Mezarje u Potočarima koje je osnovano 2000. godine i koje je zvanično otvorio predsjednik Clinton 2003. godine  sukcesivnim zajedničkim ukopima uspostavljeno je kao mjesto očuvanja sjećanja na srebrenički masakr. Na svaku godišnjicu, na ovom mjestu se ukopa nekoliko stotina novoidentificiranih tijela, a televizijski prizori ožalošćenih porodica koje plaču pored tek iskopanih mezarova postali su simboli stalnih trauma koje preživljavaju hiljade muslimanskih porodica u BiH.

Preko puta mezarja nalazi se Fabrika akumulatora, zgrada iz vremena komunističke ere 80-tih godina  koju je koristio Holandski bataljon kao svoje sjedište 1995. godine.

Uredbom koju je donio visoki predstavnika Paddy Ashdown utvrđeno je da ova lokacija  mjesto gdje su se odigrali elementi tragedije iz jula 1995. godine  treba pripasti Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari spomen obilježje i mezarje u cilju njenog očuvanja kao mjesta sjećanja.

Spomen soba u Srebrenici je prostor posebno projektovan u muzejskom stilu čija je funkcija da se održi sjećanje i razmišljanje o užasnom masakru počinjenom nad više od 8.000 bosanskih Muslimana nakon pada Srebrenice u ruke bosanskih Srba u julu 1995. godine.

Projekat Spomen sobe uradila je grupa arhitekata iz Sarajeva (u kolaboraciji) i sastoji se od dva crna tornja u jednom se prikazuje film a u drugom se nalazi dvadeset vitrina sa eksponatima. 

Korežiser na filmu bio je britanski dokumentarista Leslie Woodhead, koji je autor nagrađenog dvosatnog dokumentarnog filma o masakru, Krik iz groba, u saradnji sa bosanskim filmskim režiserom Muhamedom Mujkićem, koji je u toku proteklih deset godina zabilježio iskopavanja brojnih masovnih grobnica za Komisiju za nestala lica.

Posjetioci će imati priliku da pogledaju eksponate koji sadrže lične priče nekih od poginulih  koje je istražio pisac Emir Suljagić. Upaljači, duhanske kutije, ključevi, albumi sa fotografijama i druge lične stvari, samo su neki od predmeta koji su iskopani iz masovnih grobnica u zadnjih deset godina i čiju identifikaciju su izvršili forenzički kriminolozi Međunarodne komisije za nestala lica. Ovi sitni predmeti pomažu da se ispričaju priče o muškarcima i dječacima koji su poginuli u raznim užasnim okolnostima.

Ideju za izgradnju Spomen sobe dao je lord Paddy Ashdown, četvrti visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. Ona je osmišljena u saradnji sa Imeprijalnim ratnim muzejom iz Londona.

Spomen soba u Srebrenici: koncept

Fabrika akumulatora u Potočarima je nijemi svjedok užasnih događaja koji su se tu odigrali 11. jula 1995. godine.

Ova industrijska zgrada iz 1980. godine, koju je koristio Holandski bataljon UN-a kao svoje sjedište, bila je mjesto nade za bosanske Muslimane koji su bježali iz Srebrenice. Međutim, ona je ubrzo postala poprištem neopisive patnje.

U cilju odavanja počasti za događaje koji su se odigrali tamo, sama hala, u kojoj su stotine pokušale naći utočište, postala je dio spomen obilježja.

Dva crna tornja sadrže narativne elemente Spomen sobe: u jednom se nalaze mjesta za sjedenje i gledanje filma koji se trajno prikazuje, a drugi sadrži vitrine sa ličnim pričama dvadeset poginulih. Suptilno koncipirane vizuelne veze omogućavaju narativnim elementima, dvama tornjevima i Fabrici akumulatora da tvore sintezu, što rezultira memorijalom koji je manje prostor a više multidimenzionalno iskustvo.

Na nivou posjetilaca, dva tornja se otvaraju jedan prema drugom, tvoreći tako centralni prostor, kojim se posjetioci kreću kada obilaze i jedan i drugi prostor i sagledavaju prezentirane informacije. Vrhovi tornjeva su zatvoreni, što potiče osjećaj izgubljenosti, i zamračeni prostori izgledaju kao praznine iz kojih se spuštaju priče iz jula 1995. godine.

Izdvojeni, monumentalni i nijemi, dva memorijalna tornja nisu u neskladu sa Fabrikom akumulatora sa svojim vodovima, farbom koja se ljušti i visokim čeličnim nosačima. Oni čak jačaju njeno značenje  hladna modernistička konstrukcija koja u sebi sadrži priče o užasnim patnjama bosanskih Muslimana u bijegu.

plbih.org