KULTURNA BAŠTINA Bosne i Hercegovine

Prvi spomenici pismenosti (epigrafski spomenici, epitafi, ktitorski natpisi) na tlu Bosne i Hercegovine se javljaju koncem desetog vijeka. Poseban značaj imaju epitafi, pri čemu pojedini natpisi predstavljaju književnost zapisanu na kamenu. Ta svojevrsna kamena biblioteka sadrži oko 400 značajnih natpisa, na kojima je izvršena podrobnija paleografska i jezička analiza. Druga svjedočanstva bosanske srednjovjekovne pismenosti čine baštinske povelje, testamenti, darovnice, administrativni akti, koji su najčešće pisani bosanskom ćirilicom (bosančicom), koju od srpske ćirilice luči naslanjanje u grafiji na poluoblu glagoljicu. Razvoj pismenosti i književnosti možemo pratiti od Povelje Kulina bana Dubrovčanima (1189.), koja je napisana narodnim jezikom. Mnoga od ovih svjedočanstava pismenosti i umjetničkog stvaranja potiču sa prostora današnjeg Tuzlanskog kantona. Središta srednjovjekovne duhovnosti i pismenosti su Crkva bosanska i dvorovi srednjovjekovnih velmoža, gdje su se njihovi pisari (dijaci), osim narodnog pisma, služili i latinskim. Crkva bosanska nije podizala značajnije bogomolje, tako da ovdje izostaje crkvena likovna umjetnost. Za razliku od susjednih zemalja, možda posebno zahvaljujući Crkvi bosanskoj, na tlu Bosne i Hercegovine ustrajavaju mnoge arhaične tradicije, kao što je odustajanje od crkvenih kanona i kodeksa, bilo zapadne bilo istočne crkve. Pripadnici Crkve bosanske ("krstjani","dobri Bošnjani","dobri Ijudi"), tumače crkvene knjige na njima svojstven način (ubacivanje marginalnih glosa i apokrifa u kojima, na vrlo vješt način, umeću svoje dualističko naučavanje). Medu najjačim uporištima "dobrih Ijudi" bilo je područje župa Usora i Soli, dakle, prostor današnjeg Tuzlanskog kantona. Rukopisni kodeksi čine najobimniji dio bosanske pismenosti iz ovog perioda i njihova je sadržina religiozne naravi. Bosanski pisari za svoje velikaše prevode i iluminiraju crkvene knjige. Zna se za dvadesetak takvih knjiga, ali su listići rasuti po evropskim zbirkama. Značajke ovih listova su visok stepen stilizacije, bogati inicijali, bogate iluminacije, simultana upotreba raznih pisama i otvorenost za svaku stranu slova. Ovi listići su uglavnom napisani u ikavici. O tragovima hroničarske djelatnosti, od koje nije ostalo ništa, svjedoče pozni franjevački Ijetopisi. Slomom srednjevjekovne bosanske države mijenja se i duhovno-civilizacijski kontekst.

Na prostoru Bosne i Hercegovine, medu narodima istog jezika i istog porijekla, sustižu se tri velike civilizacije: zapadnoevropska (katolicizam), bizantska (pravoslavlje) i islamska. Islamski element vremenom postaje dominantan, ali istovremeno jačaju i katolički i pravoslavni. Islam sa sobom donosi književnost na orijentalnim jezicima, katolička crkva - latinicu, a u srpskim crkvama i manastirima - koji su bili središte pismenosti i kulturne djelatnosti - njegovao se crkvenoslavenski jezik. Uglavnom cvjeta prepisivačka i epigrafska djelatnost, rodoslovi, panegirici. U krug ove religiozne literature pripada "Lestvica" Jovana Skolastika, prepisana u Vozući, te "Zbornik molitava" iz Papraće. U manastiru Svetog Nikole na Ozrenu djelovao je, kao pisac i prepisivač knjiga, jeromonah Timotije Gluhi, koji je za manastirskog igumana sastavio dva panegirika. Ovaj tip srpske književnosti produžava se sve do kraja osamnaestog vijeka. U devetnaestom vijeku, pod uticajem Vuka Karadžića, počinje rad na sakupljanju narodnih umotvorina. Bilježe se narodni običaji, narodne pripovijesti, poslovice, zagonetke, prikupljaju se kodeksi, a ima i historiografskih pokušaja. Njegovi suradnici su i dvojica Bosanaca: Simo Milutinović Sarajlija i Vuk Vrčević. Ideje o književnom stvaranju na jeziku narodnih umotvorina bivaju prihvaćene i medu srpskim sveštenstvom. Značajka njegovog rada u Bosni su hercegovačka govorna osnova i bogatstvo narodnih umotvorina svih naroda. Bošnjački je narodni genije u određenim formama stvorio literarna djela koja su svoju vrijednost trajno zadržala. Bošnjačke narodne balade i sevdalinke su postale trajnom inspiracijom kako domaćih tako i svjetskih umjetnika. Umjetničku slavu bošnjačke balade svijetom je pronijela "Hasanaginica", koju je prepjevao slavni Goethe. Goetheov prijevod "Hasanaginice" je objavljen ( 1778. godine) u Herderovoj zbirci narodnih pjesama. Austrougarska okupacija Bosne dovodi do nove društveno-političke, kulturne i psihološke situacije, što rezultira u formiranjem pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju kod Srba i Bošnjaka, koji time udaraju osnove svom nacionalno-kulturnom formiranju. Sva ova kretanja nalaze svoj izraz i u književnosti. Književni život se odvija oko časopisa i kulturno-prosvjetnih društava, koji su orijentirani na razvijanje nacionalnih osjećanja. Pored nacionalnog romantizma, prevladava osoben realizam lokalnog obilježja, a u godinama neposredno pred Prvi svjetski rat prodiru i obilježja simbolizma. Počesto, osim naglašavanja kolektivne sudbine naroda u duhu narodne pjesme i lokalne atmosfere i senzibiliteta, ova djela nemaju veću estetsko-književnu vrijednost. Pored skromne književnosti na maternjem jeziku u arapskoj grafiji (alhamijado književnost) i narodne usmene književnosti, Bošnjaci njeguju književnost na tri islamska orijentalna jezika: djela iz oblasti prava, teologije, filozofije, filologije pišu na arapskom jeziku; na turskom je njegovana divanska književnost, putopisi, epigrafika. Perzijski jezik je služio za rafinirano pjesničko izražavanje. Književnost na orijentalnim jezicima bila je dostupna samo višim slojevima, koji su imali prilike da se školuju na Istoku. Zabilježeno je preko trista imena Bošnjaka koji su pisali na nekom od orijentalnih jezika, a neki su prevođeni na više evropskih jezika.

Najraširenija vrsta književnog stvaranja su komentari, zatim kompendiji, udžbenici, Ieksikoni. Arapski jezik kod Bošnjaka slovi kao jezik nauke i religije. Najbogatija književnost, i po obimu i po raznovrsnosti žanrova, napisana je na turskom jeziku. Još od vremena Ahmet-paše Hercegovića, sina Hercega Stjepana, mnogi naši Ijudi pisali su na turskom jeziku. Dva naša pjesnika pjevala su i na bosanskom i na turskom jeziku: Hasan Kaimija je spjevao kompletan divan na turskom jeziku, a ostavio je nešto pjesama i na bosanskom jeziku; Muhamed Hevai Uskufi (rođen u selu Dobrnja kod Tuzle 1601. godine) najveći dio svog djela piše na bosanskom jeziku. Autor je čuvenog tursko-bosanskog rječnika. Hevai svugdje s ponosom ističe svoje bosansko porijeklo i maternji bosanski jezik, koji pominje i u pjesmi ("...bosanski da vam besidim, bratani..:'). Uskufijev rječnik je drugi rječnik na tlu Evrope, nastao dvjesta godina prije rječnika srpskog pisca Vuka Stefanovića Karadžića. Rječniku je dao naziv "Makbuli `arif" ili "Potur-Šahidija".

Poslije Berlinskog kongresa bošnjačka književnost zapada u apatiju. U novim vremenima i smjeni društveno-političkih epoha Bošnjaci ostaju obeznađeni, a njihove tradicionalne kulturne forme i institucije se pokazuju bez svrhe. Pred nadiranjem zapadne kulture i civilizacije mnogi se iseljavaju. Koncem devetnaestog vijeka prva generacija bošnjačkih pisaca koristi narodni jezik i zapadno pismo. Bošnjački književnici se grupiraju oko časopisa "Behar", kulturno-prosvjetnog društva "Gajret", te časopisa "Gajret" i "Biser". Sredinom 1891.godine Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je pokrenuo list "Bošnjak". Obilježje ove književnosti je raspetost književnih junaka između Bosne i Carigrada - Istoka i Zapada. Početak književnog rada Hrvata u Bosni i Hercegovini vezan je za franjevce. Pet i po stoljeća franjevci su (djelovanje franjevačkog reda u Bosni datira od 1291.godine) vrhovni arbitri katoličke vjere, ali i mnogih drugih svjetovnih stvari. Njihove zasluge u kulturnoj i političkoj historiji Bosne su velike. Lavirajući između velikih sila (Stambol, Rim, Beč), koje htjedoše zatrijeti sve što je bosansko, franjevci su do perfekcije razvili svoj diplomatsko-pragmatički manir. Početak književnog rada Hrvata vezan je za Matiju Divkovića koji je bio Uskufijev suvremenik. Divković ( 1563.- 1631.) postavlja sve književnojezične pravopisne i grafijske principe bosanske franjevačke književnosti: služi se bosanskom ćirilicom, čistim narodnim govorom i pravopisom koji izvire iz tog govora i prema sebi formira pismo.

Osamdesetih godina devetnaestog stoljeća javljaju se pisci i iz građanskih slojeva, koji slijede razvoj svjetske književnosti. Uz djelatnost kulturno-prosvjetnog društva "Napredak" ( 1904.) vezana je težnja da se u hrvatskoj književnosti posveti veća pažnja čisto književnim sadržajima i formalno - stilskim vrijednostima. Književni život u Bosni i Hercegovini značajno je obogatio i hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević koji neko vrijeme radi u gradovima sjeveroistočne Bosne, a svoju poznatu pjesničku zbirku "Trzaji" objavljuje 1902. godine u Tuzli. U vremenu između dva svjetska rata čine se pokušaji formiranja književnih društava koja bi okupljala pisce svih nacionalnosti, a koje bi vezivala određena društveno-idejna i estetska opredjeljenja. Pokušava se zasnovati autonoman književni izraz, koji ne bi bio sasvim u službi vanestetskih ciljeva (religiozni, politički, nacionalni) i koji bi bio otvoren utjecaju modernih tokova: književnoestetskih, građansko-demokratskih, socijalnih - što, uz lokalni kolorit i sevdalijsku senzualističku komponentu, čini bitno obilježje novije bosanske književnosti. Moderno doba se odlikuje velikim pripovjednim formama (romani). Dolazi do sinteze zasada tradicije i suvremenih književnih gibanja, pri čemu senzibilitet pisca (nije više ni pisar ni prepisivač) dolazi do punog izražaja, tako da tek tada možemo govoriti o autorstvu, odnosno stvaralaštvu koje prevazilazi okvire samo nacionalne književnosti. U prvom planu više nije kolektivna sudbina, već su to individualni likovi koji se uzdižu do univerzalnih (pojedinačno-opće). Djelovalo je više pisaca, čija pojedina djela spadaju u sam vrh bosanskohercegovačke književnosti. Ahmed Muradbegović (rođen u Gradačcu, 1898. godine), Hasan Kikić (rođen u Gradačcu,1905. godine), Meša Selimović (rođen u Tuzli, 1910. godine) i Derviš Sušić (rođen u Vlasenici, 1925. godine) su pisci čija djela fokusiraju kolektivnu bosansku sudbinu, povijesne udese Bosne, duhovnu fizionomiju bosanskog čovjeka. Muradbegovićeva najznačajnija djela su:"Haremska lirika","Nojemova lađa", "Haremske novele", "Majka", "Svijet u opancima", "Na Božijem putu","Husein-beg Gradaščević","Omer-paša Latas u Bosni"... Kikićev književni rad najplastičnije oslikavaju djela: "Provincija u pozadini", "Ho-ruk", "Bukve", "Lole i hrsuzi", "Zgode o nasušnom hljebu","Carska goveda","Dedija"... Djela Meše Selimovića su prevedena na skoro sve svjetske jezike. Romani "Derviš i smrt" i "Tvrđava" su književna ostvarenja koja svojom slojevitošću prevazilaze vremenske i prostorne okvire. Uz ova dva romana, Selimovićev opus čine i djela "Tuda zemlja", "Tišine", "Magla i mjesečina", "Djevojka crvene kose", "Ostrvo", "Za i protiv Vuka", "Sjećanja"... Djela Derviša Sušića su, takođe, prevedena na više svjetskih jezika."Ja, Danilo", "Hodža strah", "Uhode", "Pobune", "Nevakat", "Listopad", "Veliki vezir" su najznačajnija djela Derviša Sušića.

Gravure na stijeni, nakit od kosti, polihromne kultne posude od pečene gline ukrašene zarezima i reljefima, čine najstarije tragove likovne umjetnosti na bosanskom tlu. Rimljani na ove prostore donose tekovine svoje kulture, ali se središnji dijelovi Bosne još dugo drže svoga arhaičnog stila. S pojavom kultnih objekata (bazilike) razvija se umijeće mozaika. Stećak je, svakako, najosobeniji izraz duhovnog i kulturno-umjetničkog bića medievalne Bosne. Mnogi od stećaka, svojim likovnim kvalitetima (simbolički i dekorativni reljefi), djela su visoke skulptorske prefinjenosti. Osim stećaka, poznati su i prepisci crkvenih knjiga, s bogatim inicijalima, iluminacijama, minijaturama. Po dolasku Turaka, umjetničko stvaranje je pod utjecajem islamsko-orijentalnog shvatanja umjetnosti: monumentalna gradnja (džamije, mostovi, karavan-saraji, sahat-kule, tekije, bezistani...); stambena arhitektura (šadrvani, česme, fontane...). Posebna pažnja se posvećuje kaligrafiji i minijaturnom slikarstvu. U okviru Pravoslavne crkve njeguje se zidno slikarstvo vizantijskog stila (živopisi). Najznačajniji živopisac je monah Longin, koji je djelovao i na ovim prostorima. Za umjetničke prilike značajno je da, uz zadržavanje tradicionalnih formi, prodiru kasni oblici romanike, gotike i baroka, koji se prepliću sa orijentalnim elementima. U razdoblju austrougarske okupacije podižu se mnoge monumentalne javne građevine. Tragovi kulturnih baštinika svih minulih epoha pronađeni su i na mnogim lokalitetima Tuzlanskog kantona. Svojom Ijepotom i monumentom mnogi i danas privlače pozornost, kako laika tako i znanstvenika. Suvremeniji likovni izraz vezan je za odlazak naših Ijudi na školovanje u evropske centre. Prvi školovani slikar sa ovih prostora je čorde Mihajlović, čiji rad se može uzeti za temeljac likovnog stvaralaštva ovog kraja. Na prostorima današnjeg Tuzlanskog kantona stvarali su i stvaraju mnogi istaknuti likovni umjetnici: Kosta Hakman, Franjo Leder, Haim Pinto, Todor Švrakić, Sava Popov Ivanov, Adela BerVukić, Dragiša Trifković, Ismet Mujezinović, Mensur Dervišević, Mevludin Ekmečić, Mehmed Zaimović, Ibrahim Bilajac, Sejid Hasanefendić, Pero Jelisić, Rizah Štetić, Ismet Hrvanović, Miloš Lysonek, Mustafa Pašić, Zdravko Novak, Ferid Prcić, Nesim Tahirović, Began Turbić, Esad Muftić, Nezir Čorbić, Sead Musić, Ismar Mujezinović, Edin Dervišević, Fuad Kasumović... U djelima navedenih likovnih djelatnika, uza svu izražajnu raznovrsnost, može se, i tematski i po osobenosti stila, nazrijeti ono specifično bosansko, što njihovu umjetnost čini i univerzalnom, ali i zasebnom.

AJVATOVICA

Najstarije doviste Bosnjaka u BiH smjesteno sedam-osam kilometara od mjesta Prusac, poznatog kao duhovnog i vjerskog centra nekadasnje osmanlijske Bosne. Legenda o Ajvaz-dedi i odlazak na doviste kod njegove stijene tradicija je koja stoljecima zivi i prenosila se sa generacije na generaciju kod bosanskih muslimana, da bi nakon 1946. godine, u vrijeme komunistickog ateizma, bila zabranjena. Tradicija se obnavlja 1990. godine i otad desetine hiljada muslimanskih vjernika ponovno dolaze na Ajvatovicu kako bi proucili "kisnu dovu" za Allahovu milost i uspjesnu i rodnu godinu. U posljednjem bosanskom ratu Ajvatovica i Prusac odbranjeni su pod gotovo nemogucim uslovima i time snagu legende o tom cudesnom dijelu bosanske zemlje samo dodatno pojacali i ucvrstili.

BOSANSKI DUH

BALIC, SMAIL: Orijentalista i sociolog kulture. Godinama zivi i radi u Becu. Autor je kapitalne studije Kultura Bosnjaka, koja je posljednjih cetrdesetak godina naucnicima sa njemackog govornog podrucja znacajan izvor temeljnih saznanja o Bosni, Bosnjacima i njihovom nacionalnom identitetu. Zajedno sa Zulfikarpasicem, jedan od osnivaca i urednika emigrantskog glasila Bosanski pogledi. Bavi se prikupljanjem leksikografske grade o znacajnim Bosnjacima u zemlji i inostranstvu.

BEGIC, MIDHAT: Knjizevni kriticar i publicista. Predavao je na Sorboni juznoslavenske knjizevnosti. Pocetkom sedamdesetih definitivno se vraca u Bosnu i istrazivanju bosanske knjizevnosti. Bio je jedan od onih kriticara koji je, baveci se knjizevnim djelom Maka Dizdara, Mese Selimovica i drugih ovdasnjih pisaca, promovirao ideju bosanskog duha, jezika i knjizevnosti, trazeci dostojanstvo za tu, dotad potcijenjenu i prezrenu, kulturu. Umro je 1983. godine, a iza njega su ostale stotine stranica kritika, osvrta, eseja i studija, koje je 1986. godine sabrala, priredila i objavila Hanifa Kapidzic-Osmanagic.

BIJEDIC, DZEMAL: Bosnjacki politicar koji je tragicno i pod mutnim okolnostima stradao u avionskoj nesreci kod Fojnice 1976. godine. Pripadao je samom vrhu tadasnje komunisticke politicke elite i mnogi su ga drzali "prvim do Tita"; istovremeno, jedan je od onih politicara koji su utjecali da unutar komunisticke ljevice pobijedi ideja o drzavotvornoj posebnosti BiH i priznavanja bosnjackog nacionalnog identiteta. Bosnjacki puk je to vise intuitivno nego li svjesno prepoznavao i zbog toga je Dzema bio kod njih veoma omiljen. Njegova tragicna i nikad razjasnjena smrt imala je, takoder, pozitivnog utjecaja na razvoj nacionalne svijesti kod Bosnjaka: otad su bosnjacke nene bile sigurne da je 'nesto truhlo u drzavi Danskoj' i da pravi belaj za Bosnjake (i Bosance) moze tek doci.

BISERJE - ANTOLOGIJA MUSLIMANSKE KNJIZEVNOSTI: Godine 1972. Alija Isakovic objavio je, u izdanju rijeckog izdavaca 'Otokara Kersovanija', Biserje - Antologiju muslimanske knjizevnosti. Bila je to jedna od onih knjiga cije je samo pojavljivanje uzdrmalo tadasnji kulturni establisment; u to vrijeme nacionalna knjizevnost Bosnjaka (tada Muslimana) tek se borila za svoju ravnopravnost sa ostalim nacionalnim knjizevnostima, prvenstveno srpskom i hrvatskom. Isakovicevo Biserje bio je pionirski zahvat u delikatnom etabliranju nacionalne bosnjacke knjizevnosti. Zato se danas taj Isakovicev projekat ispostavlja kapitalnim u prirodnom procesu istrazivanja bosnjackog knjizevnog i uopce kulturnog identiteta.

BOSNA FILM: Drzavno filmsko preduzece nastalo poslije Drugog svjetskog rata. Producent vecine igranih i dokumentarnih filmova nastalih u BiH. U sjecanju bosanskog puka ostala je urezana spica koja je godinama simbolicki predstavljala identitet i ponos ove sredine: Hem Bosna, hem film, pa to dvoje zajedno. Golemo nesto. Drzavni Bosna film se raspao polovinom sedamdesetih, dok u Sarajevu i danas djeluje firma sa istim imenom, sada kao privatni filmski producent.

BOSANSKI POGLEDI: Emigrantski list koji je pocetkom sezdesetih godina pokrenuo liberalni bosnjacki politicki disident Adil Zulfikarpasic. U kreiranju, uredivanju i pisanju ovog casopisa ucestvovali su i Smail Balic, Teufik Veladzic, Haris ef. Korkut, Izet Serdarevic, Becir Tanovic i mnoga druga, danas zaboravljena i nepoznata imena iz bosnjacke politicke emigracije. List je, za razliku od netolerantnih srpskih i hrvatskih emigrantskih glasila, zadrzao sve vrijeme demokratski kurs, a ostat ce zabiljezen kao prvi izdavacki projekat nakon Drugog svjetskog rata koji je kontinuirano promovirao ideju bosnjackog nacionalnog identiteta. Bosanski pogledi su, takoder, prvi objavili surovu istinu o politickom obracunu komunista sa liderima i clanovima organizacije Mladi Muslimani krajem cetrdesetih. Velike kontroverze izazvala je i studija dr. Sukrije Kurtovica, nekadasnjeg narodnog poslanika, o 'antiislamskom i antibosnjackom' backgroundu Andricevih naucnih i knjizevnih djela. Pocetkom 1991 godine. Bosanski pogledi dozivjeli su i svoje bosansko izdanje kao politicki tjednik agresivne probosanske i probosnjacke orijentacije. Vlasnik lista je bio Adil Zulfikarpasic, a uredivali su ga mladi novinari iz dotadasnjih redakcija omladinskih listova Nasi dani, Valter i Vox. Zulfikarpasic je, zbog koncepcijskog sukoba sa redakcijom, ukinuo list septembra 1991. godine.

BOSNJACKI SABOR: Odrzan na inicijativu nekoliko bosnjackih intelektualaca, prvenstveno Enesa Durakovica i rahmetli Alije Isakovica. Bilo je to krajem septembra 1993. godine, u vrijeme najvece ratne i politicke krize koja je vladala u Sarajevu i na svim slobodnim dijelovima BiH. Iako je Sabor raspravljao i o pitanjima vezanim za tadasnje mirovne pregovore po kojima bi Bosna trebala biti podijeljena u tri nacionalne drzavice, njegov historijski znacaj je, prije svega, u postignutom minimumu konsenzusa kod bosnjackih politicara i intelektualaca oko sopstvenog nacionalnog identiteta. Tada je donesena Deklaracija koju je procitao profesor Filipovic i koja je, zasad barem terminoloski, okoncala stoljetnu krizu identiteta najbrojnijeg naroda u BiH, dakle, naroda bez kojeg - a to je pokazao posljednji rat u kojem su, nikad jaci, srpski i hrvatski nacionalisti zajedno nasrnuli na ovu zemlju - nema nikakve Bosne i Hercegovine. Zato je Bosnjacki sabor vjerovatno jedan od najznacajnijih dogadaja u politickoj povijesti Bosnjaka u posljednjih 150 godina.

BOSNJACKI INSTITUT: Je vakuf Adila Zulfikarpasica , prvobitno utemeljen 1988 . godine u Cirihu , a potom prebačen u Sarajevo kada je sagrađen kompleks Instituta 2001 . godine po zahtjevu i finansiranjem Adila Zulfikarpasica. Sačinjavaju ga tri zgrade čija ukupna površina iznosi 4500m. To su: glavna zgrada u kojoj se nalazi biblioteka, arhiv pisane građe, video i audio arhiva, zbirka likovnih djela, kabineti za naučno-istraživački rad, čitaonice, sala za konferencije, računarski centar, te drugi popratni sadržaji; Gazi Husrevbegov hamam (izgrađen 1535 .godine) i upravna zgrada. U arhitektonskom smislu Institut predstavlja spoj moderne i orijentalne arhitekture. Sadržaj Bošnjačkog instituta nastao je kao rezultat sakupljanja, klasificiranja, i sistematiziranja različite građe o Bosni i Hercegovini, tačnije historijskog, književnog, novinsko-publicističkog, rukopisnog, arhivsko-dokumentacijskog, i folklornog blaga koje je Adil Zulfikarpašić pripremao u predhodnih 50 godina.

CEMAN, MUSTAFA: Bibliotekar i istrazivac bosnjacke knjizevnosti i duhovnosti. Godinama prikupljao bibliografsku gradu o bosnjackoj knjizevnosti, zbog cega je svojevremeno imao politickih problema, cak bio i zatvaran od strane komunistickih vlasti. Zajedno sa Alijom Isakovicem radio na bibliografiji radova vezanih za Hasanaginicu. Godine 1990. okoncao je dugogodisnje prikupljanje grade za sveobuhvatnu bibliografiju bosnjacke knjizevnosti. Ova bibliografska grada objavljena je 1994. godine u obliku knjige koja sa svojih 16.845 bibliografskih jedinica predstavlja kapitalan projekat za istrazivanje bosnjacke knjizevnosti uopce. Mustafa Ceman zivi u Tesnju.

DERVIS I SMRT: Veliki roman velikog bosnjackog (i bosanskog) knjizevnika Mese Selimovica. Objavljen je 1966. godine, iste godine dobiva NIN-ovu nagradu za knjizevnost. Rijetko je koji dogadaj u bosanskoj knjizevnosti i kulturi izazvao veci interes i sveopce divljenje kao pojava ovog Selimovicevog romana o dervisu Ahmedu Nurudinu; Selimovic je kroz savrsen literarni postupak uspio uci u epicentar duhovnosti jednog prostora, situirati tako uvjerljive likove uhvacene u mrezi vlastitih htjenja i sumnji, ali i sudbine citavog jednog naroda kojem se tragedija identiteta iznova ponavlja kroz povijest. Dervis i smrt je, uz Kamenog spavaca Maka Dizdara, bio i jedna od temeljnih inspiracija za Filipovicev esej o 'bosanskom duhu u knjizevnosti'. Danas je taj roman 'sveta knjiga' za hiljade bosanskih, i ne samo bosanskih, intelektualaca koji u Ahmedu pronalaze ono sto bi oni htjeli biti, a jos uvijek nisu.

DIZDAR, MAK: Pjesnik i jedan od pionirskih istrazivaca vrijednosti medievalne Bosne. Na knjizevnu scenu zakoracio 1936. godine Vidovopoljskom noci, zbirkom naglasene socijalne angaziranosti; pocetkom pedesetih sa Plivacicom medu prvima pravi iskorak iz dotad preovladavajuceg socrealistickog knjizevnog iskaza. Ipak, Dizdar ce tek tokom sezdesetih zaokruziti svoj pjesnicki senzibilitet sa zbirkama Kameni spavac i Modra rijeka; njegov postmodernisticki, ako takvo sto uopce postoji, comeback prema i u tisinu i buku zemlje Bosne ostat ce zabiljezen kao najveci poetski preokret bosanske lirike ovog stoljeca. Anatemisan od srpskih nacionalista u Beogradu i Sarajevu, prisvajan od Zagreba, Dizdar je za zivota bio bolno svjedocanstvo o 'prokletstvu Bosnjaka i njihovih najvecih intelektualaca' u vremenu kada se pitanje vlastitog identiteta ispostavljalo kao pitanje opstanka uopce. Umro je u Sarajevu 1971. godine, u 57. godini zivota, nakon kampanje koju su vodili tadasnji beogradski i sarajevski intelektualci i listovi protiv njega i njegovog zalaganja za vracanje dostojanstva tada prokazanom bosanskom jeziku.

DURAKOVIC, ENES: Profesor knjizevnosti. Na knjizevnoj sceni djeluje od pocetka sedamdesetih; istrazuje bosansku i posebice bosnjacku knjizevnost, iz tog vremena pamtimo njegovu knjigu briljantnih knjizevnih eseja i studija Sutnja i govor tajanstva. Pocetkom osamdesetih napadan, zajedno sa rahmetli Muhsinom Rizvicem, zbog svog navodnog "muslimanskog nacionalizma". U godinama uoci ovog rata Durakovic objavljuje prvu Antologiju bosnjacke (tada muslimanske) poezije 20. stoljeca, kao sto i ureduje veliku ediciju Muslimanska knjizevnost u 25 knjiga. Tesko je, zapravo, pobrojati sve projekte koje je ovaj intelektualac poznat po neunistivoj energiji pregurao dosad preko svojih leda. Iz ratnog perioda treba izdvojiti pocetak stampanja edicije Bosnjacka knjizevnost u 100 knjiga i upravo zavrseni projekat uredivanja 10 antologija bosnjacke knjizevnosti (poezija, pripovijetke, drame, putopisi, usmena lirika...). Zajedno sa Rizvicem, Alijom Isakovicem i drugim, profesor Durakovic je pocetkom devedesetih bio inicijator obnove djelovanja Kulturnog drustva Bosnjaka Preporod: ostat ce zabiljezen njegov castan i produktivan rad u ovom kulturnom drustvu, potom u Bosnjackom saboru, ciji je bio inicijator, kao i njegov mandat ministra za kulturu u najtezim danima opsade Sarajeva. U javnosti se cijeni kao slobodouman i demokratski orijentiran intelektualac.

FILIPOVIC, MUHAMED: Doktor filozofije, akademik, povjesnicar, politicar, diplomata... Jednom rijecju - Tunjo. Intelektualac koji je svojim znanjem uspio zaista obujmiti granice Bosne, i ne samo nje. Autor eseja koji je i povod za ovaj leksikon, akter burnih politickih i kulturnih dogadaja u Sarajevu i Bosni posljednjih tridesetak godina, od onih na Filozofskom fakultetu sezdesetih do danasnje politicke scene, urednik Enciklopedije BiH u okviru velikog Krlezinog projekta Enciklopedije Jugoslavije (druga polovina sedamdestih); pisac koji je ispravno protumacio i 'zurnalisticki duh suvremenog vremena' i koji je dosad objavio na stotine tekstova, eseja, studija po novinama i casopisima svih profila, od Odjeka i Zivota do Voxa. Pocetkom devedesetih, zajedno s Adilom Zulfikarpasicem i mladim novinarima okupljenim oko omladinske stampe, jedan je od inicijatora agresivne politicke borbe za nacionalni bosnjacki identitet ciji znacaj, nazalost, vecina bosnjackih intelektualaca tada nije uspjela da shvati. Profesor Filipovic je bio jedan od osnivaca SDA, ali se, usljed konceptualnog sukoba oko bosnjastva, razisao sa njom i potom, zajedno sa Zulfikarpasicem, formirao MBO. U ratu je Filipovic bio aktivno ukljucen u mnoge politicke procese, od Bosnjackog sabora do mjesta ambasaora RBiH u Svicarskoj i Velikoj Britaniji. Ukratko: da ga nema, morali bi ga izmisliti.

HADZIJAHIC, MUHAMED: Neprikosnoveni autoritet za politicku povijest BiH. U javnom zivotu javlja se daleke 1934. godine sa svojim radom o narodnim pjesmama o Aliji Derzelezu u listu Novi behar; krajem tridesetih naginje, kao i mnogi drugi bosnjacki intelektualci, hrvatstvu. Godinama je u komunizmu bio prokazan kao javna licnost; prve javne radove, nakon pauze od tridesetak godina, objavljuje polovinom sedamdesetih (Od tradicije do identiteta; Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, 1974). Vecinu svojih radova je za zivota objavljivao na sapirografu, dok su neki rukopisi otkriveni tek nakon njegove smrti (1987), poput briljantne politicke studije-pamfleta Posebnost Bosne i bosanskih Muslimana koju je 1943. godine poslao antifasistickoj koaliciji pod pseudonimom Spectator. Hronicari su za njega napisali da je bio posljednji veliki bosanski polithistorik.

HASANAGINICA: Ni ona, sirota, nije uspjela izbjeci balkanskim teroristima duha. 'Narod koji ima ovakvu pjesmu zasluzuje da bude narod', izjavio je, odusevljen, slavni Goethe kada je prvi put citao ovu velicanstvenu narodnu pjesmu. Onda su mu, preko Vuka Karadzica, rekli da je to srpska pjesma, te se Goethe, tad vrlo utjecajan na njemackom dvoru, zalozio za novi diplomatski kurs prema Srbiji koja se u to vrijeme borila za svoje nacionalno oslobodenje i nezavisnost od Osmanlija. Mit o 'srpskoj Hasanaginici' razbio je 1974. godine Alija Isakovic, objavivsi, uz pomoc Mustafe Cemana, veliku bibliografiju o ovom djelu i vrativsi ovu znamenitu pjesmu u njen autenticni nacionalni i teritorijalni milje - medu Bosnjake i Bosnu.

IBRAHIMPASIC, FIKRET FICO: Covjek-muzej. Napravio Muzej grada Zenice; upravo zavrsava svoj kapitalni projekat Bibliografije Bosne i Hercegovine sa vise od 100.000 naslova. Tesko je pobrojati sta je sve Fikret Ibrahimpasic prikupio u svojoj arhivi, od naizgled trivijalnih materijala sa 40.000 viceva i 30.000 autograma poznatih javnih licnosti, do raritetnih originalnih primjeraka rukopisa i dokumenata iz kulturne bastine BiH. Zivi i radi u Zenici. Muzej grada Zenice je sada, zbog primitivizma gradskih tamosnjih vlasti, takoder, u njegovom stanu.

POZDERAC, HAMDIJA: Bilo je u Titovoj Bosni raznih politicara i njihovih prica, ali ce Hamdija Pozderac, porijeklom iz partizanske krajiske familije, ostati zapamcen kao Bosanac (i Bosnjak) koji je u vrijeme komunizma Bosni vracao izgubljeno politicko dostojanstvo. Od 70-ih godina do kraja 80-ih, BiH je, naslanjajuci se na odluke ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, nanovo postajala ravnopravna ostalim republikama, Bosnjacima (tada Muslimanima) priznato je, uprkos protivljenjima u Zagrebu i, prije svega, u Beogradu, pravo na nacionalni identitet; bilo je to vrijeme ekonomskog prosperiteta i velikih duhovnih avantura novih, probosanskih, intelektualnih snaga u zemlji. Zato je Pozderac bio mnogima trn u oku, a kampanja protiv njega je eskalirala u drugoj polovini 80-ih, kada je, preko afere Agrokomerc, uklonjen sa politicke scene i prakticno otjeran u smrt. Zapravo, sa politickom eliminacijom Hamdije Pozderca spremala se i velika eliminacija posebnosti i drzavnosti same Bosne. Pao je samo Hamdija.

SREBRENICA: Bosanska Guernika. Grad cija je apokalipsa postala simbolom posljednje velike bosanske tragedije. Ljeta 1995. godine Srebrenica je, nakon tri godine opsade, pala u srpske ruke; izmedu osam do deset hiljada stanovnika ovog istocnobosanskog grada pogubljeno je ili nestalo u monstruoznom masakru koji su pocinile srpske vojne snage. Danas je Srebrenica najveca bosanska nacionalna trauma i tema kroz koju ce se zasigurno jos zadugo prelamati sudbina ove zemlje; za Bosnjake je to opomena da u politici ne mogu, niti smiju, vjerovati svojim susjedima. Mozda bi se na ovom mjestu uvijek trebalo sjetiti maksime onog znamenitog politicara: 'Zivimo kao da ce mir trajati sto godina, spremajmo se kao da ce sutra poceti rat.'

SULJEVIC, KASIM: Historicar. Autor dragocjene knjige Nacionalnost Muslimana (1981) u kojoj je Suljevic dao lucidnu analizu razvoja nacionalnog pitanja na prostorima bivse Jugoslavije; i unutar toga, bosnjacke drame identiteta. U ovom djelu mozemo pronaci i vrlo ubjedljive dokaze zasto se 'jugoslavenska prica' zavrsila u krvi i pepelu, a Bosnu i Bosnjake zavila u crno.


SVJETLOST: Najznacajnija bosanska izdavacka kuca u posljednjih pola stoljeca. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 'Svjetlost' dozivljava svoju veliku ekspanziju, docekavsi pocetak rata kao najuspjesniji izdavac na prostorima bivse Jugoslavije. Razvitak ovog preduzeca do svojevrsnog mogula izdavacke djelatnosti na ovim prostorima treba, prije svega, zahvaliti odlicnoj uredivackoj politici cuvenog direktora 'Svjetlosti' Gavrila Grahovca, danas direktora 'Bosanske knjige'. Rijetko su gdje u Bosni posljednjih tridesetak godina na jednom mjestu bili angazirani toliki intelektualni autoriteti i potencijali kao sto je to bio slucaj sa uredivackim poslom u 'Svjetlosti'; znamenita edicija Kulturna bastina BiH ucinila je mnogo u upoznavanju tadasnjih generacija citalaca sa, u to vrijeme, nepoznatom kulturnom povijescu BiH.

PRAVOPIS BOSANSKOG JEZIKA: Godine 1907. austrougarske su vlasti zvanicnim dekretom ukinule bosanski jezik. Desetljecima iza toga, zahvaljujuci cinjenici da bosnjacka intelektualna elita nije imala pravo da ucestvuje u raspravi o jeziku, bosanski jezik bio je protjeran sa kulturne scene; briga o njegovom ocuvanju pripala je, ni krivim ni duznim, nasim nenama. Zato je stampanje Pravopisa bosanskog jezika, autora Senahida Halilovica, 1996. godine bio veliki dogadaj u recentnoj kulturnoj povijesti BiH.

PREPOROD, GLASILO IVZ BiH: U mejtef se prije tridesetak godina islo sa cjepanicom, a vracalo sa novinom koja se zvala Preporod. Bila je to pomalo misticna veza: cjepanica je sluzila da se zagrije soba puna cilima i djece, a Preporod, vjerski list u cijem je impresumu godinama stajalo ime Ahmeda Smajlovica, i koji je, u to vrijeme kada je bio ignoriran svaki oblik nacionalnog ispoljavanja kod Bosnjaka, odrzavao iluziju da je svijet kojem pripadamo, ipak, nesto vece od onoga sto smo susretali u skolama koje su se tada zvale '25. maj', 'Vojin Paleksic' ili 'Stipo Derek'. To je razvijalo mastu i nagovaralo nas da pravimo usporedbe izmedu kalendara i vaktije, Bajrama i Dana mladosti. Dovoljno da kasnije shvatis kako je 'bosanski duh' mjera ljudske tolerancije

REIS EF. CERIC, MUSTAFA: Na mjesto reisa izabran 1993. godine. Bio je prvi reis koji je javno proklamirao bosnjastvo kao elementarni nacionalni identitet najbrojnijeg naroda u Bosni (Bosnjaci su muslimani, Vecernje novine, juni 1993). Kasnije je, pak, kulturni identitet Bosnjaka pokusavao svesti samo na islamsku duhovnu komponentu, ali ova uza teoloska ucenja ostaju u sjeni njegovog historijskog 'DA' za bosnjastvo.

RIZVIC, MUHSIN: Knjizevni historicar. Cijelog svog teskog i tihog zivota dosljedno se bavio istrazivanjem bosnjacke i (bosanske) knjizevnosti; od prve knjige knjizevnih ogleda Iznad i ispod teksta (1969), preko monografije Behar (1971), Bosanskomuslimanske knjizevnosti u doba Preporoda 1887-1918 (doktorska disertacija), Knjizevnog zivota Bosne i Hercegovine (tri toma), Pregleda knjizevnosti naroda BiH (1985), Izmedu Gaja i Vuka (1989), Kroz Gorski vijenac (1989), do djela nastalih uoci same njegove smrti 1994. godine: Bosanski muslimani u djelu Ive Andrica i Panorama bosnjacke knjizevnosti. Muhsin Rizvic je bio rijetko analitican i sintetican knjizevni historicar koji je uspijevao razgolititi naslage historijskih zabluda i podvala u cijem su sredistu uvijek bili Bosna i Bosnjaci. Bio je i prvi predsjednik Kulturnog drustva Bosnjaka 'Preporod'.

RJECNIK KARAKTERISTICNE LEKSIKE U BOSANSKOM JEZIKU: Pionirski rad u istrazivanju bosanskog jezika. Autor projekta bio je, naravno, Alija Isakovic. Prvi izdavac: Svjetlost. Vrijeme izlaska iz stampe: prvi dani aprila 1992. godine. Koliki je bio znacaj ovog izdanja dovoljno govori podatak da je Vecernji dnevnik Radio-Beograda vise paznje i bijesa posvetio ovoj knjizi nego li samom cinu priznanja nezavisnosti BiH od strane Evropske zajednice

SARAJEVSKA SKOLA DOKUMENTARNOG FILMA: Sve do sezdesetih godina ovog stoljeca filmove u Bosni radili su, uglavnom, gosti iz Zagreba, Ljubljane i Beograda. Zato ne cudi sto je prva autenticna generacija bosanskih filmasa svoju sansu za rad na filmu morala traziti u dokumentarnom filmu, jer do igranog naprosto nije mogla doci. Bato Cengic, Tomo Janjic, Bakir Tanovic, Vlatko Filipovic, Mirza Idrizovic, Midhat Mutapcic, Hajrudin Krvavac, spomenimo samo neka od imena, bili su autori koji su donijeli slavu i svjetske filmske nagrade bosanskoj kinematografiji, a njihovi dokumentarci, iako razlicitih estetskih orijentacija, u prvi plan su bacili stvarne ljude i probleme ovog podneblja, izdvojisi se time iz tada dominantne socrealisticke poetike ili radikalnog art-izraza. Neki od ovih autora su kasnije postigli i velike rezultate na igranom filmu.

plbih.org