Sva životna priča kapetana Hajrudina Mešića, do početka ovog rata, može se svesti u nekoliko rečenica. Rođen je u Srednjoj Trnovi, kod Ugljevika, 1. januara 1959. U bivšoj JNA bio je oficir i dogurao je do kapetana. Najviše vremena je proveo u Sarajevu, u kasarni "Maršal Tito". Ondašnju armiju napustio je već 1990. Tada je službovao u Karlovcu. Predosjetio je da bi Bosna mogla biti napadnuta. Poslije prvih demokratskih izbora, SDA mu je povjerila mjesto komandira Stanice milicije u Ugljeviku.

Uporedo sa napadom na Bijeljinu, četnici su prvih dana aprila 1992. i u Ugljeviku postavili barikade.

Mešić je pokušao Bošnjacima ugljevičke opštine da otvori oči, da ih organizuje. Uzalud. Kada je petog ili šestog aprila 1992. krenuo prema Teočaku da tamo pokuša sreću, bila su ih petorica. Jedan od njih i njegov brat Bakir, sadašnji načelnik Štaba 255. slavne brigade "Hajrudin Mešić". Dževad Avdičević Babak, sadašnji komandant ove brigade, sjeća se da je kapetan Hajro prvi zbor održao u Teočaku. Ali, hladno je primljen. Posljednji zbor je održao u Snježnici. I tada se dogodilo ono što je Hajrudin Mešić sanjao - prihvatili su ga i podržali.

- Kapetan Hajro je procijenio da u Teočaku nemamo još šansi da se borimo, pa je odlučio da krenemo prema slobodnim zvorničkim selima -kaže Babak. - I nas 37 krenulo je na čuveni marš preko Zečije kose do Vitinice, odnosno Nezuka. Tamo smo zatekli nekoliko boraca koji su nam se pridružili.

Na slobodnoj zvorničkoj, a i kalesijskoj opštini, kapetan Hajro je imao već "lijepu jedinicu" dobrovoljaca. Jedna od prvih ratnih naredbi koju je izdao svojim saborcima je bila da krenu usiljenim maršem prema Zvorniku i pomognu kapetanu Almiru (Samir Ništović) u odbrani Kule Grada. Bilo je to 26. aprila 1992.

- Nismo stigli na vrijeme - kaže Babak. - Kula-Grad je već bila pala i četnici su Sa svom onom silnom vojskom napali na nas. Bila je to naša prva bitka u kojoj smo imali prvog šehida - Zahida Abdulahovića.

Narednog dana, 27. aprila, u ovaj kraj stižu Mehdin Hodžić Senad, poznati "Crni labud" i Hase Tirić, sadašnji komandant "Crnih labudova". I oni su imali dosta jaku jedinicu. U selu Đulići kapetan Hajro se susreo sa Mehdinom Hodžićem Senadom i Hasetom Tirićem. Ali, Krizni štab ovog bošnjačkog sela pregovarao je sa četnicima o "lojalnosti", te su ljudi iz ovog štaba zahtijevali od Senada i kapetana Hajre da s jedinicom napuste ovo selo koje je odlučilo da "s komšijama Srbima živi u miru". Predali su 400 cijevi, a istog dana četnici su pobili 700 muškaraca iz ovog sela.

- Senad, koji je bio jedan od glavnih organizatora Patriotske lige u sjeveroistočnoj Bosni, posmatrao je kapetana Hajru i mislim da mu se divio kako radi s vojskom - sjeća se Hajrudin Hodžić, jedan od saboraca kapetana Hajre iz čuvenog marša preko Zečije kose. - Tada su se Senad i kapetan Hajro dogovorili da se ujedinimo. Uspostavljena je jedinstvena komanda. Komandant je bio Senad, odnosno "Crni labud", a njegov zamjenik kapetan Hajro. I tako smo jedno vrijeme zajedno išli u akcije.

Zajedno, međutim, nisu dugo ratovali. Za desetak dana poginuo, je Mehdin HodŽić-Senad, koji je sanjao o "crnom labudu", pa je tako i dobio nadimak. Senad je poginuo 30. maja '92. u bici za jedno selo gdje je, takođe, grupa Bošnjaka prvo predala oružje, a onda odmah - i živote. Hase Tirić, u spomen na Senada - "Crnog labuda" svojoj jedinici daje naziv "Crni labudovi", i poslije izvjesnog vremena kreće na dug ratni put širom naše zemlje. A, kapetan Hajro ostaje na području Sapne i Teočaka i vodi bitku za bitkom.

U julu 1992. godine rasplamsale su se borbe i oko Teočaka, a i prema Tuzli. Probijen je koridor i Teočak i Sapna su prodisali. Taj koridor, koji je bio širok nekoliko kilometara, četnici nikada više nisu uspjeli da zatvore. Čak ni u onim velikim ofanzivama "Seminar" i "Čekić i nakovanj", kojima je komandovao general Mladić. Kapetan Hajro je u ljeto 1992. uspio da mobiliše svo stanovništvo Teočaka, kao i sve izbjeglice iz Ugljevika. Svako je imao ratni zadatak. Čak je imao i jednu jedinicu sastavljenu od djevojaka i mlađih žena.

Kapetan Hajro je uvijek viteški ratovao. Nikad nije dozvoljavao da neko maltretira zarobljenike, civile ili da ruši crkve. U jeku bitke za selo Džemat, kada su naši razbili četnike i oni se u rasulu povlačili, kapetan Hajro je naredio artiljeriji da prekine paljbu. Nikom nije bilo jasno zastoje izdao takvu naredbu kad je to bila prilika da se četnici dotuku. Kapetan Hajro je odmah i objasnio. "Sa četnicima su se pomiješali Srbi civili, a ja ne mogu dozvoliti da ginu civili od naše artiljerije".

U septembru 1992. borci Teočaka kontrolisali su veliku slobodnu teritoriju. Već su to bili dobro naoružani ratnici prekaljeni i u diverzantskim, ali i frontovskim bitkama. I 16. septembra 1992. osnovana je Prva teočanska brigada. Razumije se, prvi komandant joj je bio Hajrudin Mešić. Eto, da kažemo i to da su u toj brigadi ratovala još dva Hajrina brata: Bakir i Hamdija. U nekim bitkama zajedno su se borili sva trojica.

Kapetan Hajro je tada imao dva cilja: da oslobodi Majevicu i deblokira Srebrenicu, Žepu i Konjević Polje. Dževad Avdičević Babak, komandant ove brigade (koja se sada zove 255. slavna "Hajrudin Mešić"), načelik Štaba Brigade Bakir Mešić i Hajrudin Hodžić, inače, sva trojica saborci kapetana Hajre od prvog dana, kažu da su tada oni, uglavnom, ratovali sami. Kad je komandant Drugog korpusa bio Željko Knez, od Korpusa nisu imali nikakvu, ili su imali sasvim malu korist. Hajrudin Hodžić se sjeća da je kapetan Hajro, revoltiran zbog toga, kada su krenuli ka releju na Majevici, rekao: "Kad oslobodimo Majevicu, napašćemo Tuzlu".

Ipak, njegova najveća želja je bila da "krene u susret Naseru Oriću", odnosno deblokira Srebrenicu i ostala naselja koja su bila u dubokoj blokadi. Opet je krenuo samo sa svojom brigadom.

- Tog jutra Hajro se čudno osjećao - kaže njegova supruga Rada. Rekao mi je daje sanjao ružan san. Bio je to loš predznak, ali je krenuo u bitku.

Iste noći ružan sanje sanjala i njegova majka Zejfa.

- Sanjala sam isti san kao što sam sanjala kad mi je umrla majka -kaže Hajrina majka Zejfa.

Prije početka bitke kapetan Hajro je dao svoj pancir borcu Sabiru Bešiću.

Oko devet i trideset ujutro, 30. oktobra 1992, kad je gorjelo od pucnjave i detonacija, mali geler pogodio je kapetana Hajru. Da je imao pancir, kaže njegov brat Bakir, vjerovatno mu ne bi bilo ništa. Ali, umro je odmah. Operacija za deblokadu Srebrenice, Žepe, Konjević Polja i Kamenice odmah je prekinuta. To je bio dan poslije kojeg je, možda, istorija naše zemlje, pogotovo Podrinja, mogla biti sasvim drukčija. Ali, da nije poginuo kapetan Hajro.

Na mezarju u Snježnici kod Teočaka nalazi se mezar Hajrudina Mešića. Odatle je on, kapetan Hajro, krenuo u taj kratki, sedmomjesečni istorijski put. Tu je zauvijek i ostao. Njegov mezar svakog dana posjećuju njegovi saborci, mještani Teočaka, putnici... Samo jedan čovjek još nije smogao snage da to učini. Njegov otac Meho.