U bici na Broduši kod Brčkog 20. avgusta 1992. godine nastala je dramatična situacija za borce 108. brčanske HVO brigade. Četnici su silovito napadali i naše linije su se poljuljale. Na jednom dijelu bojišta, iako je ostao sam, jedan čovjek nije htio da se povlači.

Poput nekog junaka iz bajki, borio se protiv četrdesetak četnika. Kraj njega četnici toga dana nisu prošli.

Taj brčanski vitez u bici na Broduši bio je najpoznatiji brčanski junak - Enver Pamukčić. I nije ovo legenda o Pamukčiću, nego samo jedan od njegovih mnogih istinitih ratnih podviga.

"Enver Pamukčić je jedan od trojice organizatora Patriotske lige u brčanskom kraju, pa jedan od glavnih ljudi za odbranu slobodnih brčanskih prostora, jedan od četiri prva dobitnika "Zlatnog ljiljana" u BiH. On je za odbranu slobodne brčanske teritorije uradio mnogo. Nažalost, o Enveru šira javnost malo zna". To kaže jedan od Pamukčićevih saboraca Hamdija Jašarević.

Neosporno je daje za Brčake Pamukčić ono što je Sehović i Zajko za Sarajlije, Hujka za Mostar, Mešić za Teočak, Nanić za Bužim, Imamović za Goražde... Nažalost, i Enver Pamukčić je poginuo. Poginuo je u čuvenoj bici u Donjem Ranicu 14. decembra 1992. godine.

Envera Pamukčića njegovi prijatelji i komšije pamte kao skromna, odmjerena, ali sretna čovjeka. Rodio se u Brci 1952. godine. Kao ekonomista je radio u Poljoprivrednom dobru "Posavina", a imao je i vlastitu farmu pilića. Sagradio je lijepu kuću i bavio se lovom. Neobično je bio privržen porodici, možda i zato što je relativno kasno dobio djecu. Niko u tom dobrom čovjeku i dobrom domaćinu nije mogao da nasluti ono što je u ratu postao - brčanska legenda broj jedan.

Vjerovatno zbog tih vrlina koje je posjedovao, Pamukčić je, izgleda, bio jedini koji je mogao da objedini ljude brčanskih slobodnih prostora i da ih motiviše za borbu. "Nikad u borbi nisam vidio čovjeka koji je mogao da tako motiviše borce. Njemu niko nije mogao odbiti naređenje", kaže Pamukčićev saborac Amir Smajlović.

Enver Pamukčić je bio rezervni oficir bivše JNA i za vrijeme rata u Hrvatskoj je mobilisan. Ali, kao komandir haubičke baterije odbio je naređenje da njegova jedinica napada Vukovar i zbog toga je imao naprijatnosti. Sigurno je da je sve što je doživio na hrvatskom ratištu uticalo na njega da se onako predano posveti organizaciji PL-a u brčanskom kraju. A kada je izvršena agresija na BiH, on je bio mozak otpora u svom zavičaju.

Prvih dana agresije na našu zemlju, bio je i predsjednik Kriznog štaba i komandant jedinice TO slobodnih brčanskih prostora. A ta jedinica je imala oko 2.000 boraca. Borbe u Brčkom su počele 1. maja 1992. godine, kada su Bošnjaci iz centra grada i ugroženih prigradskih naselja bježali u sigurnije dijelove brčanske komune. Pamukčić se tada brinuo i o borcima i izbjeglicama.

Sačuvana je jedna, nažalost jedina, kaseta na kojoj šest i po minuta govori Enver Pamukčić o tim prvim danima brčanskog otpora. Razgovor sa Pamukčićem, kao prvim čovjekom odbrane brčanske slobodne teritorije, napravljen je 6. maja 1992. godine. Za tih šest minuta Pamukčić govori o iseljavanju Bošnjaka iz grada i prigradskih naselja u Brku.

"U posljednjih četiri-pet dana iz Brčkog se u Brku iselio veliki broj stanovnika", govori sa te kasete Pamukčić. "U početku su sa ženama, djecom i starcima stizali i muškarci sposobni za borbu. Sada se oni vraćaju da brane svoju kuću, svoj prag, svoju mjesnu zajednicu."

Enver Pamukčić je bio komandant, ali, prije svega ratnik. Odbio je ponudu da bude komandant Operativne grupe Posavina, a prihvatio je da komanduje jednim bataljonom 108. brčanske HVO brigade, kasnije preimenovane u 215. vitešku brigadu. Bio je komandant bataljona i onog 20. avgusta 1992. kada je sam zaustavio jak četnički napad.

Sve one bitke za Dizdarušu, Suljagića Sokak, Omerbegovaču, pa Donji Rahić, bile su i Enverove bitke. Oslobođenje Bukvičkog platoa sa nekoliko sela u septembru 1992. svakako je važan događaj u ratnoj biografiji Envera Pamukčića.

Možda je Pamukčić bio najsretniji u oktobru 1992. godine kada su brčanski ratnici ostvarili svoj najveći san - presijecanje koridora. U velikoj bici, koja je planirana da se izvede u sadjejstvu sa Hrvatskom vojskom s druge strane Save, borci Armije BiH su izvršili svoj dio zadatka i presjekli koridor kod sela Gorice. Držali su ga 48 sati i uzalud čekali Hrvatsku vojsku i obećanih 37 tenkova s kojima je trebalo da umarširaju u Brčko. Ali, nikakve pomoći s druge strane Save nije bilo. Morali su da se povuku sa Save. Ipak su bili slabi u odmjeravanju sa velikim zakulisnim igračima oko koridora! Posljednju veliku bitku, bitku svog života, Enver Pamukčić je vodio u Donjem Rahiću 14. decembra 1992.godine. U toj decembarskoj ofanzivi četnici su u ovom dijelu brčanskog ratišta probili naše linije. Tako se po snijegu i hladnoći razvila velika bitka.

Bila je to, zapravo, bitka kojom su četnici poremetili planove brčanskih boraca da ponovo krenu u presijecanje koridora. Četnički udar je bio žestok i u Donjem Rahiću su "popucale" linije naše odbrane. Tada je Pamukčić sa svojim borcima pohitao u odbranu Donjeg Rahića. Četnici su nadirali tenkovima i jakom pješadijom. Pamukčić je i komandovao i borio se.

Ali, bio je ranjen. Previli su mu ranu i preporučili mu mirovanje. On se, međutim, odmah vratio u Donji Rahić i nastavio da se bori. Borac Džemal Jukić uništio je jedan tenk, ali je i sam bio smrtno pogođen. Umro je na rukama Envera Pamukčića. Tada je Pamukčić uzeo Jukićev ručni bacač i uništio drugi četnički tenk. Onda ga je pogodio metak u srce. Imao je na sebi pancir, ali je metak "pronašao" prolaz do njegovog velikog, plemenitog srca. Tako je poginuo Enver Pamukčić.

Za mnoge brčanske ratnike bio je to najteži dan u ratu. Jer, izgubili su Envera. Tek naredne noći naši su uspjeli da izvuku njegovo mrtvo tijelo koje je ostalo nadomak četničkih linija.

Dženaza Envera Pamukčića bila je u mezarju džamije njegove rodne Brke. Iza njega ostali su supruga Mirsada, kćerkica Ina i sinčić Zlatan, koji su mu podarili sreću.