Povodom izlaska na trziste  knjige "Na istocnom bedemu Bosne IV" , proteklih dana obavili smo intervju sa autorom , Kemalom Durakovicem.

Plbih.org: Gospodine Durakovic, zahvaljujemo sto ste pristali na intervju za nas portal. Kao prvo , za one nase citaoce koji vas ne poznaju, objasni te nam ko je Kemal Durakovic.

Ja sam, samo običan čovjek koji je zahvaljujući Bogu preživio rat.
Rođen sam 11.aprila 1963.godine u mjestu Kraljevići koji su do izbijanja agresije na BiH, administrativno pripadali opštini Zvornik.
Osnovnu školu sam završio u Sapni, a dalje školovanje kao i zaposlenje pronašao sam u Beogradu. Tamo sam privremeno boravio trinaest godina.
Agresiju na RBiH dočekao sam u rodnom mjestu kao privatni preduzetnik.
Snagama otpora pristupio sam najprije kao borac TO Zvornik a kasnije i stariješina u komandi 206-246 VITEŠKE brdske brigade Zvornik.
Tokom cjele agresije bilježio sam najznačajnija dešavanja na slobodnim zvorničkim i teočanskim teritorijama što je rezultiralo sa četiri knjige dnevničkih zabilješki, simbolički naslovljene; Na istočnom bedemu Bosne.

Plbih.org: Autor ste knjige na "Istocnom Bedemu Bosne". Skoro je izasao na trziste 4. dio knjige, nakon nekoliko godina pauze od prethodne. Dali nam mozete bolje opisati sta se moze procitati u toj knjizi ?

Četiri ključne godine našeg opstanka. U dnevniku pomno su zabilježene i time sačuvale od zaborava našu žrtvu, našu hrabrost, našu snagu kad je bilo nejpotrebnije. Sačuvano od zaborava vrijeme na koje smo opravdano ponosni.Knjige Na istočnom bedemu Bosne;I,II,III i IV su hronika rata zvorničkog zaleđa.Pauza od deset godina od posljednje objavljene knjige hronike rata je s razlogom.Dvije hiljade dana, iz dana u dan, zabilježeno je u mojim sveskama koje su se nudile čitaocu. Iako situacija ne nalaže da kažem ipak moram podvući da ocjene mog rada dobivaju na cijeni kako se više udaljavam od prostora na kojima sam bilježio. Ljudi po mjestima do kojih su stigla moja bilježenja ne kriju oduševljenje i uvjek ostaju zapitani da li je to moguće da jedan čovjek pokaže takvu upornost i dosljednost dok na područjima o kojima i za koja sam pisao ostaju nijemi, nerijetko nipodaštavajući moj rad. Te knjige kao i sam rad, osim lične satisfakcije i laganog zadovoljstva, nisu mi donijele ništa drugo. Naprotiv, neke od neprijatnosti koje su mi činjene dok sam bilježio ponavljaju se, na malo drugi način, i u vremenu kada štampam svoje knjige. Međutim, uzdam se u vrijeme i hranim se riječima onih koji su svijesni uloženog napora.Posljednja knjiga Na istočnom bedemu Bosne IV je ratna hronika koja objavljuje događaje kroz 1995.godinu.Dakle,u toj posljednoj godini rata u BiH,dogodila se jedna od najžešć¡h ofanziva ikada pokrenutih u zvorničkom dijelu Podrinja.Ofanzivom Čekić i nakovanj je lično komandovao osumnjičeni za ratne zločine, general Ratko Mladić. Trebalo je da prođe skoro godina i pol dana poslije ofanzive Seminar pa da prvi čovjek agresorsko-okupatroske vojske, Ratko Mladić, ponovo povede akciju kako bi odbacio naše snage iz neposredne blizine Drini. Operacija je sprovedena pod nazivom Čekić i nakovanj. Operacija je počela 25.marta a završena je 13.maja 1995.godine. Trajala je 49.dana. Nosilac odbrambeno-oslobodilačkih aktivnosti bila je proslavljena i u narodu Podrinja opjevana 246.Viteška brdska brigada Zvornik. Poslije neuspjele ofanzive kojom je komandovao Mladić,bilo je svima jasno da agresor ne može napraviti planirani pojas od Drine 20.km po dubini.Onda je preduzeta ofanziva na zaštićenu zonu Srebrenica.

Plbih.org: U knjizi se može pročitati puno o Maršu smrti Srebrenica-Nezuk. Maršu smrti kada je mnogim učesnicima Nezuk bio mjesto spasa... i još puno toga.Dali vas je neko podrzao u tom projektu, ili ste sami svojim snagama to realizovali ?

U mojoj bilježnici stoji da sam Mirzeta Hamzića, svog prijatelja iz osnovne škole u Sapni sreo u desetom mjesecu 1994. godine i od tada traje naša saradnja koja je rezultirala sa pet knjiga ispod kojih stoji moje ime i moj pečat.
Što se tiče predhodnih knjiga; Na istočnom bedemu Bosne I,II,III kao i Vitezovi Bosne, nekrologij, naišao sam na razumjevanje izvjesnog broja ljudi koji su na odgovornim mjestima kao i svojih prijatelja čija imena neću pominjati jer sam svjestan da im bilo koja vrsta promocija, za ovdje uloženi trud, ne treba.
Dok su knjige; Krvavi šum Sapne, Naši nezaboravljeni sa knjigom Na istoćnom bedemu Bosne IV realizovani isključivo mojim sredstvima.
Stoga, ne mogu a da ne osjetim izvjesno zadovoljstvo nakon svega jer je sve vrijeme mog rada bilo onih koji su me bodrili i pomagali mi kada sam osjećao umor i nedostatak snage i volje. Knjige dnevnika i poslije kapitalnog djela Zvornik od izbora do Dejtona, sa knjigom Vitezovi Bosne zatvaraju krug koji mi daje snage da ostanem na ovom putu i nastavim sa svojim radom.
Ne želim biti skroman i zato kažem da su mi se desile stvari koje ne samo da drugi nisu očekivali nego ih ni sam nisam oćekivao.

Plbih.org: Koliko je vazno da se pise i da se cuvaju takve knjige i dali se dovoljno pise o ratu u BIH ?

Rat u Bosni i Hercegovini ostaje inspiracija za stvaraoce iz raznih oblasti.
U tome je ratu više od 200.000 ljudi odigralo svoj posljednji čin u životu. Rat nije doveo do pobjednika iako neutralnih nije bilo. Razlika između prve linije fronta i pozadine je prvi put izbrisana. Čovjek je stavljen u strašne uslove kojima je pokušao da ovlada,ali su oni ovladali njime.
Podjeljeni na agresora i napadnutog,ubice i žrtve,mučitelja i mučenog, nečovječnog i čovječnog
Rat kao da je bio pogodna klima da se sve podigne,da najniže ljudske strasti dođu do izražaja,da se nečovjek sveti čovjeku za svoj moralni i ljudski pad.
Iz tih teških dana moj dnevnik je svjedočanstvo.
Pratio sam armiju koja se povlačila i napredovala.
Teško je reći, šta je gore, kada imamo jasne činjenice propraćene sa preciznim datumima kroz vrijeme ili kada nemamo ništa.Kada je čista bijelina, kada je maglovito, sve mutno,nejasno.
Ono što je zapisano ostaje, a ono što nije kao da se nije ni dogodilo.
Rekao je jedan veliki hroničar. Tako da i moje knjige ostaju kao dokument koje na svoj način svjedoče.

Nakon više godina, svakako je maglovito sjećanje na određene događaje iz naše bliske prošlosti. Teško je čovjeku spojiti potrgane linije sjećanja na jednu određenu situaciju. Još davne 1992. godine ja sam shvatio da za mene pisanje predstavlja veliko zadovljstvo, ali isto toliko sa druge i veliku odgovornost.
Kada sam se našao u prilici da zabilježim, nešto što se rijetko dešava, pristupio sam tome, a takvi događaji sami mi se nudili i nikada ponavljali. Tako jednostavno išao sam zajedno sa događajima kroz najteže trenutke kroz koje je prolazila Bosna i Hercegovina u zvorničkom dijelu Podrinja.

Svo vrijeme bio sam potpuno svijestan da imam jedan veoma težak i odgovoran zadatak. Svjesniji ukoliko se propusti prilika da se nešto zabilježi, ili takvu priliku svojim neznanjem ili nemarom pisac upropasti, tu više nije bilo popravnog.
Takav trenutak biva zauvijek izgubljen.
O ratu u BiH ne piše se dovoljno. O Srebrenici bi se trebalo i moralo mnogo više i detaljnije da piše. Posebnim osvrtom na svjedočenja preživjelih iz Marša smrti, jula 1995.godine. Svaki učesnik tog marša bio je na tom putu ratni reporter.
Pored Srebrenice puno je gradova o kojima se još uvijek ne zna dovoljno.
Brčko, Prijedor, Vlasenica, Foča, Višegrad i Bratunac navodim ih samo kao primjer gdje je još 1992.počinjen genocid.

Plbih.org: Objasnite nasim citaocima sta je znacilo provesti rat na "Istocnom bedemu Bosne", u Sapni i Teocaku, i koja je tajna odbrane tih podrucja.

Znatno prije napada na Bijeljinu, koji se uzima kao zvanični početak agresije na BiH, bilo je dešavanja koja su nedvosmisleno upućivali na namjere srbijansko-crnogorskih šovinista. Na zvorničkoj opštini selo Goduš je napdnuto u oktobru 1991.godine. Obzirom da je prvi napad na zvorničkoj opštini izveden na selo Goduš, 17.oktobra, to mjesto je zabilježeno kao prvi prostor na kojem je egzistirala jedinica koja je imala embrionalne oblike budućeg vojnog organzovanja u dolini Sapne na zvorničkoj opštini. Od tada ljudi iz sela u gornjem toku rijeke Sapne, dogovorili su se da ne napuštaju kućni prag ni pred kim i da će učiniti sve da se dostojno suprotstave svakom ko naiđe. Od tog dana praćeno je ko se i sa kojim namjerama kreće putevima u ovom kraju.

5.aprila 1992.godine u Sapni se dogodio incident koji će označiti početak agresije u zvorničkom dijelu Podrinja.Tog dana u kasnim popodnevnim i prvim večernjim satima ,pojavili su se pinzgauer i putničko vozilo u kojima su bili vojnici JNA.
Pucanjem po nezaštićenom stanovništvu koje se zateklo u Sapni željeli su isprovocirati mještane kako bi opravdali svoje planirane napade. Tom prilikom ranili su Mahmuta Memića. Mještani su odgovorili na ovu pucnjavu i uspjeli pogoditi zastavnika, bivše JNA. Vojnici koji su se našli u kamionu razbježali su se ostavljajući vozilo sa oružjem namjenjeno Srbima s Majevice.
Aprila iste godine,pioniri otpora iz doline Sapne predvođeni Hajrudinom Mešić-kapetan Hajro, Mehdinom Hodžić-kapetan Senad dvojica heroja odbranbenooslobodilačkog rata, otvorili su front u donjem toku rijeke Sapne kako bi umanjili napade na Kula grad.

Svo vrijeme agresije na BiH u zvorničkom Podrinju, ratovali su golobradi mladići, zemljoradnici, radnici, đaci, bez prave vojničke obuke komandiri, komandanti, bez vojnih akademija protiv vojnika koji su obučavani da ratuju i pobjeđuju, koji su ratujući prošli; Slavoniju, Baranju, Vukovar. Protiv oficira školovanih u poznatim vojnim akademijama u Jugoslaviji.Podrinjci su imali nešto što ova elitna agresorska vojka nije,bili su na svojoj zemlji,sa svojim porodicama,borili su se za gole živote i kućne pragove, borili su se za slobodu svoje zemlje i ljudsku pravdu.Time su Podrinjci uspješno nadoknađivali one čisto vojničke predpostavke koje nisu imali i uspješno se nosili sa nadmoćnijim protivnikom.Na prostorima slobodne zvorničke i ugljevičke teritorije (današnja područja općina Sapna i Teočak), djelovale su tri brigade ARBiH. Sav borački sastav u vrijeme formiranja brigada činili su dobrovoljci. I kasnije, na njihovim borbenim putevima prilazili su im mahom ljudi svojom voljom.I brigade su popunjavane, uglavnom,na taj način.Prisustvovao sam mnogim bitkama i vidio dosta heroja u našoj vojsci, ljudi koji su učinili više nego sto se od njih trazilo. Ali, heroji ,ne dobijaju ratove. Oni doprinose pobjedi, kao što doprinosi sve što ima neku vrijednost. Heroji su izuzetak, a da bi se izvojevala pobjeda u jednoj bitki naša vojska se se oslanjala na obične, svakidašnje ljude koji su bili spremni da učine ono što treba i oni koji se time zadovoljavaju.

Plbih.org: Od Daytona do danas u Bosni i ako je stao rat, nije jos dosao onaj mir koji svi prizeljkujemo. Rat se nastavlja u politickim krugovima, nazalost i unutar Bosnjacke komponente. Sva ta borba za vlast ide na stetu nasim borcima i ratnim invalidima koji su cesto zaboravljeni i ostavljeni sami u borbi protiv trenutne ekonomske situacije. Kakav je vas komentar na to i zasto danas medju samim narodom nema vise one sloge koja je bila u ratu, kada smo svi bili kao jedno bice koje je se junacki suprostavilo agresoru?

Dayton je zaustavio rat. Zaustavljeno je ubijanje, pucanje, masakriranje, ranjavanje, gladovanje, pjesačenje. Ali Dayton nije rijesio probleme zbog kojih je doslo do unutrasnje i spoljne agresije na BiH. Dayton je potvrdio ratni obicaj; pobjednik uzima sve.Time je agresor nagraden.Skoro će decenija od kako sam van granica BiH. Jedan od razloga zašto je to tako,stoji u Vašem pitanju. Borcima ARBiH su najprije oduzete zasluge onog trenutka zajedno sa ličnim naoružanjem. Neku godinu kasnije oduzete zasluge su pogažene. Država za koju su se borili nije stala u socijlanu zaštitu svojih branilaca.Ni jedna revolucija na svijetu nije pojela tako brzo svoju djecu kao posljednja u agresiji na BiH. Za to snose dio krivice i sami branitelji.Podjeljni u razne nevladine organacije-udruženja građana; (JOB-a,ODB-a,RVI-a, porodice šehida i poginulih boraca), politika ih doživljava kao i obična udruženja pčelara, ribara. U takvoj podjeli branitelji doprinose da oni koji sebe smatraju političarem mogu njima lakše manipulisati. Činjenica je da nema Bosne bez navedenih kategorija stanovništva, ali se boračka udruženja tako usitnjena i podjeljena ne mogu okupiti oko zajedničke ideje. Djele ih sitni interesi.Ja sam očekivao i još uvijek se nadam da će Bošnjaci položiti ispit svoje zrelosti.Ali isto tako očekujem od onih Bošnjaka koji zastupaju interese u institucijama sistema BiH da ne trguju teritorijama za koje su položeni; krv znoj i suze.

Plbih.org: Dali imate nesto da dodate za kraj ovog intervjua, neku poruku nasim citaocima?

Kada sam počeo zapisivati dešavanja s kraja 1991. godine nisam ni slutio da će to poprimiti oblik knjige i da će se popuniti tako dramatičnim sadržajem. Odmicanjem vremena vraćala su mi se maglovita sjećanja na priče o Podrinju kao prostoru vječitih aspiracija onih preko Drine. No, nisam ni slutio da su za taj svoj cilj spremni preduzeti tako masovna i beskurpulozna razaranja i ubijanja. Slika ubijenih mještana Kobilića sa samog početka rata, zaklanih i poredanih u polumjesec, razbila mi je sve iluzije da će pobjediti ljudskost a razum zaustaviti bezumlje. Tada mi je bilo posve jasno da treba bilježiti. Bilježiti onako kako jeste jer je postalo bjelodano da ono što su mi pričali predstavlja grozni falsifikat.Hvala Bogu izdražao sam. Bilo je dana kada sam gubio volju, bilo je komentara koji su bili zlonamjerni,bilo je i prijetnji. Nisam znao (a i danas ne znam) kome to nije stalo do istine. Kome to nije stalo da zna da su na jednom malom prostoru slomljene dvije ofanzive kojima je lično komandovao prvi vojnik u bosanskih Srba,danas optuženi za ratne zločine, Ratko Mladić. Kome to nije stalo da se zna da su desetine istinskih umjetnika otpora položili svoje živote na obroncima Majevice, na danas jedinim visovima odakle sevidi Drina u svom donjem toku. Kome to nije stalo da se zna kako su zemljoradnici, rudari, građevinski radnici, zanatlije više od hiljadu dana odoljevali bukvalno svakodnevnim napadima.Ne znam.I neću da znam.Hoću da znaju oni koji su došli na ovaj svijet. I oni koji odrastaju u ovom i ovakvom svijetu.

Kemal Duraković. Hvala

plbig.org