Kada je Mensur Memić, 27-godišnji borac iz Srebrenice, poslije pada ovog grada, teško ranjen u obje noge, ostao sam na četničkoj teritoriji, sjetio se riječi svog saborca Mehdma Jakubovića, džudiste, koji je govorio: "Dok god imate kontrolu nad sobom, postoji nada". Sedam dana Mensur nije gubio kontrolu nad sobom, iako je mnogo iskrvario, iako nije imao hrane, iako je mogao samo puziti. Tek kada je dopuzao do slobodne teritorije, odnosno, do naših boraca u Nezuku, izgubio je kontrolu i svijest. Za tih sedam dana izgubio je, takođe, mnogo krvi i smršao 24 kile. A šta je tek sve doživio!
Jedini datum kojeg se Mensur sjeća je 11. juli '95. godine, kada je njegova 283. manevarska brigada, nakon pada Srebrenice, krenula u proboj ka slobodnoj teritoriji. Na čelu kolone išla su 74 borca koji su se zvali "Mudžahedini". Ali, čim su krenuli sa Buljima kod Srebrenice, morali su da se bore. I neprekidno su se probijali pod borbom. Stigli su do Baljkovca, odnosno oko petsto metara do slobodne teritorije. Tada se nisu uspjeli probiti. Četnici su ih vratili nazad. Mensur je u bici dva puta ranjen - u glavu i noge. Teško ranjen. Njegov brat Mirsad i nekoliko rođaka pokušavaju mu pomoći. Ali u blizini ugledaju četnike i ...
- Tada sam uperio pušku u svog brata i naredio mu da ide, kako bi bar postojala nada da jedan od nas preživi - priča Mensur.
Tako je ostao sam. Čekao je četnike, ali su oni promijenili pravac i nisu ga našli.
- Naša slobodna teritorija je bila blizu, ali su ispred mene bila jaka četnička utvrđenja. Vidio sam da nemam šansi da se na ovom pravcu dokopam slobodne teritorije. Puzeći, napravio sam manevar prema dubini okupirane teritorije - kaže Memić.
Taj njegov manevar "između smrti i života" bio je dug oko pet kilometara.
- Puzio sam samo noću, a danju se krio - priča on. - Zbog minskih polja, veći dio puta puzio sam niz neku rijeku. Taj moj put me vodio preko jednog četničkog artiljerijskog položaja. Čekao sam da četnici napuste položaj, pa sam onda prepuzio preko lafeta jedne haubice.
Pet dana ništa nije jeo. A prolazio je ispod jabuka koje su rodile Nije mogao da se uspravi i ubere ih.
- Više glad nisam mogao izdržati - kaže Mensur. -I jeo sam šta sam nalazio. Najviše puževe i neku slanu travu. Jeo sam i crve.
Jednog dana, u šumi, na njega je nabasao jedan njegov ratni drug iz Srebrenice, koji je, takođe, pokušavao da se probije do slobodne teritorije. Bio je bez puške. Rekao je Mensuru da ga neće napustiti, da će zajedno nastaviti dalje.
- Zatražio mi je pušku, pa da ode malo i izvidi teren - kaže Mensur. -Dao sam mu pušku, ali me on ostavio. Ostavio i bez puške.
Mensur Memić je, ipak, uspio da dopuzi do Nezuka, gdje su mu naši borci pružili svu njegu i pažnju. Poslije je dugo liječen u bolnici.
Nakon dvije i po godine vidio je petogodišnjeg sina Fahrudina i suprugu Azru. Svi sada žive u Zivinicama. Njegov brat Mirsad se, takođe, nakon 36 dana "svoje golgote" probio na slobodnu teritoriju. Borac koji mu je uzeo pušku i ostavio ga, nije uspio.
Mensur Memić je prije rata radio u Švajcarskoj. Tamo je kupio pušku i kao dobrovoljac se pridružio patriotama Konjević-Polja i Cerske. Odmah je pocijepao svoj pasoš - ako se slučajno pokoleba, da se ne može vratiti u Švajcarsku. Nijednom se nije pokolebao.
- Kad bih se vratio u Švajcarsku, onda ova moja borba ne bi imala smisla - kaže Mensur.
A bio je pravi borac, koji je prošao sve bitke u tom dijelu Podrinja. Sada je pripadnik 287. brdske brigade 28. divizije naše Armije.
