ili u nekoj od brojnih ruševina.

26. juna. Podne je. Velika vrućina, zrak prorijedjen, otežano disanje ili kako neko reče - dišemo na škrge. Iako granatiranja ne prestaju, Mostarci u inat neće da se sklone sa ulica i sokaka. Zvanična vlast upozorava preko radija, oglasa i policajaca da se ljudi sklone i izbjegnu udar granate, snajpera. Ali ništa ne pomaže. Ljudi k'o ljudi, iz nekog inata, srdžbe ili ponosa, dostojanstveno šetaju Glavnom, Fejićevom i Cernicom. Tako prkose spodobama sa brda.

Držeci se zaklona, oko podne, krećem prema Tepi. U susret mi dolaze Hujka i Cico Šahović. Kako sam u posljednjih desetak godina stalno vozario do Sarajeva i nazad, mnoge sugradjane i ne poznajem. Do tada mi je izmakla prilika da upoznam Hujku. Dosta sam čuo o njegovim podvizima, pa i susretao na ulici, ali ga nisam upoznao. I evo trenutka u Telčevoj ulici kada me Cico upoznaje sa čuvenim komandantom. Iz neke znatiželje pridružujem im se do Glavne ulice.

Najedanput će Hujka: "Jarani moji, prije tri dana bio sam u 'Muftijstvu' i rekao efendiji Smajkiću: "Dragi muftija, sprema se velika bitka. Mi ćemo je dobiti, ali predosjećam da će se sa mnom neki devar desiti. Ako poginem, dragi muftija, sahranite me ovdje u  Šehitlučkom parku, eno - pokaza Hujka rukom, ispod onog širokog stabla." Cico i ja se sagledasmo, ali Cico se ubrzo izvuče iz ove situacije, pa se obrati Hujki: "Okani se toga Hujka, živjećeš ti nama, još sto godina i voditi u nove bitke." Tako se i rastadosmo.

Pet dana kasnije započe velika bitka. Borba za Bijelo Polje i Sjeverni logor. Pred samo svitanje, po gradu se, od uha do uha, pronese vijest o Hujkinoj smrti. Šok! Nevjerica, tuga. Ni velike pobjede za Bijelo Polje i Sjeverni logor ne obradovaše Mostarce. Tuga za Hujkom je bila pregolema. Komanda donese odluku da se Hujka sahrani u  Šehidskom parku. Sa njim još deset boraca. To se i obavi 1. jula u 22 sata. Upravo ispod onog debelog drveta gdje je Hujka i pokazao Cici i meni prije samo 5 dana. I staro i mlado slatito se na dženazu Hujki. Svi su željeli da odaju posljednju počast legendarnom Midhatu.

plbih.org