U avliji kuće Hase i Emine Mašinović, u kladuškom selu Crvarevac, dva su mezara. Najednom piše: "Mašinović Nihad Maći 1971-94.", a na drugom: "Mašinović Ismet Roki 1964-95". To su Hasini i Eminini sinovi koji su u ovom ratu poginuli boreći se za Bosnu i Hercegovinu. Maći i Roki poznati su krajiški ratnici. A Roki je dobio i "Zlatnu policijsku zvijezdu".
Hase i Emina su uvećali više fotografija mrtvih sinova. Fotografije su lijepo uokvirili i postavili na zidove svog doma.
"Sve su ovo moj Maći i moj Roki", veli izmučenih očiju, bez suza, majka Emina pokazujući fotografije. "Tu su da ih majka gleda. Ali, slike ne govore".
Majka Emina kaže da često razgovara sa svojim sinovima, posebno kad se sa njive umorna vrati kući.
- Odem do njihovih mezara i govorim im: "Sinovi moji, kako sam umorna! A znam da biste majku odmijenili da ste živi".
Maći je poginuo od četnika, a Roki od "autonomaša".
"Mnogo bi mi lakše bilo da je i Roki poginuo od četnika, a ne od naših", kaže majka Emina.
Za vrijeme "prve autonomije", kada je došlo do međubošnjačkih podjela, i u dijelu sela Crvarevac, gdje isključivo žive brojni Mašinovići, došlo je do raskola između rođaka. Čak 32 Mašinovića su uzela "Fikretovu pušku", a samo četvorica su ostali vjerni Petom korpusu, odnosno Bosni i Hercegovini. Među tom četvoricom su bili - braća Maći i Roki.
Obojica su se, inače, na početku rata uključili u odbranu zemlje. Kao diverzanti ratovali su u čuvenom bihaćkom Izviđačko-diverzantskom odredu kojim je komandovao Senad Šarganović Šargan.
"Pored naših četvorice Mašinovića, još četvorica boraca iz Crvarevca nije prihvatilo autonomiju", priča Hase Mašinović. "Njih osmorica su se tada zatekli u selu i 17. novembra '93. okupili su se ovdje, u našoj kući. Odlučili su da se pokušaju tajnim putevima probiti do položaja Petog korpusa. Njih osmorica, jedna puška. Rekao sam sinovima da idu, iako znam da ću ispaštati zbog njih, ali neka ću. Krenuli su dvojica po dvojica tačno u podne.
Više Maćija nisu vidjeli. Majka Emina pokazuje kako ju je Maći, na polasku, bez riječi pomilovao po kosi. I zauvijek otišao. Srećno su, kaže Hase, stigli do Izeta Nanića u Bužim. (Nanićevu uvećanu sliku, kraj sinovljevih, takođe drže Hase i Emina). Nanić im je dao kola i oni su se prebacili do komande svog odreda u hotelu "Sedra".
Maći je poginuo 16. februara '94. na Grebenu, kada su četnici pokrenuli čuvenu ofanzivu "Sedra". On i njegova tri ratna druga, takođe diverzanti, "osom" su uništili jedan četnički tenk ("osu" je ispalio Maći). Ali, tenkovski projektil tačno je pogodio njihov rov. Teško ranjen, Maći je podlegao.
Iako je njegova porodica, zbog sinova, bila izložena svakakvim nevoljama, Hase Mašinović je ipak od lokalnih autonomaških vlasti dobio odobrenje da Maćija ukopa u rodnom selu. "Nisu nam dozvolili da sina ukopamo u groblje, ali mi nismo puno ni molili", kaže majka Emina. "Odlučili smo da ga ukopamo u našoj avliji i za to smo dobili odobrenje".
Maći je poginuo u dvadesettrećoj. Maštao je da studira informatiku, jer je volio kompjutere.
Roki je poslije pada "prve autonomije" dolazio kući. Tada je i otac Hase bio uključen u 505. vitešku brigadu iz Bužima i Roki ga je u šali zvao "Hamza". Jer, "Hamze" su bile najhrabriji ratnici 505. bužimske. Hase ispriča kako je Roki s još jednim prijateljem dolazio u selo i počeo da priča o "prelasku" nekih jedinica Petog korpusa Abdiću. Rekao sam mu, kaže Hase: "Volio bih da pogineš, nego da uzmeš Fikretovu pušku". Roki mu je u povjerenju odgovorio daje to samo igra, ali da šuti. Kasnije je Hase saznao da mu je sin Roki bio uključen u čuvenu operaciju "Tigar".
U bici sa autonomašima, kod Kladnje, 25. januara '95. godine poginuo je i Roki, koji je 1994. prešao u MUP.
"Ubile su ga naše komšije, autonomaši, koji su tada upravo bili na liniji kod Kladnje", priča Hase. "Ispalili su svjetleću raketu i osvijetlili put kojim su se kretali Roki i Samir Abaz. Poznali su Rokija i sa udaljenosti od tridesetak metara iz elpidžija pucali u njega i Samira."
Hase kaže da sve do avgusta '95. nisu znali za Rokijevu pogibiju. A kružile su razne priče: daje u zatvoru kod autonomaša, pa daje ranjen i da se liječi, te daje uzeo "Fikretovu pušku". U avgustu su saznali istinu. Roki je prvo sahranjen u Bihaću, a nakon pada i "druge autonomije", njegovo tijelo je preneseno u Crvarevac i roditelji su ga ukopali kraj brata Maćija."Zbog toga što su mi ubili sina i za ono što su mi uradili dok je ovdje bila autonomija, moje komšije, a to su mi svi rođaci, za mene su mrtvi i mi ne kontaktiramo", veli Hase. Majka Emina, međutim, kaže da oni ne znaju ko je od rođaka ubio njihovog sina, a neko od njih, sigurno, jeste. "Ja im ne želim zlo, ali ih ne mogu ni voljeti kad su mi ubili sina", veli ona.
Iza Rokija je ostala supruga Zinka, desetogodišnji sin Amel i petogodišnja kćerkica Almina. Oni su u selu živjeli i za vrijeme autonomije.
"Tada nam niko od rođaka autonomaša nije pomagao", kaže Hase. "A dotle su nas bili dotjerali da sam ponekad i u šumi noćivao, a ni snahu nisam smio slati na vodu". On veli da je slične nevolje, pa i veće, imao njegov rođak Husein Mašinović, čiji je sin Asim takođe bio borac Petog korpusa. Asim je preživio rat, baš kao i Omer Mašinović koji je onog dana tajnim putem sa Rokijem i Maćijem stigao do Nanića u Bužim.
Hase veli da su na strani autonomaša poginula dva njihova rođaka -Suad i Senad Mašinović. Suad je sin njegovog stričevića Čamila koji je, kaže, sa sinovima otišao za Fikretom u izbjeglički kamp u Hrvatskoj. "Kada je pala autonomija, nije u selu ostalo pet odraslih muškaraca", veli Hase. "Jer, ovo je selo autonomaša", dodaje on.
Njegov stričević Ćamil se vratio iz kampa. Ćamilova kuća se nalazi veoma blizu Hasine. Ali, njih dvojica ne kontaktiraju.
Hase i Emina imaju još dvojicu sinova - bolesnog Nisveta i trinaestogodišnjeg Damira.
Ali, čitav njihov život odvija se oko ona dva mezara u avliji. I svaki dan im počinje isto. Poslije ranog sabaha, majka Emina, otac Hase i snaha Zinka izlaze u avliju i kraj mezara uče Ja'sin ili Fatihu Rokiju i Maćiju.
A danju umorna majka i razgovara s njima...
