I z j a v e

IZJAVA 1

PREZIME: xxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxxx
GODINA ROАENJA: 1975.
PREBIVALIŠTE: Potočani, Zvornik, BiH

Zovem se xxxxxxxxxx iz Potočana SO Zvornik. Bio sam očevidac zvjerskog zločina koji se dogodio dana 10.05.1992. godine. Iz sela Potočana i Motova pošla je pred četničkom najezdom grupe građana da pobjegnu prema Tuzli.

1. Subašić Mahmuta Adem
2. Subašić Adema Safet
3. Subašić Omera Fetija
4. Subašić Ajša sup. Fetije
5. Subašić Hanka sup. Mehdina
6. Subašić Halila Sejmo
7. Ahmetbegović Džafera Alija
8. Ahmetbegović Alija sup. Alije
9. Ahmetbegović Alije Ramo
10. Mumić Salkana Salko
11. Mumić Mumina Ferid
12. Mumić Mustafe Munib
13. Memiević Avdije Mevludin
14. Mumić Hasana Nijaz

Grupa četnika iz Baljkovice je presrela pomenutu kolonu na mjestu zvanom Zmajevac između Potočana i Hajvaza. Sve su povezali konopima sa rukama na leđa i potjerali preko šume do vrha Baljkovice. Tu im je u susret došao još jedan četnik i tada je nastala pucnjava po povezanim Ijudima. Ja sam legao na zemlju, bacio se sa puta niz jednu strminu. Za mnom su osuli rafale ali na sreću nisu me pogodili. Sakrio sam se u potok i počeo prebacivati kroz granje. U tom su mi pukle veze na rukama, i dalje se pucalo a ja sam nastavio bježati.
Prenoćio sam u šumi i nekako se prebacio do Bulatovaca kod Memića. Poslije petnaest dana ponovo sam se vratio u svoje selo gdje sam pronašao nekolicinu sakrivenih mještana s kojima sam se nekako polovinom juna prebacio u Tuzlu.
Nijedan naprijed navedeni mještanin nije preživio sem mene. Pobijene su pronašli teritortijalci iz Potočana u stanju raspadanja. Još nisu sahranjeni. Zločinci koji su izvršili ovaj genocid su naše prve komšije i sve sam ih poznavao od ranije i prepoznao prilikom navedenog događaja a to su:

1. Grujić Nikole Slobodan
2. Grujić Milke Mile
3. Grujić Miloša Čedo
4. Grujić Cvijetin
5. Mihajlović Milana Milenko
6. Poznajem ga ko Marko prezime ne znam

Ostale četnike sam poznavao iz viđenja ali im imena ne znam, znam da su iz Baljkovice. Gore navedeni su poslije desetak dana izvršili pljačku u selu i zapalili oko šezdeset kuća.

Spreman sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojom međunarodnom komisijom ili sudom ako to bude zatraženo.

U Tuzli 22. lipnja 1992.

Iskaz dao:
xxxxxxxx

IZJAVA 2


PREZIME: xx
IME: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1964.
PREBIVALIŠTE: Drinjača, Zvornik, BiH
DRžAVLJANSTVO: Republika BiH
NACIONALNOST: Muslimanka

Dajem sljedeći
I S K A Z

Zovem se xxxx, bila sam neposredni svjedok nezapamćenog zločina u selu Kostjerevo i u Drinjači općina Zvornik. To su uradili pripadnici srpskih četničkih hordi iz tog kraja i iz Srbije.

Selo Kostjerevo više ne postoji. Muslimanske kuće su opljačkane i spaljene. Žene obečaščene i zajedno sa djecom odvedene u pravcu Tuzle. četnici predvođeni Draganom Ignjatovićem, bivšim činovnikom u Skupštini općine Zvornik, milicionarom Ljubisavom iz Zelinja i Miletom Mijatovićem zvanim Cicvara prisilno su odveli cijelokupno stanovništvo u Drinjaču. Muškarce su uveli u halu Doma kulture i tamo su ih tukli 4-5 sati odakle smo mi žene i djece slušale jauke i zapomaganje nemoćnih ljudi. Sa zidova hale se cjedila krv. Zatim su 35 odraslih muškaraca u dobi od 17 do 70 godina izveli iza Doma i tamo su ih klali i strijeljali. Nitko od njih nije preživio.

Zatim su na red došle žene koje su silovali i na drugi način zlostavljali. Preostalih desetak dječaka od 14 do 15 godina starosti su odveli prema Zvorniku poslje čega im se ne zna sudbina. U nedjelju 31. maja potrpali su oko 150 žena i djece u dva autobusa i odvezli nas prema Tuzli. Na raskršću Osmaci  Memići su zaustavili autobuse, izveli nas na livadu. Mene i još dvije žene Nevresu Purković i Eminu Hasanović poslali su u Tuzlu i Kalesiju uz poruku da sve ostale žene i djeca ostanu tamo i da budu razmjenjeni za četnike.

Radi vjerodostojnije prezentacije činjeničnog stanja navest ću i imena žrtava u Drinjači:

1. Husejin Dautović, 62
2. Nezir Dautović, 44
3. Hasan Dautović, 32
4. Huso Dautović, 28
5. Esad Dautović, 22
6. Ramo Dautović, 40
7. Omer Dautović, 24
8. Beriz Dautović, 23
9. Mehmedalija Beručić, 50
10. Mirsad Beručić, 26
11. Hakija Beručić, 65
12. Mehidin Beručić, 17
13. Vehid Beručić, 17
14. Mirudin Alić, 20
15. Hrusto Alić, 50
16. Ragib Dautović, 47
17. Vehid Husejnović, 41
18. Muriz Husejnović, 32
19. Remiz Ahmetović, 41
20. Hamid Ahmetović
21. Mirsad Dautović, 24
22. Mehmedalija Alić, 18
23. Mehmed Alić, 60
24. Murat Šabanović, 26
25. Asim Ahmetović, 20
26. Venis Ahmetović, 17
27. Alija Osmanović, 38
28. Ahmedalija Osmanović, 32
29. Meho Osmanović, 36
30. Sefer Osmanović, 30
31. Ramiz Memišević, 40
32. Alija Alić, 40
33. Salko Osmanović, 50
34. Hasib Osmanović, 70
35. Mujo Šabanović, 38

Spremna sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojom međunarodnom misijom ili sudom ako to bude zatraženo.

U Tuzli, 4. lipnja 1992.

lskaz dala:
xxxxxxxxxxxxxxxxx

IZJAVA 3

PREZIME: xxxxx
IME: xxxxxxx
GODINA ROАENJA: 1958.
PREBIVALIŠTE: Šetići, Sapna, BiH
DRžAVLJANSTVO: Republika BiH
NACIONALNOST: Musliman

Dajem sljedeći
I S K A Z

Od 1. do 10. juna bio sam zatočenik u srpskom koncentracionom logoru u Karakaju, smještenom u zgradi Tehničkog školskog centra. Zajedno sa mnom bilo je još oko 700 zatočenika iz muslimanskih sela, Šetići, Klisa, Аulići, Sjenokos, Kaludrani, Čelišmani, Lupe, Bijeli Potok i drugih.

Sve vrijeme logorstva vlast je provodila nepodnošljivu represiju. Bili smo smješteni u tijesnim prostorima, bez dovoljno zraka i vode. Više Ijudi je umrlo zbog zagušenja. Tukli su nas rukama, kundacima od pušaka. Ljudi su bili obliveni krvlju, mnogi se nakon toga nisu ni podigli. Onda su nam naređivali da ih pokupimo i natovarimo na kamione, pa su ih odvozili u nepoznatom pravcu. U prostorima je bilo zagušljivo i toplo. Preko dvadeset Ijudi umrlo je zbog zagušenja, a među njima i Hrustan Avdić, direktor Osnovne škole u Petkovcima.

Broj Ijudi u logoru stalno se smanjivao. Kad bi došli po novu grupu uvijek bi govorili da treba da idemo na Pale radi razmjene zarobljenika. Međutim, tek što bi ih izveli, začula bi se rafalna paljba, jauci i krkljanje ljudi.

Došao je red i na mene. Sa mnom u grupi su bili Nurija Jašarević i Avdo Jašarević iz Klise, te Sejdo Hasanović, Muradif Hasanović, Asim Hamzić, Smajo Smajlović, Ramiz Sinanović i Osman Smailović  svi iz  Šetića. Prislonili su nas uz zid i odmah zapucali. Prije toga uhvatio sam se za ruku sa svojim rođakom xxxxxxx. Velikim čudom ostao sam živ, pritajivši se među ubijenim komšijama. Kad su četnici otišli po novu grupu zatočenika, ja sam se puzeći udaljio sa stratišta.
Do mog izlaska iz logora ubijeno je oko 400 Ijudi. Pošto su i preostalih tri stotine zatočenika do tada već prošli rnnoge faze mučenja sumnjam da su ih ostavili da žive, jer bi bili svjedoci monstruoznih zločina. Među koljačima bile su i komšije: Vlajko lvanović iz Petkovaca, bivši serviser u poduzeću "Gorenje" i Božo Vidović, bivši odbornik Skupštine općine Zvornik.

Spreman sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojom međunarodnom misijom ili sudom ako to bude zatraženo.

U Tuzli 18. lipnja 1992.

Iskaz dao:
xxxxxxxxxxxx

IZJAVA 4

PREZIME: xxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROАENJA: 1967.
MJESTO ROĐENJA: Zvornik
PREBIVALIŠTE: Divijci
DRžAVLJANSTVO: Republika BiH
NACIONALNOST: Musliman

Dajem sljedeći
I S K A Z

Dana, 26.05.1992. Divić je morao da se iseli. Oni su dovezli autobuse i krenuli prema Olovu preko Milića, Vlasenice i zaustavili se na Han Pogledu prije Han Pijeska. Tu smo čekali da uspostave vezu sa našim u Olovu i da se prebacimo tamo. Poslije dužeg čekanja, rekli su nam da se vraćamo jer neće nas naši.

Prenoćili smo u autobusima u Milićima i ujutro smo krenuli prema Zvorniku i pošli za Tuzlu. Zaustavili su nas na Crnom Vrhu na njihovoj barikadi. Tu su nam isto rekli da nas naši neće i vratili su nazad u Zvornik kod stadiona. Nas muškarce (bilo je tu i maloljetnika) su izdvojili od žena i djece i odveli u zgradu "Novog izvora" i zatvorili. Bilo nas je 173.

Drugi dan je 11 ljudi odvedeno na pregled kuća, pa sutra drugih 11 i tako dok ne bi pregledali sve kuće. Međutim, tih 11 ljudi se više nije vratilo. Nas 162 smo prebačeni u Čelopek u Dom kulture. To je bilo 29.05.1992. jedno 7 dana nas niko nije dirao, a onda su počeli dolaziti razne vojvode od Niša, od Kraljeve itd. Prvo su tražili novac, marke, zlato, dokumente su svima pokupili, poneko bi dobio po koji šamar. Ali kad se je pojavio "Zoks i Major" bilo je dosta udaranja i prebijanja. Tražili su neke ljude i oni koji su imali oružje, ali oni su u stvari tražili marke. "Zoks" je odmah obilježio Almira Tuhčić (imao je samo 16 godina) koji je morao u punom smislu riječi reći bar jednog koji je imao oružje.

Tukao ga je kad god dođe. A onda je izveo Sulejmana Kapidžića i Ramu Alihodžića da ih ubije da bi nama ostalima pokazao da se ne šali. Ja nisam vidio da ih je ubio, ali ih od tada nema.

Sutradan je izveden Nurija Hadžiavdić i Husein Hadžiavdić. Ujutro kad su nas pustili u WC vidjeli smo dvije velike mrlje krvi pred WC-om i mislim da su ubijeni.

Dana, 11.06.1992. je prvi put došao "Repić", "Lopov", "Pufta" i "Četnik" iz Srebrenice. Izveli su očeve i sinove i popisali, onda je izdvojio neke od njih: xxxx i sina mu xxxxxx, pa onda xxxxxx i xxxxx, sin od xxxx brata (15 godina je imao) xxxxx, xxxx i sina mu xxxx, xxxxx, xxxxxx i još neke i rekao im da se popnu na binu. Skinuli su se goli i jedan drugom naizmjenično pušili k... .

Nas ostale stjerao je u jedan ćošak i posjedali smo. Odatle su izdvojili Zaima Perezovića i Sakiba Kapidžića i tukli ih dok se nisu onesvijestili. (to su radili "Pufta", "Lopov" i "Četnik").

Za to vrijeme "Repić" je uzeo pušku - malokalibarsku i uvijao. Zaima i Sakiba je "Četnik" onako onesvješćene zaklao pred našim očima, a "Repić" je tada ubio Fikreta Jahijagića, Hasana i Aliju Atlića.  Šabana Bikića je ranio, a "četnik" ga je sa više udaraca u srce ubio. Ubijeni su još taj dan, isto od "Repića": Abdulaziz Tuhčić, Salih Hadžiavdić, Hamzo Kuršumović, Damir Bikić (16 godina). Onda je naredio da se pokupe leševi i natovare u kamion, za to su određeni: Hasan Halilović, Sead Džihić, Husein Salihović, Nesib Okanović i Salih Zahirović. Oni su otišli na kamionu i više se nisu vratili.

"Repić" je tražio od nas da mu pričamo šta znamo o milicioneru iz Srebrenice koji je radio u Zvorniku prije rata. Nadimak mu je Boban (po Bobanu nogometašu, jer njega je Boban udario na utakmici Zvezda - Dinamo) i o braći Žune iz Zvornika. Rekao je Mensuru Pezerović da će nas sve pobiti. Svaki dan i noć su razne grupe dolazile i tukle nas. Tukli su metalnim polugama, držalicama od krampe, pendrekom.

Više ljudi je bilo ugruvanih i slomljenih, a Ejub Tuhičić je bio u komi 3 dana i umro je. Skidali su ljude gole i prinosili nož da sjeku polne organe. Zulkarneju Efendiću su i odsjekli. To je uradio "Pufta" i tjerao ga da pojede glavić. Enesu Čikarić su odsjekli uho, to je uradio "Repić". "Lopov" je one koji su pregledani i koji su sjedali na binu, nožem probadao obje ruke i sjekao prste. Odsjekao je po jedan prst Izetu Hadžiću i Adnanu Efendiću. Tjerali su xxxxxxx i xxxxxxx, xxxxxxx i xxxxxxx (koji je imao padavicu) da jedan drugom polno opće puše i gurali im pendrek u stražnjicu. Dolazili su po noći i do ujutro tukli, maltretirali sve nas.

Negdje 15. - 16.06.1992. došli su "Zoks" i "Major" i još neki. "Zoks" je izveo onog obilježenog (Almira Tuhčića) koji je morao pokazati na komšiju Omera Okanović i rekao da je on imao PM 53 (prije toga je mali 16- godišnji Almir Tuhčić tražio poklopac od konzerve da isječe vene, da se ubije). Tad je "Zoks" izveo i Aliju Mustafić, Omer Okanović je pokušao pobjeći, ali nije uspio. Ubili su ga kao i Aliju Mustafića, natovarili ih u gepek i odvezli.

Za nas se zauzeo jedan vodnik, komandir straže i više im nije dozvolio ući i nije ih bilo dugo ("Repića" i njegove grupe). Dok su "Zoks" i "Major" ušli još jednom negdje oko 20 i nekog 06.1992., tražili marke: 2 000DEM i prevest će svakog ko ima tu lovu u Srbiju. Neki su se sami prijavljivali, neki su bili ocinkani da imaju tu lovu. Nurija Bikić je rekao da može nabaviti od jednog Srbina u Čelopeku. Oni su doveli odmah tog čovjeka. Ne znam da li je dao ili ne, a "Major" je rekao "Zoksu": "Vozi ih u bolnicu nek ih previju, znaš gdje." I više o njima ni traga ni glasa.

E onda je došao 27.06.1992. za vrijeme ručka oko 16:00 pojavio se sam "Repić" sa automatskoj i dva okvira i pištoljem. Vrata su bila odključana da se unese vode (to nas je i koštalo). Kako je ušao viknuo je: "Svi u stroj! Dva po dva i pjesma, nećete da pričate o Bobanu!" i ispalio je metak u Zulkarneja Efendića i ubio ga na mjestu. Ismail Kuršumović (duševni bolesnik bio na Sokolcu u bolnici do rata) je sam izišao iz stroja i "Repić" ga je ubio iz pištolje. Farida Hadžiavdića je ranio i pitao ga: "Ti si ranjen?" On je rekao: "Jesam." Tad je izvadio pištolj i ubio ga. U okviru je imao i dum - dum metka. Takav metak je pogodio i Senada Pezerović i raznio mu pola glave.

Okrenuo je na rafalno. Tad je pobio: Ahmeta Alihodžić, Edina Kulin (on je igrom slučaja bio s nama, a inače je iz Visokog), dalje su ubijeni: Semsudin Džihić, Abdulah Atlić, Mustafa Kuljanin, Almir Tuhčić, za sat - dva su od rana umrli: Benjamin Alihodžić, Abdurahman Halilović, Mujo Pašić. Ranjeni su tad: Samir Pezerović, Nedžad Halilović, Hašim Kavazbašić, Džemal Pašić, Mehmed Pašić, Edhem Džonlić, Idriz Kapidžić, Muriz, Efram, Hasan Kuršumović, Ismail Topčić, Mirsad Džihić, Mujo Vilić, Šaban i Samir Mustafić, Senad Atlić, Muharem Fejzlić i Hazir Vejzović. Nama su bacili stražari prvu pomoć i neke praškove. Poslije dva dana smo prebačeni u Zvornik.
(Ovo je bilo prije 27.06., negdje 22.- 23.06.1992. Odvedeni su Enes Džihić, poslije su odvedeni Sead Atlić ("Lopov" ga obilježio, kaže mu: "Ti mi jedino ličiš na Srbina." i nije ga niko dirao). Ibrahim Halilović je obećao da će im dati pare i trojisu braće vezane je odveo "Repić": Smaila, Seada i Eniza Kapidžić.)

Dana, 29.06.1992. smo prebačeni u Zvornik nas 103, 20 je ostalo, a 83 su 15.06.1992. prebačeni u Batkoviće. U Zvorniku od rana zadobijenih 27.06.1992. umrli su: Muharem Fejzić i Hazir Vejzović. Nas niko više nije tukao ni maltretirao. Dana 10.01.1993. su otišli u razmjenu u Tuzlu (nije provjereno) svi ranjeni njih 15 i Enes Čikarić (bez uha) i Adnan Efendić (bez prsta), samo sam ja ostao i xxxx 1993. sam prebačen u Batkoviće sa ostalim koji su bili u Zvorniku.

U Zvorniku više nama zatvorenika, ali ih ima na Diviću (Hotel Vidikovac) i okolnim mjestima.

xxxx ožujak 1993.

Iskaz dao:
xxxxxx

IZJAVA 5

PREZIME: xxxx
IME, IME OCA: xxxx
GODINA ROАENJA: 1961.
MJESTO ROĐENJA: Divić
PREBIVALIŠTE: Zvornik
DRŽAVLJANSTVO: Republika BiH
NACIONALNOST: Musliman

Dajem sljedeći
I S K A Z

Kada je okupiran Zvornik 26.04.1992. ja sam zajedno sa porodicom izbjegao u selo Liplje gdje sam bio do 8.05.1992. Pošto su lokalne vlasti obećale da se može vratit u Zvornik ja sam se vratio kući u Zvornik. Tu sam bio do 4.06.1992. kada sam odveden.

Odveli su me u hotel Vidikovac u Diviću. Odvela me ekipa iz Loznice tzv. Loznički specijalci - Štuka, Prlje, Igor, Dejan, Mile - Rogonja (radio kao konobar u "Čalinu" kod Loznice), Kardelj, Gogić, Matić - Vice (šampion u boksu). Odveden sam zajedno sa bratom i trojicom komšija (susjeda). Tu su me preturkli i nakon nekoliko dana odveden sam kod Kapetana Dragana.

On me ispitivao, tu sam proveo 20 dana. Sa Divića sam odveden 24.06.1992. odveo nas je poručnik Milan u Zvornik. Međutim, čim smo stigli do Zvornika došla je naredba da produžimo za Čelopak (6 km udaljeno od Zvornika). Odmah čim smo došli pretresli su nas i tukli. Tu sam proveo jednu noć.

Ujutro je po nas došao major Dragan Tomić - Toro iz Kraljeva, 25.06.1992. i odveo nas u Karakoj u tvornisu "Novi izbor" - Ciglane. Tu su bila još 24 čovjeka.

Dana 2.04.1992. Željko zvani "Pufta" zaklao je pred nama Ismeta Čirika, a Fikretu zvanom Švajcarac iz Nove Kasabe je rekao da je sljedeći na redu pa je on pobjegao sa još četvoricom. Tad je došao neki čoko iz Tršića i izveo mene na saslušanje. Tukao me do besvjesti po licu i glavi, tad je izvadio nož i rasjekao mi usnicu. Tu sam jedva ostao živ. Drugi dan su Mehu Huseinović nabili na kolac. Mučili su ga i tukli svaki dan, tu smo i radili danonoćno.

Dana 15.07. su došli po nas i rekli nam da idemo za Suboticu na razmjenu. Međutim, mi smo prebačeni u logor Batković kod Bijeljine. Tu je bilo oko 1300 ljudi. Svaki dan je tuča, saslušanje. Radio sam kao i ostali po okolnim selima.

Zaduženi za naše mučenje su: grupa vodnika Velje - Gligor, Major, Drača, Panić, Veselin, Grbović, Tajić, vozač potpukovnika. Tu sam ostao do xxxx 1993. kada sam razmjenjen.

xxx 13. ožujka 1993.


Iskaz dao:

xxxxxx


IZJAVA 6

PREZIME: xxxxx
IME, IME OCA: xxxxx
GODINA ROĐENJA: 1940.
MJESTO ROĐENJA: Zvornik
PREBIVALIŠTE: Divići, Zvornik
DRžAVLJANSTVO: Republika BiH
NACIONALNOST: Musliman

Dajem sljedeći
I S K A Z

Prije 26.04.1992. nego što je palo manje selo Divići četnici i srpska vojska su mitraljirali i danonoćno pucali po mom selu. Za to vrijeme mi nismo pružali otpor jer smo bili nemoćni da odgovorimo na te napade.

Dana, 26.04. ušli su tenkovi u selo i oni su nam naredili da se moramo predati. Naredili su nam da se okupimo, predamo oružje i da se sakupimo da idemo iz Divića. Meni je osobno došao Pero Jović inače moj prijatelj iz KUD i naredio mi da se selim.

Dovezli su 11 autobusa, strpali nas i povezli za Olovo. Međutim, negdje na pola puta rekli su da nas naši u Olovu neće nego da idemo za Zvornik. Tamo su nas dovezli pred autobusnu stanicu, odvojili žene, djecu i starije, a nas sposobne muškarce odveli na obližnje igralište. Malo kasnije su nas odveli u Zvornički zatvor.

Tamo smo ostali neko vrijeme (ne sjećam se) gladni i žedni. Onda nam je došao predsjenik općine Zvornik i rekao da idemo na razmjenu. Međutim, oni su nas, a bilo nas je 174 odveli u Čelopek 6 km udaljeno od Zvornika.

Tamo je nastala prava drama, odmah čim smo došli počelo je ispitivanje, oduzimanje svih vrijednosti, tuča i batinjanje. Tamo smo ostali mjesec dana i za to vrijeme pobili su više od pola ljudi.

Na sam srpski Vidovdan došao je njihov samozvani "Vojvoda" Dušan Rep pobio je 20 ljudi, a 40 ranio i neke zvjerski mučio. Mene i moju trojicu braće je takođe izveo i dva puta mi stavljao pištolj u grlo. Tjerao je ljude da odgrizaju penis, tako je natjerao xxxxxx da odgrize penis xxxxx koga je kasnije ubio, a xxxx je ostao živ i morao je to da pojede. Pred nama svima vršeno je silovanje muškaraca, odsjecanje pojedinih dijelova tijela.

Ljudi koji su kupili leševe i stavljali na kamione odveženi su i najvjerovatnije ubijeni, tako su za dva dana odveli šestoricu, sjećam se: Suada čihić i Nesiba Okanović.

Kada se to sve završilo odveli su nas ponovo u Zvornički zatvor, a onda iz zatvora u logor Batković kod Bijeljine. Tamo se teror nastavio ali je bio malo blaži od kada nas je otkrio Međunarodni crveni križ i tamo je bilo tuče i batinjanja ljudi.

Mene u Batkovićima nisu toliko tukli i provocirali. Samo sam morao pjevati stalno, a mogu slobodno reći da me pjesma izvukla. Brat xxxxx mi je ostao u Begejcima i ništa ne znam šta je s njim.

Ja sam razmjenjen xxxx 1993.

xxxxx 09. ožujka 1993.

Iskaz dao:

plbih.org