Kraljevina SHS

Devetnaesti vijek je bilo prijelomnim za dalji oblik jezika u upotrebi u Bosni i Hercegovini. Istina, ništa se revolucionarno nije dogodilo na jezičkodijalektskom planu, niti je došlo do važnijih promjena na području oblika govornog jezika. Ono što se pokazalo trajnim i dalekosežnim su prije svega društveni potresi i promjene: kolaps turske vlasti u BiH, formalna standardizacija jezika Hrvata i Srba s centrima u Hrvatskoj i Srbiji, kao i ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u evropski poredak nakon okupacije od strane Austro-Ugarske 1878. Jezik se može posmatrati na više načina, od kojih su za ovaj prikaz najvažniji genetskolingvistički i sociolingvistički. Po prvom pristupu, jezik se opisuje kao sistem dijalekata (u slučaju BiH, to su najviše novoštokavski ikavski i jekavski, te staroštokavski ijekavski, kao i niz subdijalekata). Drugi, sociolingvistički kriterij, između ostalog prikazuje nastanak i oblikovanje standardnog jezika (često se koristi i naziv književni jezik). Standardni jezik je po svojoj naravi umjetna tvorevina, nastala na temelju nekog dijalekta (npr. italijanski jezik je nastao na temelju toskanskog dijalekta, a ne, recimo, venecijanskog ili romanjskog), ali u svom daljnjem razvoju ne ovisi o dijalektskim promjenama osnovnog dijalekta (italijanski standardni jezik ne reflektira promjene u toskanskom dijalektu u zadnjih 500-600 godina), niti je vjerna slika dijalekta na kojem je temeljen. Ukratko, standardni jezik je nosilac društvenog života zemlje i naroda, polifunkcionalan je (pokriva sva područja života, od prava do nauke, od filozofije do vojske), i ima karakter prisile: u njemu su propisani načini ispravne komunikacije, i ta dimenzija preskripcije koja odlučuje šta je ispravno, a šta ne predstavlja bitnu karakteristiku standardnog jezika, kodificiranog u gramatikama i rječnicima. U sociolingvističkim krugovima ne postoji jedinstveno stajalište o tome je li književni jezik identičan standardnom (ili mu je samo faza), te kada počinje proces standardizacije za pojedini jezik. Za standardne jezike Bošnjaka, Hrvata i Srba postoje često oprečna stajališta, pa se mogu navesti samo dominantna među lingvistima za vlastiti nacionalni standardni jezik, kao i stavovi stranih slavista. Stajalište je većine srpskih lingvista da je srpski jezik utemeljio Vuk Karadžić svojim izborom novoštokavskog idioma, reformom grafije i ortografije i prekidom s dotadašnjom viševjekovnom tradicijom književnosti i pismenosti. Taj je proces počeo 1818., a dovršen je oko 1850. Kasnije se srpski jezik razvijao bez većih diskontinuiteta. Većina srpskih lingvista se drži teze Vuka Karadžića po kojoj je štokavski dijalekt etnički srpski (a ne višenacionalan od samog početka), i ustraje na jednakosti narodnog govora i standardnog jezika (uz manja odstupanja). Po toj vizuri, za hrvatski jezik se smatra da je varijanta jednog, srpskohrvatskog jezika (jedna, manjinska škola), dok je drugo, većinsko mišljenje da se radi samo o hrvatskoj varijanti srpskog jezika. Za bosanski jezik se drži da je samo preimenovani srpskohrvatski jezik kakav je bio u službenoj upotrebi u BiH, a za sam srpskohrvatski da je standardni jezik formalno nastao Bečkim dogovorom hrvatskih i srpskih književnika i filologa 1850. Opet, za jednu školu, taj je dogovor početak nastanka srpskohrvatskog jezika u kojemu su se hrvatski i srpski jednostavno "spojili", dok je za druge to značilo hrvatsko prihvaćanje, ili "preuzimanje" Karadžićevog, etnički srpskog jezika. Također, stav je da se jezik Bošnjaka treba zvati (nezavisno o njegovoj supstanciji i strukturi) bošnjačkim, a ne bosanskim jezikom, jer drugi naziv pokazuje političke pretenzije i ne odgovara činjenici da se jezik zove po narodu (italijanski, francuski, srpski, ukrajinski...), a ne po zemlji (nepostojanje švicarskog, belgijskog, jugoslavenskog, indijskog, pakistanskog, britanskog...). Dominantne moderne stavove o jezičkoj historiji srpskog su oblikovali Pavle Ivić, Milorad Radovanović, Slobodan Remetić i Branislav Brborić.

Hrvatski lingvisti se slažu u nekoliko glavnih stavova, no razilaze u drugima, isto tako značajnima. Mjesta slaganja su sljedeća: hrvatski jezik je nastao kao standardni jezik najkasnije sredinom 18. vijeka, a proces dovršetka standardizacije se protegao do sredine, pa i konca 19. vijeka. Istodobnost konačne faze standardizacije hrvatskog i srpskog (druga polovina 19. vijeka) ne znači ništa, jer se dva toka jezičke historije oba jezika, veoma različita u prošlosti, nisu slila u jedan jezik, nego dotaknula u međusobnim utjecajima, i to takvima u kojima je hrvatski, zbog svoje bogate prošlosti (književne i filološke), bio jezik-davalac. Srpskohrvatski standardni jezik nije se raspao propašću SFRJ, nego nikada i nije postojao, usprkos svim međunarodnim klasifikacijama koje su samo politička potvrda političkih dogovora i pregovora, a ne relevantna lingvistička kategorizacija. Ono što se označavalo zapadnom i istočnom varijantom, ili zagrebačkom i beogradskom verzijom srpskohrvatskog ili hrvatskog ili srpskog, zasebni su standardni jezici, što se nije smjelo javni priznati zbog političkih pritisaka. Hrvatski lingvisti se razilaze u pitanju kada je nastao hrvatski standardni jezik: jedna škola tvrdi da je to bilo oko 1750., s presudnom ulogom novoštokavske književnosti Kačića Miošića i Relkovića; druga, da je to pojavom hrvatske književnosti na štokavsko-ijekavskom narodnom idiomu u Dubrovniku (Šiško Menčetić, Džore Držić) (1480-1500), ili, najkasnije, ostvarenjima razvijenoga jezika u prvoj polovini 17. vijeka, s umjetničkim djelom Gundulića i gramatikama i rječnicima Bartola Kašića i Jakova Mikalje (1600-1650).

Za srpski jezik se drži da je nastao reformama Vuka Karadžića, no, da su te reforme, u onome dijelu koji se tiče hrvatskog jezika, već ionako bile u svim elementima prisutne u korpusu hrvatske pisane riječi decenijama i vijekovima prije Karadžića. Većina hrvatskih lingvista ne smatra da je srpski dio hrvatskog, nego, kao standardni jezik, njegov "mlađi brat". Katkad se provlači paralela Urdua i Hindija, od kojih je stariji, Urdu (muslimanska varijanta temeljena na dijalektu Hindustani, jezik sjeverne Indije nastao u 17-18. vijeku), stavljen u razinu hrvatskog, a Hindi (hinduska varijanta iz 19. vijeka) bi, u toj vizuri, odgovarao srpskom. Za bosanski je stav prema imenu jezika identičan onom srpskih lingvista (tj. da bi ime jezika trebalo biti bošnjački), a razlikuje se u tome da se ne misli da je bosanski dio hrvatskog (ili srpskog) jezika, nego da je još nedovoljno standardiziran nacionalni jezik čija dijalektska sličnost ili istost s različitim dijalektima kojima govore Hrvati i Srbi nema nikakve posljedice po samostalnost jezika. Ili, štokavski dijalekt i poddijalekti nisu nacionalno vlasništvo ni jedne nacije, dok je standardni jezik nešto što nastaje svjesnim oblikovanjem pisaca i lingvista pojedinog naroda, i već se time ne može podvesti pod hrvatski i srpski jezički kišobran. Dominantne stavove o hrvatskoj jezičkoj historiji su oblikovali Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepan Babić i Milan Moguš.

Mišljenje je bošnjačkih lingvista podijeljeno: aktivni sudionici u oblikovanju bosanskog standarda smatraju da bosanski jezik postoji vijekovima u nizu zapisanih djela, no da zbog historijsko-političkih okolnosti nije standardiziran kao poseban jezik sve do novijeg doba, što ne umanjuje činjenicu njegovog postojanja, nego samo pokazuje kašnjenje u preskripciji fizionomije službenog jezika u praksi. Dio lingvista drži da hrvatsko-srpski dogovor u Beču 1850. ne znači ništa za Bošnjake jer tamo nije bio prisutan nijedan bošnjački kulturni radnik. Također, zbog historijskih referencija na bosanski ili bošnjački jezik, jedan dio lingvista misli da su hrvatski i srpski zapravo izvedeni jezici iz bosanskog, koji je, iz te vizure, dijalektska osnovica za oba jezika, pa je štokavsko narječje esencijalno etnički bosansko (ovdje dolazi do konfuzije pojmova bosanski i bošnjački). Većina bošnjačkih lingvista ističe veću homogenost narodnih govora Bošnjaka u odnosu na srpsku, a pogotovo na hrvatsku situaciju, te bliskost novoštokavskog dijalekta i jezika kakav je bio na snazi kao službeni u BiH u doba Jugoslavije (1945-1991). U naglasku na identičnosti ili velikoj bliskosti narodnog i književnog idioma, kao i na kontinuitetu sa srpskohrvatskim jezikom na vlasti u socijalističkoj BiH, većina je bošnjačkih lingvista bliža srpskom shvaćanju jezičke kulture. Razlika je u tome što srpski lingvisti tvrde da je službeni jezik u socijalističkoj BiH bio esencijalno srpski, dok bošnjački lingvisti smatraju da je bio esencijalno bosanski. Sličnost je u tome što obje strane smatraju da je "s-h" u BiH nastao bez većih nasilja, i da ga treba zadržati više-manje onakvog kakav je bio (uz manje izmjene). Mišljenje je većine bošnjačkih lingvista da su hrvatski, srpski i bosanski zapravo jedan standardni jezik koji se prije zvao srpsko-hrvatski, a da je prirodno da taj jezik, uz manje promjene koje bi unijela svaka nacionalna zajednica u BiH, trebao biti jedinim službenim jezikom u Bosni i Hercegovini. Manjina bošnjačkih lingvista smatra da bosanski jezik tek treba oblikovati, i to na tradicijama potiskivane bosansko muslimanske pismenosti i književnosti, prvenstveno usmene i one nastale do 19. vijeka. Glavni je spor među bošnjačkim lingvistima o samoj namjeni bosanskog jezika: je li to nacionalni jezik Bošnjaka ili svih stanovnika BiH? Koliko je bivši "s-h" u BiH nametnut strani idiom, a koliko je prirodan jezički izraz? U ovisnosti o odgovoru slijede i praktični potezi koji se tiču svih razina službenog jezika. Dominantne stavove o bosanskoj jezičkoj historiji su oblikovali Alija Isaković, Dževad Jahić, Senahid Halilović i Naila Valjevac. Strani su slavisti oko tih pitanja podijeljeni. Većina pripadnika starije generacije, školovane u doba SFRJ, smatra da srpskohrvatski postoji kao jedan standardni jezik s dvije (ili tri) varijante. Drugi, mlađih naraštaja, misle da je srpskohrvatski postojao, ali da se raspao zajedno sa SFRJ. Neki su mišljenja da srpskohrvatski standardni jezik nikada nije postojao, nego da je njegova kategorizacija danak političkoj situaciji. Uz ovo valja napomenuti da je propašću komunizma u dobroj mjeri opao interes za učenje jezika bivše SFRJ (usprkos ratu koji je bio dimenzija svjetske krize), kao i općenito slavenskih jezika, pa je broj inostranih stručnjaka za bivši srpskohrvatski malen, a još je problematičnija njihova sprema, često ovisna o sredini u kojoj su usavršavali studije i čije stavove nerijetko prenose.

Sada prelazimo na pregled jezičkih promjena u BiH u 19. i 20. vijeku. Jezička standardizacija je, kao što je već rečeno, izvršena izvan BiH: za Hrvate to su učinili Ilirski pokret, Zagrebačka škola i mladogramatičari (od Gaja  do Maretića i Broza), a za Srbe Vuk Karadžić i čuro Daničić. Proces rastakanja Osmanlijske imperije, neredi, ustanci, vojne operacije i bune su dovele do Austro-Ugarske okupacije 1878., koja je potrajala do 1918. i stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca. Tri vjersko-narodnosna elementa u BiH su proživjela te događaje na sljedeći način (govorimo o jeziku, politiku spominjemo u mjeri u kojoj se dodiruje jezične situacije):

• Hrvati su se preko istaknutijih franjevaca uključili u općehrvatski Ilirski pokret, te su sudjelovali u posljednjim pokušajima reforme Osmanlijskog carstva u 60-tim godinama. Nakon okupacije, koju je pozdravila većina katoličkog življa, franjevačka književna produkcija stagnira, a dolazak većeg broja činovnika i drugih radnika iz Hrvatske utiče na oblik jezika Hrvata u BiH. Zanimljivo je da zbog snage prošlog utjecaja franjevačke komponente i sporije nacionalno-kulturne emancipacije, bosanski Hrvati ne pokazuju veće aktivnosti na književnom i jezičkom polju, pa je najveći dio vrijednih tekstova nastalih na tlu BiH do Prvog svjetskog rata uglavnom djelo Hrvata pristiglih iz Hrvatske. Iako i dalje postoje značajne konfesionalne škole, došlo je i do svjetovnog školstva. Uzmemo li u obzir visok stepen nepismenosti (što vrijedi za sva tri naroda), kao i druge otežavajuće faktore, moglo bi se zaključiti da su Hrvati u BiH prihvatili utemeljeni hrvatski standardni jezik, temeljen na novoštokavsko-ijekavskom narječju i pisan Gajevom latinicom. Reformiranu vukovsku srpsku ćirilicu su mnogi poznavali, no to nije bio dio njihove baštine. Hrvati razvijaju intenzivnu spisateljsku djelatnost na više polja (historiografija, etnologija, beletristika, paleografija...), ali to je skoro isključivo djelo pridošlica iz Hrvatske (Truhelka, Prelog, Pilar, Hoermann i Skok). Ime jezika je različito: hrvatski, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski, dok je pokušaj guvernera Kallaya da uspostavi bosansko ime za jezik propao zbog općeg otpora. Možda najbolji primjer jezika književnosti stvorene na tlu BiH koncem 19. vijeka je djelo Silvija Strahimira Kranjčevića, a proze nešto kasniji tekst Ive Pilara, također došljaka. Veću kreativnost i angažman će bosanskohercegovački Hrvati pokazati tek od 20-ih i 30-ih godina 20. vijeka.

• Srbi su dočekali austrijsku okupaciju s nezadovoljstvom, smatrajući cijelu BiH srpskom zemljom. No, nakon borbi za crkveno-školsku autonomiju, našli su modus vivendi s austrijskom vlasti. Veoma brzo prihvativši reformiranu ćirilicu i Karadžićev model jezika, Srbi su brzo razvili književnu aktivnost centrima koje bijahu Mostar i Banja Luka. Pojavljuje se veći broj istaknutih pisaca na više polja (Aleksa Å antić, Jovan Dučić, č†orović..), otvorenih za ekavsku normu iz Srbije i Vojvodine. Ime jezika je srpski i srpsko-hrvatski.

• Za Bošnjake je austrijska okupacija značila radikalni prijelom. Mnogi su ju doživjeli kao katastrofu (prvenstveno inteligencija) i trajno odselili u Tursku (od 100 do 200.000 ljudi). Time je slomljena kičma staležu obrazovanom na orijentalnim jezicima, pa je konac vijeka svjedočio i brzo smanjenje turske leksike u pisanoj riječi, kao i opću dezorijentaciju. Nakon početnih lutanja, koncem vijeka dolazi do stabilizacije stanja. Nije uspio projekt imenovanja bosanskog jezika (koji je veći dio muslimanske inteligencije, na čelu s Kapetanovićem Ljubušakom, podupirao), a na prijelazu vijeka se formirao sloj inteligencije školovane na zapadu, koja je uglavnom prihvaćala hrvatsku nacionalnu orijentaciju (Bašagić, Mulabdić, Kreševljaković, Musa č†azim č†atić...). Ovdje valja napomenuti nekoliko stvari: relativno malen broj pojedinaca je uspio povezati niti starije pismenosti na turskom i arapskom (najbolji je primjer Bašagić); dio inteligencije je bio prosrpski orijentiran i pisao na ćirilici, dok je manji dio nastavio pismenost na orijentalnim jezicima. Jezik je nazivan različito: kod bošnjački nacionalno orijentirane inteligencije bosanski i bošnjački, kod hrvatske (najbrojniji dio) hrvatski, te hrvatski ili srpski, a kod prosrpske inteligencije srpski ili srpskohrvatski.

Ako se pogledaju navedena djela, vidi se da je osnovna razlika u opreci ćirilica-latinica, te da su standardnojezički izrazi vrlo slični, skoro istovjetni. Naravno, budući da se radi o umjetničkim djelima, sama umjetnička sloboda ne daje pravu sliku o stanju službenog jezika, no tekstovi ipak pokazuju sljedeće stanje: jezik u Kočića, kao srpskog pisca, uza svu sličnost, otvoren je na ekavizme i koristi karakterističnu srpsku i pravoslavnu terminologiju, dok je kod Pilara, a i Kranjčevića (koji zbog umjetničke slobode upotrebljava i neke srpske jezičke oblike) riječ o hrvatskom jeziku onoga doba, a kod Bašagića slično, ali uz naklon prema arhaičnijim izrazima i bošnjačkoj leksici. Moglo bi se reći da su srpski, hrvatski i bosanski toga doba (oko 1900-1920) bili praktički jedan jezik na razini političko-publicističke proze, iako uz vidljivu razliku u leksici, stilu i, dijelom, sintaksi (dakanje). Vremenom, kako se jezici, posebno hrvatski i srpski, budu dalje kristalizirali na svim poljima, te će razlike rasti. Kraljevina Jugoslavija (prvobitno SHS) je za BiH u jezičkom pogledu značila snažno posrbljavanja: najviše u širenju srpske ćirilice, srpskog ekavskog govora, te karakteristične leksike (kotarski predstojnik je postao sreski načelnik). Tome valja dodati i to da je dio Hrvata i Bošnjaka sudjelovao u tom "poduhvatu", vođen politikom jezičkog unitarizma koji je preferirao srpsku ekavicu. Nakon sloma stare Jugoslavije, na području BiH je uspostavljena NDH (1941-1945), koja je, na onim dijelovima koje je kontrolirala, provodila jezičku politiku ekstremnog purizma kojem su se protivili i vodeći hrvatski lingvisti toga doba (Stjepan Ivšić, Petar Guberina, Kruno Krstić), ali bez uspjeha. Taj bi eksperiment ostao bez posljedica da nije kasnije bio zloupotrebljavan u druge političke svrhe, vrlo sistematsku jezičku srbizaciju BiH. Naime, jedna od odlika hrvatskog jezika je i tvorbenost, ili purizam koji strane riječi zamjenjuje hrvatskim kovanicama (stroj mjesto mašine, glazba mjesto muzike (i uz nju), povijest mjesto historije itd.). Tu je odliku Pavelićev režim u NDH nasilnim sredstvima doveo do grotesknog ekstrema, a što se, nakon sloma NDH, vratilo kao bumerang i bilo je izvrsnim argumentom u posrbljivanju jezika u Bosni i Hercegovini, u kojoj su inače do 70-ih godina demografski i praktički na svim poljima dominirali Srbi.