Nije prošlo ni dva mjeseca nakon izbora Sefera Halilovića za komandanta Štaba TO, odnosno Armije, a već je rađeno na njegovoj smjeni. Hasan Efendić, koji je tada bio savjetnik u Predsjedništvu RBiH, kaže da je u julu 92. formirana Komisija za praćenje i razvoj kadrova u Oružanim snagama RBiH, koja je sačinila prijedlog za izmjenu kadrova na nekim važnim funkcijama. Prema tom prijedlogu, trebalo je smijeniti ministra odbrane, dva njegova pomoćnika i komandanta Štaba Oružanih snaga Sefera Halilovića.
- Komandant Halilović je trebalo da bude smijenjen zbog neefikasnosti naših oružanih snaga na ratištu i nesporazuma između njega, ministra odbrane Jerke Doke i ministra MUP-a Jusufa Pušine - kaže Hasan Efendić. - Munir Jahić je naš prijedlog predočio predsjedniku Izetbegoviću i on se s tim složio. Predsjednik je, međutim, sugerisao da se sa smjenom pričeka, jer se za avgust pripremao proboj obruča oko Sarajeva, pa da se te izmjene reguliŠu poslije deblokade.
Efendić kaže da su u avgustu 1992. Rifat Bilajac, Fikret Muslimović i on otišli kod Sefera da mi predoče njihov prijedlog izmjena. Tada mu, veli, nisu namjeravali nagovijestiti njegovu smjenu, nego nekih drugih komandanata, u prvom redu Juke Prazine. Ali, Sefer im je, kaže, odmah rekao da mijenjaju koga hoće, ali da na svojim pozicijama ostaju on (Sefer), Mustafa Hajrulahović Talijan, Kerim LuČarević i Juka Prazina.
Kada sam o tome kasnije pitao Sefera, on je potvrdio da je tako odgovorio "jer je to bila realnost", mada nije bio siguran da je spomenuo Juku Prazinu.
U to vrijeme je u hrvatskim sredstvima informisanja vođena žestoka kampanja protiv Sefera. Uporedo sa tom kampanjom su spominjani mogući kandidati na njegovo mjesto, "jer su mu pozicije vrlo loše": Armin Pohara, Jasmin Jaganjac i Vehbija Karić, iako je i protiv Karića vođena kampanja u hrvatskim novinama.
U oktobru '92. godine zagrebački "Globus" je objavio vijest da su se u Splitu dogovorili predsjednik Alija Izetbegović i Mate Boban da umjesto Sefera Halilovića na Čelo Glavnog štaba Oružanih snaga RBiH dođe Jasmin Jaganjac. A 17. i 18. oktobra '92. neke strane agencije su javile da su Sefer Halilović i Ejup Ganić izvršili državni udar, što su oni odmah demantovali.
U novembru '92. godine, pored Jasmina Jaganjca, koga su forsirali Hrvati, kao drugi, ozbiljni kandidat za prvog čovjeka bosanske armije, bio je i Fikret Muslimović, koga je predložio Izvršni odbor Stranke demokratske akcije. Zapravo, tada je izgledalo daje dolazak Muslimovića umjesto Sefera gotova stvar, jer se, navodno, predsjednik Izetbegović složio s tim. Ipak, Sefer nije smijenjen.
Decembar '92. godine bio je mjesec velikih pobjeda Armije RBiH na Žuči, a i na drugim bojištima, pa su Seferove pozicije naglo ojačale. U januaru i februaru '93. nastavljene su borbe sa četnicima, ali i intenzivirane i sa HVO. Kampanja u Hrvatskoj protiv Sefera vođena je i dalje nesmanjenom žestinom, a takođe i u tzv. Herceg-Bosni. Hrvatska sredstva informisanja 28. februara '93. godine, kada se predsjednik Izetbegović nalazio u Americi, objavila su da su (opet) Ganić i Sefer izvršili državni udar, te je, zbog toga, rukovodstvo tzv. Herceg-Bosne tražilo od tadašnjeg ministra odbrane Bože Rajića, koji je formalno bio na toj funkciji, da smijeni Sefera Halilovića, a od predsjednika Izetbegovića je traženo da "jasno kaže ko sada vlada u Sarajevu".
Marta i aprila '93. naša armija je trpjela poraze u Cerskoj, Kamenici i Konjević Polju, a Srebrenica i Žepa dovedene u težak položaj. Nastavljena je diplomatska borba za spas Srebrenice i Žepe, koje su na kraju, proglašene "zaštićenim zonama".
U maju '93. Armija RBiH vodi bitke života na dva fronta. Teško stanje u Mostaru, centralnoj i istočnoj Bosni. Krajem maja Armija trpi i dalje poraze u istočnoj Bosni. Na kraju, četnici presijecaju "put života" za Goražde. U isto vrijeme borci Prve brdske brigade u Sarajevu doživljavaju tragediju na Trebeviću u kojoj je poginulo 29, a ranjena 64 borca.
U toj situaciji, juna '93. godine kod predsjednika Izetbegovića sastala se grupa ljudi iz političkog i vojnog rukovodstva zemlje, koja je raspravljala o stanju na ratištu - i šta činiti. I tada je, kako tvrdi Rifat Bilajac, predsjednik Izetbegović rekao:
"Pozovite Rasima Delića"! (Odmah nakon tragedije na Trebeviću u "Preporodu" je održan sastanak na kome je učestvovalo četrdesetak političara iz državnog vrha, kulturnih radnika i komandanata. Sastanku je prisustvovao i predsjednik Izetbegović. Raspravljalo se o stanju u Oružanim snagama i o neophodnosti smjene na čelu Armije i MUP-a. Navedeno je više razloga za smjenu, a predsjednik Izetbegović je kasnije naveo tri.)
Armijski general Rasim Delić kaže da mu nikad niko nije nagovještavao da bi mogao on biti komandant Armije, a niti je on razmišljao o tome. Taj Predsjednikov poziv zatekao ga je u Tuzli, gdje je predavao ratnu zastavu komandantu Vazduhoplovne grupe Tuzla Mevludinu Bešiću.
- Javljeno mi je tada da hitno dođem u Sarajevo - sjeća se Delić. Ali, ni tada nisam znao što me zovu. Vjerovatno je znao Stjepan Siber, koji je bio sa mnom u Tuzli, i koji mi je rekao da "prihvatim ono što mi se nudi".
Delić je sa Sulejmanom Vranjem odmah krenuo za Sarajevo, ali su ih u Varešu zarobili bojovnici HVO, pa pustili za dvadesetak minuta.
- Predsjednik Izetbegović mije obezbijedio prevoz UNPROFOR-om od Visokog do Tarčina - kaže Delić. — U noći 3. na 4. juna, šest puta sam pokušavao da pređem pistu i šest puta su me unproforci hapsili. Uspio sam da se prebacim na Dobrinju naredne noći. U Dobrinji su me sačekali ljudi Bakira Alispahića i odveli u njihovu bazu, koja se nalazila u zgradi današnje Američke ambasade. Tada mi je Alispahić nagovijestio mogućnost da budem izabran za komandanta Armije.
Ujutro, 5. juna '93. Delić se javio predsjedniku Izetbegoviću.
