Šefiku Kajaniju, 24-godišnju djevojku iz Bjelimića, nedavno je teško ranila četnička granata. Tek nakon 24 sata dovezena je u Ratnu bolnicu u Konjicu. Davala je slabe znake života, jer je toliko iskrvarila da u njoj "praktično krvi više nije bilo"...
Konjički Ijekari su joj, ipak, spasili život. Sa doktorom Seadom Buturovićem, direktorom Ratne bolnice u Konjicu i glavnim, a nažalost i jedinim hirurgom Bolnice, odlazim do ranjene djevojke. Sama je u intenzivnoj njezi i dobro se osjeća.
- Sjedila sam pred kućom s komšinicama i onda je od Kalinovika stigla četnička granata i pala blizu nas - priča ona. - Znam da mi je ruka bila nemoćna, da sam mnogo krvarila i onda više ništa nisam znala. Ovdje, u bolnici, došla sam sebi.
- Život joj je bio u opasnosti, a i шка - veli dr. Buturović. - Sad možemo reći da je van životne opasnosti, ali za ruku nisam siguran. Pokušavamo daje spasimo...
Od početka agresije na našu zemlju nekadašnji Dom zdravlja prerastao je u pravu ratnu bolnicu, moderno opremljenu. Dr. Buturović je sam izvršio oko 1.500 operacija.
- Zahvaljujući dobrim ljudima iz svijeta, koji su nas snabdijevali najmodernijom opremom, mi možemo, a i vršimo najsloženije operativne zahvate - veli dr. Buturović. - Najviše su nam pomogli Norvežani, a medu njima moram spomenuti velikog dobrotvora - Hansa. Takođe su nam pomogli i Konjičani koji su nam preko svog Udruženja u Stutgartu poslali dosta opreme, lijekova, sanitetskog materijala.
U bolnici se liječi i nekoliko boraca Četvrtog korpusa, koji su ranjeni u posljednjim bitkama na ovom dijelu bojišta.
Mladi Edin Duračić, inžinjerac, leži na krevetu i smješka se. Uz njega je i njegova djevojka Belma. Edin je izgubio nogu, ispod koljena. Ali, veoma dobro se osjeća.
- Ja sam psihički bio spreman da mi se ovo može dogoditi - kaže on. - I dogodilo se, eto...
Poslije oslobađanja Ljubine i šireg rejona Bijele, i on je sa drugim inžinjercima, među kojima je bio i njegov otac Šaban, razminirao minska polja.
- Zaplijenili smo šemu minskih polja, ali jedna mina bila je van te šeme - priča Edin. - Ta je mina velike razorne moći i ubija u prečniku od 30 metara. Mene je samo Bog spasio.
- Edo nas sve ohrabruje - kaže njegova djevojka Belma Letić. - Kad sam uz njega, sretna sam. Vidim da on ovo prihvata kao da se ništa nije dogodilo. Kad dođem kući, samo plačem.
Edinovu ranu, mnogo teže od Edina, nosi njegova majka Đula.
- Kad mu vidim u kući cepele, plačem, kad pogledam svoje noge, plačem - kaže ona.
Ovdje se liječi i mladić, borac, Nermin Džajić. Nadomak Boraka nagazio je na minu i ostao bez stopala. I on je, poput Edina, potpuno sabran i djeluje kao da je došao na sijelo, a ne u bolnicu. Dok razgovaram sa Nerminom, u sobu ulazi 11 - godišnja djevojčica Alma Zahirović. Došla je s kolicima da Nermina povede u šetnju po bolnici.
- Ulazi! Šetnja - naređuje mu ona "strogo".
Dio stopala je izgubio Husein Jazvin, borac iz Glavatičeva.
- Ja nisam vjerovao da smo svi mi, borci iz Glavatičeva, ovako hrabri - veli on. - Diverzantski smo na više pravaca prošli kroz četničke položaje u Glavatičevu. Negdje i četiri, pet kilometara po dubini.
Grupa u kojoj se nalazio Jazvin likvidirala je jako četničko uporište na koti Krstac. Jedan kamion pun četnika, koji je kao pomoć stizao iz Nevesinja u Glavatičevo, odletio je u vazduh. Imali su i bliski susret sa trojicom četnika i bili srećniji.
- Najljepši trenutak je bio kada smo Čuli eksplozije i vidjeli plamen od zapaljenog četničkog tenka na Tjemenu, iznad Glavatičeva. A do Tjemena se valjalo peti satima i to kroz četničku teritoriju - kaže on.
Jazvin je nagazio na minu kada se primicao rodnom selu Biskup, koje je već bilo slobodno... A u bici za oslobađanje Biskupa i Krupca učestvovao je i njegov brat Kemo...
- U ovim bitkama za Glavatičevo, kad smo ušli doboko u četničku teritoriju, bilo je još braće koji su se zajedno borili. A bilo je zajedno i očeva i sinova. To je bilo milina pogledati. Tu hrabrost, odlučnost našu...
