O 17. slavnoj krajiškoj brigadi, kao i hrabrim Krajišnicima u drugim brigadama Sedmog korpusa, dosta je pisano. Međutim, malo se zna o čovjeku koji je vojno organizovao Krajišnike u inostranstvu, pa onda i u zemlji i koji, eto, ratuje sa njima po bojištima Bosne i Hercegovine već treću godinu. Riječ je o Fikretu Cuskiću, sada zamjeniku komandanta Sedmog korpusa. Povod za razgovor sa Fikretom Ćuskićem bile su posljednje pobjede boraca Sedmog korpusa na vlašićkom platou, kojima je on neposredno komandovao. A u tim bitkama ponovo su izuzetnu hrabrost pokazali borci 17. slavne krajiške, kao i borci drugih brigada...
Životna priča Fikreta Ćuskića sve do 15. januara 1991. godine je obična priča. Rođen u Kozarcu 1956, oficir bivše JNA, koju napušta na početku '91, kada bivša armija postaje agresor. Stavlja se odmah na stranu žrtve - Hrvatske i hrvatskog naroda. Komanduje jednim bataljonom Prve mehanizovane brigade Hrvatske vojske.
Hrvatsku brani sve dok nije napadnuta njegova rodna zemlja - Bosna i Hercegovina. U maju '92. u Hrvatskoj i Sloveniji organizuje Krajišnike -dobrovoljce i u Plani kod Rijeke obučava ih za-rat. U julu '92. nekoliko stotina Krajišnika, pod njegovom komandom, stavljaju se na raspolaganje Glavnom štabu Armije Bosne i Hercegovine i - postaju 7. brigada Armije RBiH.
- Sada, kad god nađemo vremena za odmor i razgovor, sa sjetom se vraćamo tim danima - priča Fikret Ćuskić. - Nažalost, dosta tih naših saboraca nije više među živima. Većina njih je u zapadnoj Evropi ostavila dobro plaćena radna mjesta, porodice, automobile i Bosni stavili na raspolaganje - svoje živote...
Kažem Ćuskiću da sam juče, na Vlašiću sreo dvojicu novajlija u 17. slavnoj krajiškoj koji su, kao dobrovoljci, stigli iz inostranstva i priključili se borcima na prvoj liniji...
- Nisu u pitanju samo dvojica - veli Ćuskić. - Ima ih dosta i stalno novi pristižu. Neki dan nam je iz Holandije stigao momčić od osamnaest godina. Pobjegao od roditelja i priključio nam se... - Nema boraca bez dobrovoljaca! - veli Ćuskić. -I zato nije ni čudo što su krajiški dobrovoljci svugdje gdje su ratovali i gdje ratuju jurišali tako silovito da su nekad naši neprijatelji mislili da ih napada brigada, a bio je bataljon, ili četa...
(U toku razgovora Fikreta Cuskića je nazvala iz Norveške supruga pokojnog majora Mihajla Petrovića - Ana. — "Sve ćemo učiniti, budi bez brige" - rekao joj je Ćuskić. A onda objasni:
- Iako Srbin iz Srbije, stavio se na čelo Bošnjaka sa Vlašića, organizovao ih, obučavao. Dugo je ratovao i, nažalost, poginuo. Sjećam se da je govorio: "Dok je rat biću veći Musliman od Muslimana. A kad prestane, biću Srbin kakav nikad neće moći biti nijedan od četnika").
Malo je poznato da su Krajišnici, dobrovoljci iz inostranstva, prve prave bitke sa četnicima imali u ljeto '92. godine i to na goraždanskom bojištu! Ratovali su kod Grepka i Kacelja. Pravcem je komandovao upravo Ćuskić, tadašnji komandant 7. krajiške brigade.
- Mi smo imali zadatak da deblokiramo put za Goražde i deblokirali smo ga u onom smislu da se u Goražde moglo na konjima dopremati oružje, municija, hrana, lijekovi, mogli su ući borci, hirurzi - kaže Cuskić. - Bio je tu još odred Fočaka, borci sa Igmana i iz Hrasnice, pa stotinjak boraca onog Daidže, od kojih je nekoliko bilo i dobrih boraca. Tu mi je mnogo pomogao sadašnji komandant IBOG-a Ferid Buljubašić, prekrasan
čovjek i komandant.
Ćuskić kaže da su Krajišnici vodili teške bitke na tom dijelu goraždanskog bojišta. U jednoj noći, na primjer, bez sredstava veze izvodili su istovremeno akcije na velikom prostoru i oslobodili šest sela -od Jamica, Stojkovića, pa prema Podgradu. I - nisu imali nijednog poginulog.
- Kasnije, kad smo u bici za oslobođenje Trnova zarobili nekoliko četnika, oni su nam pričali da su mislili da su ih one noći na Grepku -napali američki marinci.
- Naš izviđački odred, pod komandom Ilfada Ićanovića, pravio je čuda i zalazio na Jahorini i trideset kilometara u četničku teritoriju -prisjeća se Ćuskić. - Srušili su most u Podgradu, zatim, presreli nekog četničkog vojvodu i likvidirali ga zajedno sa pratnjom, pa uništili čitav kamion sa četnicima...
Krajišnici su, zatim, nastavili ratni put u lašvanskoj dolini i iz lašvanske doline.
Do kraja 1992. godine Krajišnici su se ustrojili i prestrojili. Od 7. i 1. krajiške nastala je kasnije 17. slavna krajiška, a onda su formirane 27. u kojoj je dosta Krajišnika i 305. brdska odnosno Jajačka, koju, veli Ćuskić, on smatra Krajiškom. Ćuskić je branio Hrvatsku, ali se našao u situaciji da u srednjoj Bosni ratuje protiv Hrvatske vojske i HVO-a.
- Ovdje je situacija bila jasna - kaže Ćuskić. - Kao što sam se uključio u odbranu Hrvatske i hrvatskog naroda od srpskog agresora, sada sam branio Bosnu i bosanski narod od novog agresora, ustaša, i jedne politike koja je doživjela poraz. Ni jednog trenutka nisam pomislio da ratujem protiv hrvatskog naroda. Svojim borcima sam uvijek govorio: "Ruke boraca mogu biti krvave, ali ne smiju biti krvničke". I tako je bilo. Vodili smo čistu, vojničku bitku protiv HVO-a i Hrvatske vojske i prema prostoru koji smo oslobodili vidi se kakav je ishod bio.
Svugdje gdje su prolazili Krajišnici, veli Ćuskić, ni jedna hrvatska kuća nije spaljena, ni jedan civil ubijen, ni jedan zarobljenik maltretiran.
Formiranjem Sedmog korpusa, aprila ove godine, sve krajiške jedinice su ušle u sastav ovog korpusa. A od tada do danas vodili su mnoge bitke sa četnicima i izvojevali, eto, značajne pobjede. Naravno, najveće su one na Vlašiću, koje su vođene od aprila do 10. juna ove godine. U ovim bitkama borci Sedmog korpusa, odnosno Armije Bosne i Hercegovine, oslobodili su oko 30 kvadratnih kilometara okupirane teritorije i zakoračili u Bosansku krajinu, Što je izuzetno važan psihološki momenat. Ovim operacijama, kao što rekosmo, neposredno je rukovodio Fikret Ćuskić.
- Prema zaplijenjenoj četničkoj dokumentaciji na komarskom pravcu vidi se da su četnici počeli planirati ofanzivu na naše položaje na Vlašiću 6. marta ove godine, a s njom su krenuli 24. aprila - priča Ćuskić. - Cilj im je bio da ovladaju našim položajima na Meokrnju, Javorku, Parića gredi i Ljutoj gredi, čime bi popravili taktički položaj, prvenstveno radi odbrane repetitora, za koji neprekidno strahuju. U prvoj fazi bitke uspjeli su da na dva mjesta probiju linije naše odbrane. Ali, za dva dana smo povratili izgubljene položaje, a onda krenuli i u kontranapad. Tako je četnička ofanziva, pripremana mjesec i po dana, doživjela ne samo slom, nego smo u kasnijim fazama bitke, posebno maju i junu, oslobodili veliki prostor i na platou Vlašića, zatim preko rijeke Ugar i potok Pašinac, oslobodili znatan dio kotorvaroške opštine, a to znači zakoračili u Bosansku krajinu.
- To je veliki motivacioni faktor - nastavlja Ćuskić. - Mi kažemo da je taj dio Bosanske krajine naš "jedan kroz jedan" i nikad više neće biti četnički. Svi mi maštamo o povratku u svoj zavičaj. Daj Bože da to bude moguće političkim sredstvima!
Ćuskić veli da je život Krajišnika u srednjoj Bosni bio težak. Protjerani bez ičeg, muhadžiri, doživljavali su razne neprijatnosti. Sada je, međutim, drukčije. Jeste, da mnogi od njih nemaju gdje da odu i odmore se kad dobiju slobodan dan, pa i dalje ostaju u svojim jedinicama. Neki, ipak, ovdje imaju roditelje koji su savili nova porodična gnijezda, a neki ne znaju za sudbinu najbližih, jer su ostali u Bosanskoj krajini na milost i nemilost četnika.
- Mi, Krajišnici, postali smo poznati ne samo u Bosni i Hercegovini kao hrabri ratnici nego i širom Evrope - kaže Cuskić. - A tamo je dosta radnika na privremenom radu i dosta muhadžira iz Krajine. Oni su naša baza za obnavljanje i popunu jedinica. I, vidjeli ste, Krajišnici iz zapadne Evrope i sada ostavljaju svoje porodice, poslove, ugodan život i stavljaju Bosni na raspolaganje svoje živote. Baš kao i ona prva grupa na početku rata koja je stigla iz Rijeke.
