Samo zahvaljujući činjenici da se prvih dana rata jedan od hirurga prijedorske bolnice "Dr. Mladen Stojanović", inače Srbin, čisteći pištolj, ozbiljno ranio u desnu ruku, pa nije mogao operisati, druga dva hirurga, Bošnjaka, dr. Hašim Rešić i njegov brat dr. Mirsad, ostali su na svojim radnim mjestima i nakon naredbe o otpuštanju Hrvata i Bošnjaka s posla.
Dr. Hašim Rešić je, uz pomoć jednog Srbina, kojeg je operisao prije rata i spasio mu život, 28. avgusta '92. godine pobjegao iz Prijedora u Hrvatsku, a potom u Englesku. U aprilu '94. godine vratio se u Bosnu i kao ratni hirurg radio u Visokom, Mostaru, Zenici i Travniku. Ponovo se primakao Prijedoru i kao ljekar radi u bolnici u Sanskom Mostu.
Dakle, dr. Hašim Rešić je proveo u Prijedoru onih nekoliko prvih ratnih, za Bošnjake i Hrvate ovog grada najtragičnijih mjeseci. I kao hirurg, Bošnjak, bez koga nisu mogli, operisao je i četnike i borce TO BiH, liječio logoraše, vidio i doživio svašta.
"Ja sam 21. jula '91. godine, za vrijeme rata u Hrvatskoj, kada su Srbi napadali Dvor na Uni, operisao prvog ranjenog četnika", sjeća se dr. Hašim Rešić. "U aprilu '92. godine, kada je u Bosanskoj Krupi došlo do prvih borbi između četnika i Teritorijalne odbrane BiH, u našu bolnicu dovezli su dvojicu teških ranjenika. Jedan je bio četnik, a drugi borac TO. Obojicu sam operisao i obojica su preživjela. Taj ranjeni Bošnjak se zove Šefkija Pelić. Sreo sam ga kasnije u Engleskoj, gdje živi sa ženom i djecom".
Dr. Hašim Rešić je mnoge operacije radio zajedno sa radnim kolegom, anestetičarom doktorom Mićom Kovačevićem, kojeg smatra dobrim stručnjakom, jer je proveo četiri godine na specijalizaciji u Njemačkoj. "Dr. Kovačević je čudan čovjek", veli doktor Rešić. "Nekad dobar, nekad nikakav. Uvijek je volio popiti, i njegova žena, inače, Bugarka, po struci defektolog, tridesetak puta je išla u Hitnu tražeći potvrdu da ju je Mićo pretukao kako bi se rastala od njega. Doduše, ranije nismo kod njega primjećivali četništvo".
Kada je izbio rat u Bosni, dr. Kovačević je, kaže Rešić, dolazio u bolnicu u maskirnoj uniformi i s pištoljem. Kolege su ga zapamtile i po tome stoje sebe nazivao "pukovnikom". A prvih dana rata u prijedorskoj bolnici se dogodio zločin o kome prognani Prijedorčani često pričaju. Četnik Žigić na ulici je pucao u taksistu koji se zvao Omer. Misleći da gaje ubio, Žigić je napustio mjesto zločina. Ali, pošto je Omer još bio živ, neko ga je prevezao do bolnice gdje je dežurni bio HaŠimov brat dr. Mirsad Rešić. "Dok se moj brat spremao da operiše teško ranjenog taksistu, u operacionu salu je ušao taj Žigić, koji je u međuvremenu saznao da je Omer živ, i iz neposredne blizine pucao u njega i ubio ga."
Dr. Hašim Rešić kaže da su u prvim mjesecima rata u prijedorskoj bolnici liječeni ranjeni srpski vojnici, ali i Bošnjaci i Hrvati, pa i logoraši... "Ranjeni srpski vojnici" su liječeni na trećem spratu, a na drugom, kako se govorilo, "fundamentalisti i ustaše". "Jednog jutra meni se šapatom počeše žaliti pacijenti sa drugog sprata da noću među njih s noževima dolaze ranjenici sa trećeg sprata da im prijete, ranjavaju ih, a neke čak i ubijaju. Odmah odem doktoru Mirku Baradžiji, načelniku Hirurgije, i kažem mu to. A on meni veli: "Nije istina".
Poslije borbi na Kurevu, u bolnicu su doveli jednog 17-godišnjeg mladića Bošnjaka. Mladić je dva dana ležao u šumi ranjen, onda ga je pronašla majka i dovezla u bolnicu. "Brat i ja smo operisali mladića i sve je bilo u redu", sjeća se dr. Rešić. "Dva sata nakon operacije, dođe meni anestetičar Brane Končar i kaže da je mladić umro". "Kako, od čega?", pitam u čudu. "Od toksičnog šoka", veli on. Kasnije saznam - ubili ga u šok-sobi.
Dr. Hašim Rešić je uspješno operisao i Smaila Bešića iz Kozarca, kome je, poslije napada četnika na ovaj gradić, pukao čir i teško bolestan ležao je u kući dva dana. "Operisao sam ga, očistio i smjestio u šok-sobu, gdje je trebalo da ostane nekoliko dana i da prima infuziju. Ali, Končar ga već drugi dan prebaci iz šok-sobe na odjel, a kasnije saznam da mu ne daju infuziju. Glavnog tehničara Boška KlaČara pitam zašto čovjeku ne daju infuziju. "Nema ih", veli on. Kažem mu, kako ga nije sramota da kaže da nema, kad obojica znamo da ima. Nakon toga dali su mu samo dvije infuzije, ali Bešić je podlegao jedanaesti dan", kaže dr. Rešić.
U prijedorsku bolnicu dovodili su na "liječenje" i logoraše iz Omarske, Keraterma, Trnopolja.
"Stizali su maricama", sjeća se dr. Rešić. "Dok su se logoraši nalazili na odjelu, taj dio bolnice je bio zatvoren i niko nije mogao ni ući ni izaći. Ja sam ih previjao, a pomagali su mi tehničari Slobodan Milošević i Duško Vujičić. U četiri navrata u bolnicu su dovezli po šezdeset-sedamdeset logoraša. Povrede su bile teške: prostrijelile rane, frakture, infekcije..."
Dr. Rešić kaže da im nisu dali da slikaju slomljene ruke i frakture lobanja nesretnih logoraša. Dozvoljavali su da se umjesto slikanja vrši skopija kostiju. A to je, veli, radio dr. Maksim Petrov, koji bi, iako nije mogao vidjeti ništa, ipak nešto napisao.
"Neke logoraše pokušavao sam zadržati u bolnici po nekoliko dana", kaže dr. Rešić. "Međutim, ja im odredim sedam dana liječenja u bolnici, a noću dođu policajci i odvedu ih u logor.
Dr. Rešić veli da je namjestio slomljenu ruku jednom logorašu. Ali, ubrzo opet dovedu istog mladića. Ponovo mu slomili istu ruku.
On se sjeća i Nimanija, logoraša iz Omarske, koji je bio sav u krastama. "Imao je", veli,"prostrelnu ranu u stražnjici koja je bila ucrvana". Ali, Nimani je preživio i sada je u Svajcarskoj.
"Ja sam vodio evidenciju logoraša koje su dovodili u bolnicu, ali, nažalost, nisam je sačuvao", kaže dr. Rešić. "Međutim, mislim da ih je oko 450 dovedeno na preglede. Iako logoraši nisu smjeli mnogo da pričaju, jer su kraj mene bila ona dva "krmka"- Vujičić i Milošević - ipak sam saznao za logore i strahote u njima. I dok sam ja tako liječio logoraše, a bili su to živi kosturi, izlomljeni, prebijeni, prljavi i inficirani, Simo Drljača i Nada Balaban javno su govorili kako logori ne postoje, već su to sabirni centri".
Dr. Rešić je uvjeren da je u Prijedoru počinjen veći genocid nad Bošnjacima i Hrvatima nego u Srebrenici. Ali, zločin u Prijedoru se, za razliku od onoga u Srebrenici, dogodio '92. i daleko od očiju javnosti. "Meni je jedan Srbin pričao da zna mjesto kod Dubice gdje je ubijeno 5.000 Bošnjaka iz Prijedora", veli dr. Rešić. Uz to, dodaje on, u Prijedoru je ubijeno više intelektualaca Bošnjaka, nego u cijeloj Bosni.
Dr. Rešić nije imao mogućnosti da bilo šta preduzme i zaštiti logoraše-pacijente, niti one sa drugog sprata bolnice. Za tih nekoliko ratnih mjeseci koje je proveo u Prijedoru, nije mu se, kaže, pružila prilika ni da razgovara sa Mićom Kovačevićem. Nekoliko puta sreli su se u bolnici, ali, osim pozdrava, drugih kontakata nisu imali.
Na kraju razgovora, dr. Rešić kaže da mora jednom i sam napisati nešto o razmjerama zločina nad Bošnjacima Prijedora. "A taj zločin je veći i od onog što je Neron uradio Rimu".
