Logor Sušica

LOGOR SUŠICA - IZJAVA

IZGLADNJIVANJE

Broj dosjea:2496
Logor:Sušica
Općina:Vlasenica

Mustafa Jašarević, naš komšija, je unesen, jer nije mogao ući od udaraca, a onda su nakon sat vremena ušla dva vojnika i odveli ga i više se nije vratio. Ujutro u 8 h su došli i odveli Mustafinog sina Admira i zeta. Njima od tada nema traga.
Bilo je u logoru puno svijeta, žena i djece sa flašicama. U jednom ćošku su bila tri čovjeka, a iznad njih je po zidu bila sve krv.
Pitala sam šta je s njima one koje sam zatekla, rekli su mi da je to ćošak smrti i da je te Dragan-Jenki osuduo na smrt. Bili su to Ismet Dedić, Galib Musić i čovjek kojeg su zvali Ćiće. Oni su bili kažnjeni glađu, tako da je Ismet umro nakon pet-šest dana, a Galib dva dana kasnije. Mene je izvodio nekoliko puta i postavljao mi razna pitanja. Stavljao mi je pištolj na sljepočnicu i nožem porezao po vratu. Rekao mi je da ću odatle izići preko njega mrtvog, da će me naši ljudi silovati, a muža...
Uvjeti u logoru su bili jako loši. U desnoj prostoriji smo spavali i vršili nuždu u kante, spavali smo na betonu. Za hranu su nam donosili ostatke od njihove vojske. 27.07.192 došao je u logor JENKI-DRAGAN NIKOLIĆ, upravnik Sušice i rekao da izađem. Poslušala sam ga i izašla. Tada mi je naredio da idem na teritoriju koju je kontrolirala Armija BiH. Djecu su mi ostavili u logoru i rekli kad im posao odradim da će me pustiti sa djecom da izađem iz logora. Tada sam otišla sa jednim muškim djetetom do odredišta, gdje sam, navodno, trebala tražiti brata od Jenkija koji je prethodno poginuo na liniji. Ja sam došla na teritoriju i javila se našima. Kada sam rekla što sam tu, oni su rekli da je taj poginuo i da mi više ne daju nazad. Djeca su mi ostala u logoru još osam dana kada su oslobođeni i otišli u Kladanj. Za svoju djecu nisam znala tri godine, tačnije do pada Srebrenice, kada sam se sastala sa njima.
Nikada neću zaboraviti to maltretiranje od strane četnika. Pola moje familije nema, ne znam gdje su im grobovi. Muža mi nema. Danas, nakon toliko godina, tražimo svoje. Zbog čega, samo zato što smo muslimani...


SRBIJANSKI GRANICARI -IZJAVE
Osamnaestogodišnji Sinan Isaković nije se ni domogao Srbije. Nakon gotovo tromjesečnog lutanja i skrivanja po Bosni, jugoslovenski graničari su ga uhvatili kod karaule Rogačica kako iz krvave Bosne pokušava da uđe u Srbiju. Sa trojicom drugova uhapšen je 10. avgusta 1995. godine, pola sata iza ponoći. Nisu pružali otpor. Iako je od tada prošlo gotovo deset godina nema mu ni traga ni glasa
Ostao je samo dobro skrivani "Sprovodni list" jugoslovenskih graničara koji govori o njegovom slučaju, do kojeg je Monitor uspio doći. "Sprovodni list za prekršioce graničnog režima" ustvari je dokument kojim su tadašnje jugoslovenske vlasti evidentirale ilegalne ulaske u zemlju.
Nakon hapšenja, "Sprovodni list" je "dobio" i Sinan Isaković. Taj krucijelni dokument o umiješanosti Srbije u etničkom čišćenju Srebrenice sačuvao je jedan Srbin, koji je svojevremno radio u jugoslovenskim graničnim službama.
Za razliku od Sinana Isakovića, Nuko Krlić iz Žepe preživio je tu golgotu. "Nakon pada Srebrenice i Žepe nastala je velika pometnja. Otac Nazif i ja smo odlučili da prebjegnemo u Srbiju. Bilo nas je stotinu i deset u grupi koja je tog dana prešla Drinu kod sela Jagoštice", svjedoči Nuko u sarajevskim Danima.
Tog 3. augusta 1995. godine, nesrećni ljudi su od dasaka napravili primitivni splav kako bi preko rijeke prebacili i one koji nijesu mogli da je preplivaju. No, čim su stigli na drugu stranu rijeke 110 bošnjačkih izbjeglica pali su u ruke graničara Vojske Jugoslavije. Sa nepunih 17 godina Nuko Krlić je smrti gledao u oči:
"Došli su pripadnici Vojne policije, koji su nam kazali da će nas odvesti u Jagošticu i predati policiji. Međutim, kad smo stigli tamo, nije bilo nikakve policije. Kod škole nas je dočekalo preko stotinu vojnika u različitim uniformama - zelenim i plavim maskirnim, kakve su nosili policijski rezervisti. Oni su nas podijelili u grupe po 10, koje su zatim vodili na 'pregledanje'. Mi koji smo čekali u redu morali smo držati pognute glave, a neki su čak ležali na zemlji. Došao je red i na nas. Otac je išao naprijed, ja za njim. Za dvadeset sekundi smo se morali skinuti do gole kože. Onda su nas ispitivali: 'Koliko si ubio srpske dece? Koliko si žena silovao? Koliko si ubio srpskih vojnika?' I sve tako. Tukli su nas. Nekima su lomili prste na ruci... Jedan je čovjek - ne znam kako se zove, ali znam da je iz Laze, sela nedaleko od Žepe - ne mogavši da izdrži strašno batinanje, 'priznao' da je u Rujištima zaklao srpskog vojnika. Ležao je preda mnom, sav krvav. Nakon toga su ga gazili i udarali kundacima u lice, sve dok nije izdahnuo. Leš su bacili u trnje. To smo svi vidjeli.
Kad smo stigli u Jagošticu, bilo je deset sati ujutru i tu smo bili sve do šest popodne, kad su nas natovarili u tri ceradom pokrivena kamiona. Ne znam kojim smo putem išli, ali znam da smo oko četiri ujutru stigli u logor Šljivovicu. U kamionima je bilo nesnosno, nije se moglo disati, bili smo bukvalno jedni preko drugih. U toj gomili se ugušio izvjesni Džebo, postariji čovjek, nisam siguran kako se tačno zvao, ali znam da je bio mrtav kad smo stigli", svjedoči Nuko.
Nuko Krlić kaže da su ih stražari svakodnevno maltretirali. Kada bi saznali da neko od logoraša ima tu bliskog rođaka slijedili su rituali nad kojima se normalnim ljudima diže kosa na glavi:
"Obojici bi dali po palicu i tjerali ih da se tuku. Ako bi to odbili, onda bi ih stražari brutalno premlaćivali. To se desilo meni i mom ocu, jer nismo htjeli udariti jedan drugoga", svjedoči Nuko, kojem je otac, u 52. godini umro u logoru u Šljivovici, 26 novembra 1995. godine. Tri dana kasnije sahranjen je na groblju "Goduša", nadomak Priboja na Limu.
Nuko je u  Šljivovici ostao sve do 19. februara 1996. godine. Sada živi u jednoj zapadnoevropskoj zemlji.

Bosanski istražitelji smatraju da se nesrećni čovjek, kojeg su logorski stražari prvo natjerali da prizna da je zaklao srpskog vojnika, kako bi ga potom tukli do smrti, zvao Edhem Torlak (50). Sahranjen je na groblju Goduša kod Priboja, a srpski zvanični organi naveli su kao uzrok smrti - infarkt srca.
Amor Mašović, predsjednik Državne komisije za traženje nestalih, kaže za Monitor da se pouzdano ne zna koliko je Bošnjaka tokom Mladićeve ofanzive prešlo preko Drine i koliko ih je tom prilikom ubijeno.
"Samo pouzdano znamo da je tokom jula i avgusta 1995. godine u srbijanskim logorima u  Šljivovicu i Mitrovo Polje sprovedeno više od 800 bosanakih izbjeglica", kaže Mašović.
Nataša Kandić, direktor Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, za Monitor objašnjava da nije bilo moguće taj slučaj istraživati tokom same tragedije. "Ali, Fond ima spisak od 39 ljudi koji su tada pobjegli iz Srebrenice i koje je srbijanska policija uhapsila i nezakonito isporučila policiji Republike Srpske".
Istina o umiješanosti Srbije u zločine počinjene na području BiH polako izlazi na vidjelo i preko ovog slučaja. Porodice nastradalih ljudi pripremaju tužbu protiv države Srbije koja je nazakonito isporučila njihove najbliže koljačima Radovana Karadžića. Čovjek koji je sačuvao dokumentaciju o tom zločinu spreman je javno da svjedoči i otkrije identitet odgovornih.
Svjedočenje, pisani tragovi i probuđena savjest nekadašnjih Miloševićevih dželata vode do rasvjetljavanja i ovog zločina.

plbih.org

Idi gore Štampaj

INDEX Genocid Ratni zločini Srba u B... Logor Sušica